Photo by Hanny Naibaho on Unsplash
Kineski ekonomski model ljudima sa strane deluje veoma uspešan – i zaista ekonomske reforme u Kini su kroz uvođenje elemenata tržišne privrede do sada izvele najveće smanjenje siromaštva na svetu. Kineska ekonomija postala je druga najveća na svetu, nakon ekonomije SAD, sa 17,730 milijardi USD u 2021. prema podacima Svetske banke.
Ali nije sve baš tako ružičasto. Posmatrano po stanovniku, kineska ekonomija je tek prestigla bugarsku (12,500 USD prema 12,200 USD). Međutim, mnogo veći problem jeste taj što postoji osnovana sumnja da kineske brojke o ekonomskim parametrima nisu pouzdane. Narodski rečeno, da se namerno friziraju.
Diktatori i statistika
To da statistika u diktatorskim režimima nije nezavisna služba nego da beleži podatke onako kako to najviše odgovara vrhuški nije nikakva posebna novost. Toga smo imali dovoljno i u evropskoj istoriji, naročito u drugim državama realnog socijalizma gde su stvarni ekonomski podaci držani kao najveća državna tajna, dok su objavljivani isfabrikovani ulepšani podaci koji su govorili o uspehu socijalističkog eksperimenta.
Oni novinari i ekonomisti koji su nekritički verovali takvim podacima bili su očarani uspesima socijalističke privrede. Pol Samjuleson, jedan od osnivača markoekonomije, i pisac decenijama najprodavanijeg udžbenika za tu discplinu u SAD, još je od izdanja iz 1961. predviđao da će privreda SSSR-a dostići privredu SAD-a do 1984.
On je tu činjenicu objašnjavao bržim stopama rasta sovjetske ekonomije iz njihove zvanične statistike. Ovakva pretpostavka, samo sa drugačijim godinama kada će SSSR prestići SAD, ponavljala se iz izdanja u izdanje njegovog udžbenika.
Wikilieaks i kineska statistika
Da pored ove osnovane zdravorazumske sumnje da su kineski podaci štelovani, dobijemo i neku vrstu potvrde pobrinuo se Wikilieaks Džulijana Asanža. U objavljenim dokumentima, našla se i beleška o razgovoru između Li Kećijanga, tadašnjeg sekretara Komunističke partije za provinciju Liaoning, i američkog ambasadora u Pekingu.
Kećijang je tokom razgovora sam izjavio da on lično uopšte ne veruje sopstvenoj nacionalnoj statistici o ekonomskom rastu u svojoj provinciji. Umesto toga, on je sam na osnovu podataka o potrošnji struje, kretanju železničkog saobraćaja i obimu bankarskih kredita pravio procene o stvarnim ekonomskim kretanjima.
Ovo nepoverenje u sopstvenu administraciju Kećijangu nije smetalo da napreduje u kineskoj oligarhiji do drugog čoveka države, odmah nakon Si Đinpinga, i da 2013-2023. bude premijer Kine. Poznati engelski časopis The Economist je nakon ovih curenja Wikileaks-a počeo da objavljuje sopstveni Li Keqiang Index koji je na osnovu ova tri parametra pratio ekonomska kretanja u Kini i upoređivao ih sa zvaničnim podacima.
Ali zašto kineski političari lažiraju ekonomske podatke? Zato što im je to u interesu: ekonomski razvoj je zvanični cilj kineskog rukovodstva, i stoga je način brzog napredovanja unutar oligarhijske strukture komunističke partije dobar ekonomski rezultat.
Guverner provincije koja ja zabeležila brz ekonomski rast imaće uspešniju karijeru u višim ešalonima vlasti. Dakle, ulozi su veliki i postoji jasan podsticaj da se ekonomski podaci friziraju.
Osvetljenost i rast BDP-a
Da bi se prevazišle nedoumice oko zvanične ekonomske statistike, u pomoć mogu da priskoče drugi pokazatelji preko kojih možemo da posredno ocenimo ekonomska kretanja. Jedna od takvih varijabli jeste osvetljenost – intezitet osvetljenja površine, što možemo već nekoliko decenija da prilično dobro osmotrimo preko satelita.
Ideja koja stoji iza ovoga jeste da što je neka oblast ekonomski razvijenija, to će ona koristiti više struje za osvetljenje, te da praćenjem promena u intenzitetu osvetljenja možemo da pratimo šta se ekonomski dešava na datoj teritoriji.
Jedno baš takvo istraživanje je pratilo kretanja osvetljenosti 1992-2008. dalo je zaključak da je Kina, uz Mijanmar, zemlja sa najvećim odstupanjima u kretanju količine svetlosti i zvanične ekonomske statistike od 188 posmatranih zemalja. Zvanična kineska statistika je u tom periodu prikazala ekonomski rast Kine od 122%, dok je prema potrošnji svetlosti taj rast negde oko 57%, skoro duplo manji.
Druga studija koja je kopala malo dublje došla je do sličnih zaključaka. Naime, i sama kineska statistika je svesna da podaci koje dobija od provincija o ekonomskim kretanjima nisu validni, čak i na letimičan pogled jer zbir BDP-a provincija nije čak jednak ni BDP-u cele države uzete zajedno. Stoga se vrši godišnja reviziju tih podataka, koji su uobičajeno nivoa od 5% BDP-a, što je ogromna cifra za parametar kao što je veličina ekonomije.
Ali ovakva revizija podataka ’’naniže’’ je izgleda od 2008. izgubila vezu sa realnim podacima, i od tada je ona mnogo manja nego ranije, i počinje da znatno odskače od posrednih varijabli koja prate ekonomska kretanja. Prema ovoj studiji, rast u periodu 2010-2016. bio je zapravo niži za 1,8 procentnih poena godišnje nego što je to zvanična statistika bila prikazivala.
Da zaista postoje ovakvi problemi, nevoljno pokazuje i zvanična kineska država: tokom 2016. i 2017 u velikim korupcionaškim skandalima bili su uhapšeni guverneri provincija Unutrašnja Mongolija i Liaoning. Jedna od optužbi bila je da su lažno prikazivali podatke o ekonomskoj aktivnosti u svojim provincijama. Statistička služba je nakon toga uradila reviziju ovih brojki i pokazala da je provincijski BDP u ovim oblastima bio za čak 11% i 22% niži respektivno nego što je to prvobitno bilo prikazivano.
Još kritičniji momenat jeste ozbiljno zauzdavanje kineske zvanične statistike pod administracijom našeg ’’čeličnog prijatelja’’ Si Đipinga. Prema Financial Times-u, nakon 2015. počinje cenzura i odabir toga šta od podataka može da se objavi na sajtu njihovog statističkog zavoda.
Sa preko 80,000 vremenskih serija ova brojka je spala na nešto ispod 40,000. Stoga ne treba umanjivati kineska razvojna postignuća, ali ni padati u trans kada pričamo o kineskim razvojnim čudesima.