Foto:UnSplash
Nastavljamo sa mini-serijom tekstova posvećenih astrobiološkim aspektima slavnih izmišljenih planeta: nakon Dine i Solarisa, na red dolazi planeta Geten, poznata i kao Zima, poprište zapleta najznačajnijeg romana Ursule Legvin Leva ruka tame.
Originalno objavljena epohalne 1969. godine, ova knjiga je međaš i kamen-temeljac kako spisateljske karijere Legvinove kao jedne od ključnih ličnosti žanra, tako i samog načina pisanja i pristupa savremenom SF romanu. Čitav niz tema koje su kasnije – nekad i decenijama kasnije – postale okosnica naučne fantastike, po prvi put se pojavljuju u remek-delu Legvinove koje je, zajedno sa spuštanjem čoveka na Mesec i Vudstokom, pre par godina obeležilo pola veka postojanja i ogromnog kulturnog uticaja, a sveže je kao da je objavljeno juče popodne.
(Uporediti druga značajna prozna dela objavljena iste godine, kao što su Puzov Kum, Rotov Portnojev sindrom, Leptir Anrija Šarijea, Klanica-5 Kurta Vonegata ili Bašta, pepeo Danila Kiša; mada su u pitanju svakako klasici, u svima možemo jasno videti znake vremena u kojem su napisana daleko više i očiglednije nego u Levoj ruci tame.)
Samim tim, ova je knjiga postala krajnje izazovan „plen“ za razne samozvane Tumače Istine, o čemu sam detaljno pisao u esejima iz Paradoksa necepanja atoma. Ovde ćemo se, međutim, posvetiti daleko užoj temi: astrobiologiji Getena i perspektivama na ljudsku/Getenjansku evoluciju koje se dubokim čitanjem i razumevanjem romana otvaraju.
Pre toga, par reči o zapletu. Glavni junak, Dženli Aj, izaslanik je Ekumena – napredne zajednice svetova koja je scena svih romana iz „Hainskog ciklusa“, ma koliko sama autorka odbijala tu oznaku – poslat kao „prvi mobil“, pionirski ambasador na surovo hladnu planetu Geten/Zimu. On se spušta na teritoriju kraljevstva Karhide, jedne od dve glavne nacije na Getenu, dok je druga oligarhijska republika Orgorejn.
Njegovi napori da ubedi vladajuće klike ove dve države da je uključivanje njihovih parohijalnih zajednica u širu zajednicu čovečanstva lepo, korisno i poželjno i da pri tom ništa – ili bar ništa vredno – neće biti izgubljeno, okosnica su zapleta. Tokom tih napora, on se suočava sa velikom surovošću prirode i daleko većom surovošću čoveka; otkriva dubinu prijateljstva i gubitka, te doživljava istinsku aristotelovsku katarzu (kao i mnogo koji čitalac ove čudesne knjige). Ajeva misija nailazi na neki odjek i razumevanje jedino kod – kakvog li iznenađenja! – onih Getenjana koji su već nezavisno otkrili vrednost liberalne ekonomije, frakcije „slobodnih trgovaca“.
Međutim, ključni deo zapleta je vrlo specifična ambiseksualna fiziologija Getenjana, koji su androgine pojave i ponašanja tokom 24 dana od 26-dnevnog lunarnog ciklusa. Oni samo jednom mesečno manifestuju seksualne atribute, tokom perioda visoke plodnosti nazvanog kemmer. Tokom kemmera, oni postaju muškog ili ženskog pola, bez automatske sklonosti ka jednom ili drugom; sa druge strane, pol koji će prihvatiti može biti u funkciji društvenog ili porodičnog konteksta.
Kao što je Legvinova naglašavala u potonjim predgovorima, i ovaj, kao i drugi njeni romani, ima generalnu formu misaonog eksperimenta. Misaoni eksperiment je plod dugačke tradicije pre svega filozofske logike i epistemologije; u današnje vreme gotovo isključivo se povezuje sa analitičkom filozofijom i naučnim disciplinama kao što su teorijska fizika, evoluciona biologija, računarske ili kognitivne nauke.
Već sama ta specifikacija veoma je daleko od ideja i preferencija socijalnih konstruktivista; misaoni eksperiment po definiciji implicira da postoji stvarnost koja je „čvrsta“ i „tu, napolju“ sa kojom možemo porediti zamišljenu situaciju i iz tog poređenja i refleksije nad njim izvući korisne zaključke. Da bi zaključci bili od koristi, ta stvarnost mora biti nezavisna od godišnjeg doba, društvene pravde, pola, roda, boje kože, dizajna navijačkog šala, … – sigurno uviđate problem.
Misaoni eksperiment u Levoj ruci tame ima čvrsto i jasno naučno utemeljenje u fiktivnom univerzumu Legvinove, koje se bazira na dve ili tri jednostavne premise:
1. ambiseksualnost Getenjana je posledica njihove specifične biologije;
2. specifična biologija Getenjana je posledica
a. astrobioloških osobina planete Geten, kao i
b. drevnog biotehnološkog eksperimenta Hainaca.
Očigledno, stavka 2) b. je komplikacija koja je Legvinovoj značajna za utemeljenje njenog misaonog eksperimenta, te se time ovde nećemo previše baviti. Dovoljno je napomenuti da takvo ishodište u doba Ajeve posete Getenu ima mnogostruke korisne društvene i kulturne karakteristike (detaljnija diskusija ovog aspekta Leve ruke tame može se naći u Paradoksu).
Sa druge strane, kritičari se nisu mnogo bavili astronomskim, astrobiološkim i planetološkim aspektima Getena, iako su im na raspolaganju stajale predivne mape koje je sačinila sama autorka (po sjajnom kartografskom običaju koji je pratio i druge njene velike romane i sage). Stoga ću ovde pokušati da taj propust nadoknadim.
Prvo ono očigledno. Geten je planeta veoma nalik Zemlji po mnogo čemu, uključujući veličinu, hemijski sastav, pa i prisustvo jednog džinovskog satelita (na šta ću se još vratiti). Periodi rotacije („dan“) i revolucije („godina“) Getena veoma su slični zemaljskim. Sastav atmosfere je očigledno veoma sličan zemaljskom, jer ne samo da Aj opušteno udiše getenjanski vazduh, već se efekti fizičkih napora manifestuju na sličan način, što ukazuje na vrlo blizak procenat slobodnog kiseonika u atmosferi.
Glavna razlika se odnosi na klimu, koja je daleko hladnija i surovija od zemaljskog proseka. Pojednostavljeno govoreći, dok je Herbertov Arakis planetska verzija Sahare ili pustinje Gobi, dotle je Geten verzija Sibira, Aljaske ili Grenlanda na planetskoj skali. U realnom svemiru u kojem imamo milijarde planeta nalik Zemlji u našoj Galaksiji, vrlo je razumno očekivati da ćemo imati mnogo primera i jednog i drugog.
Jedna od stvari koja nam omogućava da diskutujemo planetologiju i astrobiologiju Getena na ozbiljnim osnovama jeste očigledno poštovanje koje je Legvinova uvek gajila prema nauci. Roman sadrži dodatak pod naslovom „Getenjanski kalendar i časovnik“. Apendiks je upravo to što i tvrdi: opis, detaljan koliko to ima smisla, ključnih astronomskih činjenica koje uzrokuju i objašnjavaju potrebu za odgovarajućim merenjem vremena. On počinje rečima:
Godina. Revolucija Getena traje 8401 teranskih standardnih sati, to jeste 96% teranske standardne godine. Period rotacije iznosi 23,08 teranskih standardnih sati: getenjanska godina sadrži 364 dana.
Zatim se nastavlja opisom imenovanja godina, ritualnih proslava jomeškog kulta, pre nego što se navedu imena meseci, dana u mesecu, pa i sati u danu. U medjuvremenu se naglašava da je veliki satelit Getena plimno vezan za matičnu planetu. Ovo, baš kao i u slučaju sistema Zemlja-Mesec, ima značajne pozitivne efekte na nastanjivost planete: stabilna osa rotacije koju obezbeđuje džinovski satelit preduslov je za dugoročnu stabilnost klime.
Nagib od 23,5 stepeni koji ima osa rotacije današnje Zemlje nikad se nije menjao za više od par stepeni naviše ili naniže. To valja staviti u kontrast sa, recimo, nagibom ose Marsa koji je dramatično varirao tokom planetarne istorije, rezultujući situacijama u kojima je na jednoj hemisferi vladalo večito leto, a na drugoj večita zima. (Dobro, ništa nije doista večito i pogled na današnji Mars koji ima četiri godišnja doba veoma slična Zemljinim nam govori da se to promenilo, ali bile su u pitanju desetine miliona godina očigledno nezdrave klime!)
Već letimičan pogled na mapu Getena nam saopštava nešto zanimljivo: za razliku od naše planete, Geten ima srazmerno manje kopna unutar severnog i južnog polarnog kruga. Ovo ima značajne posledice po energetski bilans, kao što nas je između ostalih učio i veliki Milutin Milanković. Kopno generalno ima veći koeficijent refleksije, u astronomiji poznat i kao albedo.
Mada je precizna definicija albeda relativno komplikovana (što se lako može razumeti kada se uoči da planetske površine nisu ravne, već veoma složene, često fraktalne, strukture i šta će se desiti sa svetlošću velikim delom zavisi od upadnog ugla), za ovu priliku dovoljno je intuitivno shvatiti albedo kao procenat upadne Sunčeve ili, u opštem slučaju, zvezdane svetlosti koji se odbija nazad u međuplanetski prostor.
Tela sa visokim albedom izgledaju svetlije od onih sa manjim albedom, za isti intenzitet upadne svetlosti: na primer Mars (srednji albedo 0,17) je svetliji od Meseca (albedo 0,14). Postoje i bizarna tela poput Saturnovog satelita Japeta gde je albedo jedne hemisfere oko 10 puta veći od albeda druge – što je slično kao da je jedna hemisfera pokrivena papirom, a druga ugljem!
Naše zemaljsko iskustvo jeste da je albedo kopna u proseku nešto viši od albeda okeana, što će reći da kopno „upija“ manje upadne energije sa Sunca. Kada se kopno nalazi većinom blizu ekvatora, na niskim geografskim širinama, tada će se više Sunčeve svetlosti odbijati nazad u kosmički prostor i planeta će generalno biti hladnija nego kad se kopnene mase nalaze na visokim geografskim širinama, blizu polova. Ovo je upravo razlog zbog kojeg kretanje kontinenata, kao posledica tektonike ploča, ima tako veliki uticaj na klimu u dugim vremenskim razdobljima koja se mere milionima, desetinama i stotinama miliona godina.
Centralni getenski kontinent (tamošnja verzija Evroazije) nalazi se bliže ekvatoru nego što je slučaj sa glavnim zemaljskim kontinentalnim masama, te kao posledica toga dodatno hladi planetu. To je efekat koji je Legvinova vrlo svesno inkorporirala u roman (pomalo i proročanski sa stanovišta današnjih aplikacija i „aplikacija“):
Niži delovi Kermlandije, najjužnijeg planinskog poluostrva karhidskog polukontinenta, bili su, kao i sever, pod glečerima. Ljudi na Velikom kontinentu Getena žive na potezu između ta dva bela zida. Proračunali su da bi dodatno smanjenje sunčeve radijacije od osam procenata dovelo do polaganog spajanja zidova; tad više ne bi bilo ljudi, ne bi bilo zemlje; ostao bi samo led.
Inače, to bi bio getenski ekvivalent onoga što klimatolozi na Zemlji nazivaju „Budikovom katastrofom“, u čast velikog beloruskog klimatologa Mihaila Ivanoviča Budika: povećanje površine pod ledom dovodi do povećanja Zemljinog albeda, što dovodi do hlađenja, što dovodi do povećanja površine pod ledom, i sve u začaranom krugu, dok čitava planeta ne bude pokrivena ledom („snežna grudva“). Ovo se dešavalo najmanje dva puta u geološkoj istoriji Zemlje, poslednji put pre oko 650 miliona godina, tokom tzv. Marinoanske superglacijacije.
Čitava planeta bila je pod ledom milionima godina, kontinenti kao i okeani, a život je mogao da opstane samo u majušnim enklavama oko vulkana i podvodnih hidrotermalnih izvora. (Uzgred, Budiko je bio genije koji je prvi predložio, upravo negde u vreme objavljivanja Leve ruke tame, korišćenje geoinženjeringa za kontrolu klime i sprečavanje katastrofalnih klimatskih promena.)
To stanje je lako moglo da se pretvori i u permanentno, da je naša planeta tek malo udaljenija od Sunca nego što jeste; ovako, imali smo sreće što je nagomilavanje gasova staklene bašte u atmosferi dovelo, nakon možda čak i 10 miliona godina “snežne grudve”, do dovoljno snažnog globalnog zagrevanja da se led počne topiti. Kada se led jednom počne topiti na dovoljno velikoj površini, taj proces ispoljava pozitivnu povratnu spregu, pošto manje leda dovodi do manjeg albeda, manji albedo rezultuje u većem zadržavanju Sunčeve energije u tlu i blizu tla, što rezultuje višom prosečnom godišnjom temperaturom, jačim topljenjem leda, itd. itd., sve dok se sav led van polarnih oblasti ne otopi.
Ogromne prazne ekološke niše koje su se potom otvorile za naše tadašnje mikroskopske pretke bile su vrlo verovatno faktor koji je uskoro nakon završetka Marinoanske superglacijacije doveo do procvata višećelijskog života, najpre u obliku Ediakarske faune, a zatim i kroz čuvenu Kambrijsku eksploziju u kojoj su se pojavili preci svih današnjih živih formi, uključujući i prve kičmenjake – naše pretke.
U zaključku, Geten/Zima je odličan primer nastanjive planete koja se na spektru nastanjivosti nalazi negde između Zemlje i Marsa. Po mnogo čemu, ona je sličnija Marsu nego Zemlji, ali da postane pusta i nenastanjiva kao što je današnji Mars sprečava je pre svega velika masa, koja omogućuje kako zadržavanje debele atmosfere, tako i zadržavanje snažnog magnetskog polja. Magnetsko polje, sa svoje strane, sprečava dugoročno pogubnu interakciju atmosfere sa zvezdanim vetrom (Sunčevim vetrom u slučaju Marsa).
Tome treba dodati i džinovski mesec u sinhronizovanoj orbiti koji obezbeđuje klimatsku stabilnost, kao i veliku okeansku površinu koja je onemogućila trajnu Budikovu katastrofu. Visoko ironično, napredak getenske industrijske civilizacije mogao bi biti dodatno podstaknut pretnjom da planetska klima ne sklizne u pravcu „snežne grudve“; masovno pumpanje ugljenika u atmosferu i antropocentrično globalno zagrevanje svakako bi bile vrlo poželjne tendencije na Getenu!
Naravno, sve ovo valja staviti u filozofski kontekst autonomije činjenica o svetu. Ova autonomija – astronomskih činjenica, geofizičkih činjenica, bioloških činjenica – jeste temelj i polazna tačka svakog kulturnog diskursa za Legvinovu, a ne njegov proizvod. Pomisliti da je Ursula Legvin 1969. godine, pre više od pola veka (!), imala tako snažan intuitivni uvid u ono što će mnogo godina kasnije postati astrobiološka perspektiva, potpuno je zadivljujuće. Imaginativna snaga velikih stvaralaca ne prestaje i ne treba da prestane da nas zapanjuje.
* Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.