Foto: Unsplash
Postoje i etički razlozi protiv smrtne kazne, ali njih ovom prilikom neću pominjati.
Nakon užasnih događaja u Beogradu i Mladenovcu od pre nekoliko dana, postavilo se pitanje da li su ovo malo verovatni slučajni događaji (freak events) ili događaji koji će se sa velikom verovatnoćom ponoviti u budućnosti. Drugo pitanje koje se postavlilo jeste da li je sistem kazni adekvatan za počinioce ovakvih zločina, i da li je potrebno vratiti smrtnu kaznu, da bi to odvratilo moguće počinioce ovakvih ili sličnih zlodela i izvršilo adekvatnu kaznu nad počiniocima.
Čak je i predsednik Vučić odlučio da ’’priupita’’ premijerku Brnabić da vrati smrtnu kaznu, što je ona potom odbila. Imajući u vidu odnose političke moći, gde se do sada nije pokazalo da premijerka može da obbije neku predsednikovu sugestiju, ovo je verovatno samo potez iz domena odnosa sa javnošću. Iako popularno, vraćanje smrtne kazne u Srbiju ne bi bila dobra ideja iz nekoliko razloga.
Smrtna kazna je protivustavna
Da bi se vratila smrtna kazna, Srbija bi morala da menja Ustav, koji je eksplicitno zabranjuje članom 24, stav 2 (’’U Republici Srbiji nema smrtne kazne’’). Premda je ova kazna zapravo bila ukinuta i pre donošenja trenutnog Ustava, tokom 2002. godine, a poslednja smrtna kazna bila je izvršena 1992. Pošto bi se ovakva promena odnosila na oblast ljudskih prava, ustavna promena bi zahtevala dvotrećinsku većinu u Skupštini (i za pokretanje procedure promene Ustava i kasnije usvajanje ovih izmena, što se ne mora desiti u istom skupštinskom mandatu) ali i obavezni referendum.
Pored košenja sa Ustavom, smrtna kazna se kosi i sa međunarodnim obavezama. Srbija je te obaveze preuzela na sebe potpisivanjem međunarodnih konvencija (na primer, protokola 6 i 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima) što bi moglo da ima i svoje međunarodnopravne reperkusije.
Čemu služe kazne?
Kazne koje izriču sudovi ne treba da budu osveta društva, već da imaju svrhu u generalnoj i individualnoj prevenciji krivičnih dela. Generalna prevencija jeste da kazna odvrati druge buduće potencijalne počionice dotičnog krivičnog dela, a individualna prevencija da odvrati ili onemogući počinioca koji je osuđen da to krivično delo počini ponovo. Smrtna kazna je prilično definitivna u slučaju posebne prevencije – osoba nad kojom se izvrši neće sigurno biti uprilici da zločin zbog koga je osuđena ili neki sličan tome zaista i ponovi. Ali je veliko pitanje da li je ona zaista efikasna u slučaju generalne prevencije. Tu leže dva osnovna problema.
Prvi, visina potencijalne kazne nije jedini faktor kojima se upravljaju počinioci krivičnih dela. Mnogo važniji jeste mogućnost da oni budu otkriveni i osuđeni. U zemljama sa lošim pravosuđem, gde su prisutni politički pritisci na sudstvo i tužilaštvo, kao i opšteprožimajuća korupcija i neefikasnost državnih institucija, mnogo veći problem leži u otkrivanju prestupnika nego u visini zaprećenih kazni.
Drugi problem jeste nenameravani efekat po ponašanje prestupnika. Postojanje smrtne kazne, zapravo može kontraintuitivno da dovede do činjenja težih krivičnih dela. Na primer, u slučaju teške oružane pljačke u kojoj je opljačkana osoba ranjenja, žrtvi se ne piše dobro ako pljačkašu preti smrtna kazna i za to delo. Njemu je jednostavno racionalno da pored pljačke izvrši još i ubistvo, jer se bez svedoka smanjuje mogućnost njegovog otkrivanja. U ovakvoj hipotetičkoj situaciji, smrtna kazna umesto da odvrati od vršenja najtežeg krivičnog dela zapravo ga je izazvala.
Na primeru dela sličnih onima koji su se nedavno desili kod nas, postojanje smrtne kazne bi moglo da utiče na ponašanje počinilaca i da poveća broj žrtava – kada već znaju da će biti osuđeni na smrt, za počinioce ne postoji razlog da ne povuku sa sobom što je više moguće drugih žrtava.
Smrtna kazna nije jeftina
Jedan od argumenata za smrtnu kaznu jeste da neko ko se toliko ogrešio o zakone zajednice počinivši neko posebno teško krivično delo ne treba da toj zajednici ostane na teretu, imajući u vidu da njegov / njen smeštaj u zatvoru na dugogodišnjoj robiji iziskuje visoka sredstva. Trebalo bi da je mnogo jeftinija opcija ona u kojoj nema dugogodišnjeg besplatnog smeštaja, ishrane i zdravstvene zaštite koji padaju na teret budžeta. Međutim, izgleda da je realna slika drugačija.
Dok u Srbiji nije bilo empirijskih istraživanja o troškovima smrtne kazne, njih je bilo nekoliko u SAD kao jednoj od retkih razvijenih zemalja u kojoj je smrtna kazna još uvek ne samo prisutna nego je i prilično česta. Prema podacima Legal Defense Fund-a, organizacije koja se u SAD zalaže za ukidanje smrtne kazne, u periodu 1976-2022. zabeleženo je ukupno 1,540 smrtnih kazni. Visina troškova razlikuje se među federalnim jedinicama: na primer, Merilend je pojedinačni sudski slučaj u kome je bila zaprećena smrtna kazna koštao skoro 2 miliona dolara više nego slučaj gde nije postojala mogućnost smrtne kazne. U Indijani je sudski proces sa mogućom smrtnom kaznom deset puta skuplji od onih gde nje nema.
https://ejusa.org/resource/wasteful-inefficient/
Šta ako pogrešimo?
Svuda je moguća pojava greške. Zato postojanje smrtne kazne sa sobom nosi moralnu dilemu da li je primenjivati jer za razliku od drugih kazni nju nije moguće poništiti niti na neki način obeštetiti onoga koji je nepravedno osuđen. U SAD, opet prema podacima Legal Defense Fund-a, tokom pretodnih pola veka bilo je zabeleženo barem 189 slučajeva smrtnih kazni u kojima se kasnije pokazalo da osuđena osoba nije počinila zločin koji joj je pripisan. Drugim rečima, to znači da je preko 12% osuđenika pogubljeno nevino, ili da bi usled karaktera zločina njihova kazna trebalo da iz smrtne bude preimenovana u višegodišnju robiju.
Višegodišnja zatvorska kazna, pa čak i doživotne bez prava na pomilovanje, može da se preinači i da se osuđenik pusti na slobodu ako se pokaže da je nepravedno osuđen. Ali nikoga ne možemo da pustimo sa Novog groblja.
Potpuno je razumljivo da onako teški zločini kao oni zabeležni u nekoliko sela pored Mladenovca i u školi ’’Vladislav Ribnikar’’ u Beogradu izazovu snažne i burne reakcije javnosti. Ipak, to ne znači da treba da popustimo pred emocionalnim impulsima – jer dobre namere ne moraju nužno da imaju i dobre posledice.