Foto:Canva
Svetski mediji, baš kao i domaći, u novije vreme vrve od dramatičnih upozorenja i otvorenih zastrašivanja na temu veštačke inteligencije (AI u daljem tekstu).
Cela plejada uznemirenih dobročinitelja sa svih strana političkog i kulturnog spektra dala se da nam objasni kako nam ova nova i za većinu i dalje misteriozna tehnologija preti. Holivudski glumci spremni su da štrajkuju zbog AI, vizuelni umetnici su uznemireni zbog potencijala AI tehnologije, advokati krše ruke jer se šuška da će uskoro biti zamenjeni, autor brojnih knjiga od kojih jedna nosi naslov Homo Deus nas zastrašuje manihejskom vizijom u kojoj političke kampanje „ne vode više ljudi“ (kakav li je to Deus koji se prestravi od robotizovanog političkog menadžera?), itd. isl.
Uglavnom, eto novog bauka da kruži planetom.
Jedno pravilo se pokazuje induktivno pouzdano u 99% slučajeva: čim se o nekom problemu govori uz hiperboličko zastrašivanje, problem je manje ozbiljan nego što se predstavlja. Primera je mnogo, od navodnih veštičarenja, vampirizma i zombizma srednjeg veka, preko „moralnih panika“ navodnih satanističkih kultova po školama ili pedofilskih lanaca koji se okupljaju po picerijama, sve do „uništenja planete za 12 godina“, HAARP-a, 5G mreže, „izmišljenog virusa radi čipovanja vakcinama“ i slično.
Stepen degeneracije današnjih medija i „socijalnih medija“ toliki je da je sasvim izvesno da se o stvarno velikim problemima neće govoriti, posebno ne na udarnim mestima, naslovnim stranama i „trendinzima“. Umesto toga, širiće se lažne vesti, panika i neumesno zastrašivanje, baš kao što imamo prilike da poslednjih meseci čitamo o AI.
Nije da to nismo viđali u novijoj istoriji.
Pre više od 4 godine, na ovom mestu sam pisao o sjajnom filmu Bregzit: neuljudni rat, u kojem orvelovska propaganda trijumfuje nad razumom. Propagandu su – naravno! – osmislili i širili ljudi, zarad vrlo (isuviše?) ljudskih ciljeva, bez obzira na to što su imali tehničku podršku mašina, u formi zloglasne kompanije Cambridge Analytica, tematika koja se u filmu itekako osvetljava.
Koja je bila okosnica propagande Leave kampanje? Svakako raspirivanje podozrenja, straha i paranoje. I nisu u pitanju samo očigledno besmisleni strahovi kojima je lako podsmevati se, poput onog od „70 miliona turskih imigranata“. Bez obzira što i tako primitivna propaganda nađe svoje mušterije, daleko opasnijom pokazala se ona malo suptilnija, za koju se, iz razno-raznih razloga koji karakterišu kontingentnu istoriju kulture, veruje da u njoj „ima delić istine“.
Verovatno najodvratniji aspekt te propagande jeste onaj koji je ujedinjavao ekstremiste na oba kraja političkog spektra, u skladu sa po milioniti put potvrđenom teorijom potkovice. Prisetimo se: demagozi poput Najgela Faraža ili Džeremija Korbina plašili su biračko telo poljskim vodoinstalaterima i rumunskim medicinskim sestrama (ili obratno, potpuno nevažno) jer „ONI uzimaju NAŠE poslove!“ – kao da poslovi imaju nacionalnu i etničku pripadnost i kao da bi bilo ko mogao da „uzme“ posao za kojim ne postoji tržišna potreba.
Suštinski nevažna razlika između demagoga na navodnoj desnici i na navodnoj levici jeste samo u tome što su prvi stavljali akcenat na „njih“, odnosno navodne tuđince koji „nama“ nešto uzimaju, dok drugi stavljaju naglasak da se baš „nama“ ili, poetičnije, „našem radniku“ nešto navodno uzima od strane evropskih kolega u ime omraženog slobodnog tržišta.
Bez obzira na malo drugačije naglaske, suština je identična; u srpskoj varijanti koju je onomad besomučno promovisao Mlađan (magistar) Dinkić, ta patologija se zove „ekonomski nacionalizam“. U britanskoj gužvi oko Bregzita, dinkićevska demagogija se pokazala uspešnom.
Umesto da se pozdravlja veština i vrednoća rumunskih vodoinstalatera, demagozima na levici i desnici su bila puna usta tužne sudbine i patnje njihovih razmaženih engleskih kolega; jer engleski vodoinstalater ne samo da traži više para za identičan posao (što ga čini tržišnim gubitnikom, baš kao što i treba da bude), već i zahteva privilegije da ne rade vikendima, praznicima, kad je suviše vruće, kad je suviše hladno i u danima u kojima se igra kriket.
Ova antiekonomska i antirazumska kampanja laži i zastrašivanja je funkcionisala. Ispostavilo se da je dovoljan broj ljudi spreman da prihvati ksenofobiju i nacionalizam, makar to rezultovalo višim cenama i slabijim kvalitetom usluga za milione mušterija.
Paralela sa AI je očigledna: baš kao što je jeftin i kvalitetan rad rumunskih vodoinstalatera potpuno legitiman i nadasve pohvalan ekonomski fenomen koji stvara novu vrednost, tako i rad veštačke inteligencije kao superiornijeg i jeftinijeg npr. menadžera kampanje, advokata ili holivudskog glumca predstavlja legitiman i pohvalan ekonomski fenomen koji stvara novu vrednost i predstavlja civilizacijski napredak.
Kao što bi razmaženi engleski vodoinstalateri trebalo ili da nauče da svoj posao po nekom parametru, bio to kvalitet, vremenska i prostorna dostupnost ili cena, rade bolje od rumunske konkurencije ili da menjaju profesiju, tako i razmaženi homo sapiensi koji se osećaju ugroženim od strane veštačke inteligencije bi ili trebalo da bolje rade (uz korišćenje svih prednosti tehnologije) ili da se prekvalifikuju. Ali ne, umesto toga oni su spremni da prihvate ekstremističke ideologije i da slede demagoge koji bi da silom zabrane ono što ih navodno ugrožava. Ako išta, baš kao i rumunski vodoinstalater, AI je taj koji bi trebalo da pobudi simpatije nekog objektivnog i moralnog posmatrača.
Naravno, jedan od aspekata panike i širenja straha od AI danas jeste patologija sejftizma o kojoj smo ovde već pisali: kvazireligijske opsesije mitskim „osećanjem sigurnosti“ koja često proističe iz magijskog načina mišljenja i radi koje se žrtvuje sve: zdrav razum, logika, naučni metod, empirijsko znanje, istorijsko iskustvo i mudrost vekova. Realni svemir je sve samo ne „sigurni prostor“; naravno, uvek se može zabiti glava u pesak poput noja i ignorisati realnost, ali to svakako nije dobra strategija za opstanak i prosperitet, ni na nivou pojedinca, ni na nivou ljudskog društva, kulture i biološke vrste u celini.
Sve rečeno u ovom tekstu ne treba shvatiti kao uljuljkujuću ideju da je „sve u redu“ i da možemo da se opustimo u ležaljci na plaži. Naravno da AI unosi nove i neočekivane probleme u ljudski život i kulturu.
Doslovce isto se dešavalo prilikom pojave drugih revolucionarnih tehnologija kao što su vatra, točak, poljoprivreda, novac, barut, štampa, vakcinacija, parna mašina ili nuklearna energija. I doslovce svaki put su ljudi koji su živeli kroz tranziciju i prihvatanje relevantne nove tehnologije smatrali da su baš oni posebno pogođeni, da je baš njima „gore nego ikad“, da proživljavaju „veliku neizvesnost“ i da je smak sveta blizu.
I gle čuda, do smaka sveta nije došlo – ali je do društvenih pomaka i uznemirenosti itekako dolazilo, o čemu svedoče brojna dramatična umetnička dela, od Sofoklove Antigone do velikih romana Dikensa, Igoa, Zole i Dostojevskog. Kad jednom odbacimo egocentrizam i narcisoidno kukumavčenje kako je „nama najgore“, nema nikakvog racionalnog razloga da sumnjamo da je AI ista takva vrsta transformativne tehnologije.
AI je stoga veliki društveni izazov na koji svakako treba reagovati, ali pre svega racionalno i prosvećeno. Kolega prof. Goran Milovanović je o tome sjajno pisao na ovom portalu, i bilo bi izlišno ponavljati njegove umesne ocene ovde.
Niko nema ništa protiv razumne regulative. Do nje se, međutim, retko kada (čitaj: nikada!) dolazi zastrašivanjem i histerijom. Ako išta, potonje medijsko-psihološke pojave direktno ometaju ozbiljnu analizu rizika koji proističu iz AI tehnologije i preduzimanje odgovarajućih mera menadžmenta rizika. Ako išta, istinska opasnost od zloupotrebe veštačke inteligencije upravo potiče od države i njenih „obaveštajnih zajednica“ koji imaju daleko najjače motive i podsticaje da AI upotrebe u cilju nadzora i daljih erodiranja ljudskih prava i sloboda.
Naravno, mnogima u medijskoj sferi upravo to i jeste pravi cilj. Dobra vest, naravno, jeste da se svako od nas lako može učiniti robusnim – pa i više, antikrhkim – u odnosu na podmuklo medijsko zastrašivanje. Dovoljno je ne plašiti se. Sa svakim razumevanjem zbog čega vas neosnovano plaše dolazi veća snaga da se narednoj takvoj kampanji oduprete. U svakom novom danu treba malkice više hrabrosti nego što smo imali u prethodnom. Kukavičluk se nikada – ali baš apsolutno nikada, ni u čemu – ne isplati.
* Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.