Foto: iStock
“Ideja za ovaj tekst je nastala kada sam pre nekoliko dana na intervjuu vezanom za analizu budžeta za nastupajuću godinu čuo pitanje da li ćemo zbog ovog novog budžeta živeti bolje. Pitanje mi nije bilo jasno, kao što izgleda nije bila sasvim jasno ni sagovornici koja ga je bila postavila, ali me je to navelo da malo dublje porazmislim o njemu.
Ekonomiste bije glas da često razmišljaju potpuno drugačije od velikog broja drugih ljudi. To je sigurno posledica toga što osnovna znanja iz ekonomije nisu korpus znanja koji se dobija u srednjoj ili osnovnoj školi, pa ni na većini fakulteta – za razliku od, na primer, sociologije, biologije ili hemije. Ekonomija nije neka posebna, tajanstvena i teška nauka – da je tako, većina ekonomista ne bi uspela da je savlada.
Čemu služi budžet?
Prvi nivo analize ovog pitanja tiče se upravo nepoznavanja osnovnih ekonomskih pojmova i zakonitosti. Budžet ne služi da se lepše živi, jer njegov cilj jeste finansiranje delatnosti koje organizuje država. A to zavisi od političkih odluka, na koje uticaj imaju političke preferencije glasača, snaga društvenih grupa koje se nadmeću za uticaj, kulturnih i političkih osnova.
Dovoljno je da pogledate sistem u drugim zemljama – negde postoje veoma visoka socijalna izdvajanja kao u skandinavskim zemljama namenjena većini građana, a negde su ova izdvajanja niža i namenjena samo onima sa niskim prihodima, kao u anglosaksonskim zemljama. Zdravstveno osiguranje se negde finansira dominantno iz budžeta (kao u Velikoj Britaniji), negde iz doprinosa zaposlenih (kao kod nas), negde je obavezno privatno zdravstveno osiguranje (kao u Holandiji ili Švajcarskoj), negde, iako je finansiranje državno, ono obuhvata usluge privatnih klinika (kao u Švedskoj) ili ne (kao kod nas).
Zbog budžeta, kakav god on bio, nećemo živeti bolje. Jer budžet se ne puni manom sa neba, ex nihilo, nego uzimanjem novca poreskih obveznika. Da bi država nekome dala, prvo je morala nekome da uzme. Nijedna zemlja do sada do prosperiteta nije stigla oporezivanjem, već razvojem privrede.
Ali budžet može da pomogne rast
Neke državne politike mogu da pomognu privredni rast. Dobar poslovni ambijent isto košta i nije posledica spontanih odluka državnih činovnika već posledica ustrojstva i funkcionisanja državne uprave. Dobra javna infrastruktura – putevi, železnica, metro, gasovodi i dalekovodi – smanjuju transportne troškove i omogućuju prostor za privatne investicije. Dobra obrazovanje omogućava brži transfer tehnologija i tehnološki razvoj, a kvalitetni zdravstveni sistem povećava produktivnost. Međutim, ovakve politike sa sobom nose tek dugoročne pozitivne posledice, te kako izgleda budžet u nekom od ovih domena u narednoj godini ne znači mnogo.
Jednostavno, treba vremena da se put napravi i da to privuče privatne investicije u neku fabriku u tom kraju; ako izmenimo obrazovni plan i program, posledice toga ćemo videti tek nakon što učenici ili studenti za nekoliko godina završe svoje obrazovanje; ako kupimo nove medicinske aparate za dijagnostiku njihov uticaj će se osetiti tek kada oni budu ušli u redovnu upotrebu i pregledali veliki broj pacijenata.
Neto korisnici budžeta
Ali postoje i neto platioci i neto korisnici budžeta. Tim grupama to kako budžet izgleda i na kratak rok može da znači da li će živeti bolje ili ne. Neto korisnici budžeta su svi oni koji iz budžeta više povlače, nego što u njega uplaćuju. Na primer, zaposleni u javnom sektoru su neto korisnici budžeta jer se njihova plata finansira iz njega, pa čak i ako oni plaćaju sve poreze i doprinose kao i oni koji rade u privatnom sektoru, ova razlika preteže u korist budžeta. Srbija spada u zemlje gde korisnici budžeta imaju mnogo veći značaj u odnosu na uplatioce.
U Srbiji ima oko 700,000 zaposlenih u javnom sektoru, što podrazumeva državnu administraciju, vojsku, policiju, državnu prosvetu i zdravstvo, kao i javna preduzeća (ali ne uključuje i državna preduzeća koja se pretežno finansiraju kroz poslovanje na tržištu, kao npr. Telekom). Srbija se nalazi negde u proseku zemalja Centralne i Istočne Evrope po ovom pokazatelju – viškova sigurno ima, ali verovatno ne baš previše, barem ako želimo da država nastavi da se i dalje bavi onim ingerencijama koje trenutno ima.
Ali tu treba dodati i oko 175,000 porodica koje primaju socijalnu pomoć, ali i oko 1,7 miliona penzionera koji su isto vezani za budžet jer deo njihovih penzija dolazi odatle. Penzije u našem sistemu se isplaćuju od sakupljenih doprinosa pa ne postoji nekakav ’’fond’’ koji taj novac ulaže i od prinosa isplaćuje buduće penzije. Pošto se broj radno sposobnih smanjuje u odnosu na broj penzionera već godinama, razliku koja se javlja dopunjuje država iz budžeta.
Nasuprot njima, imamo manje od 1,7 miliona zaposlenih u privatnom sektoru, uključujući zaposlene u pravnim licima, preduzetnike i zaposlene kod njih, kao i registrovane poljoprivrednike. A oni su ti koji izdržavaju ceo sistem. Pitanje je i da li treba računati i ovaj celokupan broj, jer poljoprivrednici primaju državne subvencije, a određeni broj privatnih kompanija ima i visoke prihode od države kao značajnog mušterije. Imajući u vidu povećanje akciza od 8%, naredni budžet znači i dublje guranje ruke ministra finansija u naše džepove, pa će nam ostati manje novca.
Ne znamo da plaćamo porez
Dodatni problem je to što većina ljudi i ne zna da plaća neki porez. Poreski sistem je namerno tako ustrojen da poreze na zaradu i socijalne doprinose plaćaju poslodavci za radnike, dok PDV i akcize već vidimo uključene u cene na rafovima. Zato to da plaćaju porez imaju osećaj samo preduzetnici i računovođe, pošto time svakodnevno barataju. Ovakva fiskalna iluzija dovodi do toga da većina ljudi državu posmatra samo kao entitet od koga nešto mogu da dobiju ’’za džabe’’, a ne kao servis čije održavanje košta.
Dakle, ako ste penzioner ili zaposleni u javnom sektoru, to kako je skrojen državni budžet može da ima kratkotrajan uticaj na to kako živite, kroz veće povećanje penzija ili plata u javnom sektoru, i to samo pod uslovom da vaša interesna grupa može da se nametne kao ona koja će uspeti da privuče budžetska davanja tako da ona budu viša od inflacije. Za ostale stanovnike Srbije, to kako izgleda budžet neće imati neki značajniji efekat.”