Doktor nauka međunarodnih odnosa

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Unsplash

U društvu se mnogo priča o mentalitetu naroda, istoriji, savremenim vrednostima, političkim ideologijama kao što su demokratija i diktatura, trendovima kao što su feminizam i homoseksualizam i slično. Ipak, malo se priča o osnovnoj ljudskoj karakternoj crti bez koje nije moguće imati savremeno, civilizovano i uređeno demokratsko društvo, a to je tolerantnost. 

Tolerantnost je pojam koji definiše međuljudske odnose na način da strane koje ne misle isto, koje su različite vere i drugačijih političkih ubeđenja sarađuju i prihvataju jedna drugu. Predstavlja spremnost jedne strane da prihvati uverenja i ponašanja koje poseduje druga strana iako se sa njima ne slaže.

Netolerantnost, sa druge strane, predstavlja nepoštovanje tuđih uverenja, odnosno odbacivanje ljudi koje doživljavamo drugačijim i bazira se na predrasudama i stereotipima koje se ispoljavaju svesno ili nesvesno. 

Ličnog sam ubeđenja da je netolerantnost razultat neprosvećnosti i neznanja. Prosvećena i obrazovana osoba uvek dovodi u pitanje svoje znanje i prihvata konstruktivnu kritiku druge strane, samim tim je tolerantna prema nečemu što ne razume i prema nečemu što je drugačije. Zajednički suživot, uzdržanost, razumevanje, empatija i nenasilno delovanje su ishodi tolerantnosti u društvu. Pitanje koje se postavlja je: šta se dešava u slučaju kada jedna strana nije tolerantna prema drugoj?  

Reči Karla Popera, jednog od najuticajnih filozofa 20. veka su za sva vremena, a ona glase: 

“U ime tolerantnosti društva, treba da zadržavamo svoje pravo da netolerišemo netolerantnog”. 

Istina je da, kako tvrdi navedeni filozof, postoji paradoks. Ako svi ljudi tolerišu sve ideje, onda će se formirati puno netolerantnih ideja ali, na kraju, takav sistem stvara okruženje u kome tolerantni tolerišu netolerantne, a netolerantni ne tolerišu tolerantne i zato je važno da se tolerantni ljudi osveste i da zarad tolerantnog društva ne tolerišu netolerantnog. 

Ukoliko kao društvo ne branimo tolerantnost od onih koji su brutalno netolerantni, tolerantnost će prestati da važi kao elementarna karakteristika savremenog i civilizovanog društva. Postoji moralna odgovornost da se poštuje druga strana ali, isključivo, ako i druga strana pokaže tolerantnost.

Politička korektnost u svojoj teoriji predstavlja izbegavanje retorike koja ima za cilj da se marginalizuju oni za koje se smatra da su na bilo koji način, tradicionalo, ugroženi i diskriminisani. U praksi, to ipak nije ishod. Politička korektnost predstavlja savremeni vid netolerantnosti u društvu koji sprečava svaku mogućnost kreiranja društvenog dogovora oko političko-društvenih tema. 

Ona predstavlja jedan perfidan način kontrolisanja retorike putem određenih pravila koje je jedna strana odredila i nametnula bez društvenog dogovora sa drugom stranom i, kao takva, ima samo masku tolerantnosti i želje da se odbrani “tradicionalno diskriminisana strana”. Politička korektnost ima ozbiljne elemente emocionalnog reagovanja koja unosi subjektivnost u razgovor i na taj način istina postaje trivijalna i sekundarna, a umanjuje se prostor za tolerantnost i uvažavanje druge strane. 

 

Zanimljiva je činjenica da se politička korektnost zloupotrebljava i sa desne i sa leve strane političkog spektra. Desnica koristi političku korektnost kako bi sprečila svaki vid ozbiljne diskusije o savremenim vrednostima kao što su feminizam, homoseksualizam i slično, a takozvana alternativna levica zloupotrebljava političku korektnost u smislu da se više ne može pružiti ni jedna konstruktivna kritika o manjinama, a da se momentalno ne doživi osuđivanje. 

Katastrofalna posledica političke korektnosti je ta da umanjuje lepotu slobode u društvu. Zanemaruje njenu osnovnu premisu – da sloboda jedne strane ne sme da ugrožava slobodu druge strane i da je zlatna sredina kao rezultat društvenog dogovora neophodna za normalno funkcionisanje društva.

Kultura otkazivanja (cancel culture) je, nažalost, ishod političke korektnosti. Ona dovodi do marginalizacije neke ličnosti za koju se, iz određenih razloga, smatra da je nepogodna i to se u dobu društvenih mreža i interneta radi na jedan vrlo efikasan i brutalan način. Rezultat kulture otkazivanja je da se nekome “presudi” pre nego da policija pronađe dokaze, pre nego da tužilaštvo pokrene postupak, a mnogo pre sudije koji presuđuje da li je neko kriv ili ne. 

Zastrašujući potencijal ovakve “savremene kulture” je da se nekome bez razloga i bez osnova na jedan jako efikasan način napravi haos od života. Paradoksalno, ishod političke korektnosti je marginalizacija protiv koje se ona teorijski bori. To nas navodi na razmišljanje da se politička korektnost koristi kao oružje u obračunavanju sa neistomišljenicima, a ne zarad toga da se odbrani strana koja je, tradicionalno, potlačena.   

U političkoj sferi u Srbiji, Kosovo ima najizraženije premise političke korektnosti u javnom diskursu, pa i u privatnom. Diskurs o Kosovu je postao do te mere netolerantan da se ljudi plaše da kažu svoje mišljenje i u privatnim diskusijama gde kamere nisu upaljene. Nažalost, takav način komunikacije je i doveo do toga da Srbija već više od dve decenije nema strategiju za Kosovo. Kao što je spomenuto, politička korektnost dovodi do toga da se ne dođe do društvenog dogovora o pitanjima koje su od presudne važnosti za društvo. 

Svi treba da se zapitamo kako mi to lično, kroz netolerantnost, ili kroz tolerisanje netolerantnosti, dovodimo do toga da živimo u društvu punom nerazumevanja i emocionalne netrpeljivosti. Kako mi lično doprinosimo netolerantnom društvu kada smo netolerantni prema zaposlenom u prodavnici koji ne radi posao sa efikasnošću koju mi očekujemo. Kako doprinosimo netolerantnom društvu kada ćutimo na to da neko ugrožava našu bezbednost kada zagađuje životnu sredinu. Na koji način smo mi to krivi za kreiranje netolerantnog društva kada tolerišemo kolegu koji je netolerantan prema drugom kolegi. 

Politička korektnost dobija svoju opravdanost u tome da sprečava vređanje i marginalizovanje strane koja se tradicionalno smatra diskriminisanom i ugroženom, odnosno kao jedan vid ispravljanja istorijskih nepravdi. Nažalost, ona ne rešava navedene probleme već dovodi do moralnog primata jedne strane nad drugom. 

Problem “ugroženih i diskriminisanih” se ne rešava političkom korektnošću već obrazovanjem i razvijanjem civilizacijske svesti kroz institucionalizaciju dijaloga koja dovodi do društvenog dogovora o tome šta je prikladno za društvo.

Moralni primat, kao rezultat političke korektnosti, dovodi do animoziteta jedne strane prema drugoj, do udaljavanja i nerazumevanja jedne strane prema drugoj u kojoj emocija zamračuje racionalni vid rasuđivanja i rezonovanja. Istovremeno, dovodi do savremene cenzure koja praktično uništava društveni dijalog, a samim tim dovodi do kolektivne šizofrenije u kojoj toleratnost, razumevanje i empatija nisu karatkeristike društva, već animozitet, ogorčenost, nerazumevanje i anticivilizacijska netolerantnost. 

* Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.