Foto: Unsplash
Po ko zna koji put u medijima čujemo glasove antinaučnih sekti poput antivaksera ili anti-GMO aktivista koji traže čvrste garancije da postupanje u skladu sa naučnim pogledom na svet neće imati neželjenih posledica. Na primer, već je postalo opšte mesto širom sveta, pa i kod nas, da antivakseri pored dece u bolnice dovode i dovitljive advokate, gurajući pedijatrima pod nos da potpisuju nekakve sklepane izjave kako njihovo dete neće imati nikakvih neželjenih posledica od primanja MMR ili bilo koje druge vakcine.
Slično tome, budalastiji među anti-GMO aktivistima (ne N. N. Taleb lično, ali svakako gluplji među njegovim sledbenicima) traže da se na etiketama GMO hrane navodi da je ista savršeno bezbedna za sve konzumente – što je zahtev koji čak ni najskuplja organska hrana ne bi mogla da ispuni, jer će se među milionima ljudi uvek naći poneko ko je alergičan ili netolerantan na neki od miliona sastojaka svakog prehrambenog proizvoda pod kapom nebeskom.
Ista apsurdna žudnja za „potpunom bezbednošću“ motivisala je i neke od ekstremnijih averzija prema riziku koje su se manifestovale tokom pandemije Covid-19; zapazimo da ovde postoji jedna mini verzija teorije potkovice prilagođena analizi rizika – i ekstremni antivakseri na jednoj i ekstremni zagovornici lockdown-a i maskiranja dece u jaslicama i obdaništima na drugoj strani se rukovode istim suštinski pogrešnim motivom.
Tvrdnja ovih đavolovih slugu (što bi rekao Umberto Eko) – i njihovih gramzivih advokata – da je moguće ili smisleno tražiti od lekara da potpišu da neki tretman izvesno neće imati negativnih posledica je u potpunosti na nivou tvrdnje da je moguće tražiti od BMW-a ili Toyote da vam izdaju garanciju da se auto koji ste od njih kupili neće slupati. (Poređenje, naravno, važi sve dok su vozači ljudska bića podložna grešci; samovozeći automobili poput onih koje proizvodi veliki Ilon Mask su sasvim druga priča.)
Pojmovna i logička besmislica ovakve ideje je nevezana za cenu. I najskuplji i najvredniji tretman na planeti može imati neočekivane neželjene, pa i smrtne posledice, isto kao što ako platite 3 miliona evra za Lamborgini ili Bugati Vejron to nema mnogo veze sa verovatnoćom da će se taj auto slupati, bilo krivicom vozača ili nekog drugog učesnika u saobraćaju. (Striktno govoreći, moglo bi se tvrditi da ispod neke kritične vrednosti cene korelacija postoji, ali čim pređete tu veoma nisku granicu prosečnog funkcionalnog vozila, korelacija nestaje.)
Svojevremeno je u Italiji Berluskonijev režim zaključio da treba napraviti medijski spektakl izvodeći na sud seizmologe, geofizičare i inženjere zbog toga što nisu predvideli katastrofalni zemljotres od 6. aprila 2009. godine koji je gotovo sravnio sa zemljom gradić L’Akvila u centralnim Apeninima. Sledeći korak je verovatno da se naučnicima sudi što zemljotres nisu sprečili. Naravno, ovakva montirana suđenja odavno smo viđali u totalitarnim sredinama.
U sredinama poput Srbije koje nikada nisu napravile iskreni raskid sa boljševičkom prošlošću takvi spektakluci (TM Teofil Pančić) malo koga mogu iznenaditi. Ono što je ovde relativno novo jeste manipulacija strahovima masa kroz svojevrsno svođenje na apsurd principa predostorožnosti. Naučnici, uključujući tadašnjeg direktora italijanskog Nacionalnog instituta za geonauke, u prvostepenom procesu su bili osuđeni na zatvorske kazne od po 6 godina. Nakon ekstremne medijske i pravosudne kontroverze, epopeja je okončana tek u novembru 2015. godine kada je Vrhovni kasacioni sud u Rimu poništio presudu i u potpunosti rehabilitovao optužene.
Važno je, međutim, imati na umu da iza toga leži isti nakazno visoki stepen predostorožnosti kao i u slučaju argumenata antivaksera. Doduše, nije da bi političari i drugi donosioci odluka zaista postupali adekvatno kada bi im se dalo utemeljeno predviđanje koje nije u njihovom kratkoročnom interesu.
Evo ovim putem dajem vrlo jasno predviđanje: Napulj i veliki deo Italije biće uništeni razornom erupcijom Vezuva, pre ili kasnije. To je izvesno gotovo podjednako koliko i da će Sunce sutra ujutru izaći na istoku. Vezuv je aktivni vulkan, poznat po dramatičnoj aktivnosti kroz čitavu istoriju, koji je već jednom izazvao dramatičnu katastrofu na istom mestu. S obzirom na današnju gustinu stanovništva u toj regiji, broj žrtava kad do toga dođe pisaće se verovatno sa sedam cifara. Šta će političari preduzeti tim povodom? Odgovor: ništa ili gotovo ništa, jer je verovatnoća takve katastrofe tokom trajanja njihovih mandata veoma, veoma mala.
Princip predostorožnosti, primenjen na ekstremni način antivaksera ili Berluskonijevih populističkih tužilaca, sadrži istu nakaznu ideju koja stoji u pozadini „sigurnih prostora“ (koji nikada neće doista biti 100% sigurni), „čiste energije“ (koja nikada nije 100% čista) ili ideje verbalnog delikta iz čl. 133 Krivičnog zakona pok. SFRJ koja je danas prekrštena u delikt trigerovanja protiv koje se postavljaju idiotska „upozorenja na trigerovanje“.
Bez obzira da li se neko u svojoj ideološkoj ostrašćenosti ubedio da čitanje Šekspirovih drama, ponavljanje da je 2+2=4 ili gledanje klipa prof. Džordana Pitersona može izazvati trigerovanje – u realnosti tu opasnosti nema. U pozadini i jednog i drugog leži magijski način mišljenja, koji je još od doba Sokrata suprotstavljen racionalnom, tj. naučnom načinu mišljenja: „pogrešne“ reči, često interpretirane kao magijske formule, vrše efekat na realni, fizički svet.
Ova medijski besomučno širena laž – jer nije u pitanju kako postmodernisti vole da raspredaju „alternativni način saznanja“ nego jednostavno neistina, tj. laž – naravno itekako košta. Svi oblici (ne)kulture otkazivanja imaju svoju cenu, koju često plaćaju upravo oni koji otkazuju, iako ponekad nemaju dovoljno kognitivnih sposobnosti da to sami uvide.
Kada Koledž psihologa kanadske savezne države Ontario preti ukidanjem licence profesoru Pitersonu zbog njegovih navodnih „verbalnih delikata“ na društvenim mrežama, to nije suštinski išta drugačije nego što je Berluskonijeva potreba da nađe dežurne krivce za zemljotres, bez obzira koliko se protagonisti verbalno razlikovali u ideološkim mantrama koje propagiraju. I jedni i drugi su zagovornici magijskog načina mišljenja; i samim tim protivnici nauke.
Ove tragikomične reakcije, međutim, često skrivaju dublju i depresivniju istinu da ogromna većina ljudi, uključujući i brojne ljude iz nauke, naprosto nije u stanju da razume prirodu uzročnosti, kao ni ulogu koju uzročnost ima u naučnoj metodologiji. Ova teška tema svakako zaslužuje poseban tekst koji će i uslediti u ovoj rubrici.
Za sad je dovoljno napomenuti da je Kopernikanska revolucija upravo i bila toliko uspešna zato što se „filozofija prirode“ (što danas zovemo prirodnim naukama) tada emancipovala od potrage za Aristotelovom četvrtom vrstom uzroka, odnosno finalnim, teleološkim uzrokom.
Za nauku je neophodno i dovoljno da se bavi sa prve tri vrste uzroka – formalnim, materijalnim i efikasnim – dok je causa finalis metafizička ili religijska kategorija, van domena nauke. Čak i ljudi koji nisu u potpunosti odbacivali magiju, poput Frensisa Bekona (koji je, naravno, bio čovek svog vremena, a to je 17. vek), stavljali su finalne uzroke u domen metafizike, dakle van nauke.
Nema ni najmanje potrebe da danas, u 21. veku, iz potpuno neumesnih razloga podrivamo savremenu nauku vraćanjem na aristotelovsko sholastičko mišljenje. Magija je sasvim u redu u kontekstu, recimo, sesije Dungeons & Dragons; ko ima problem sa pravljenjem razlike između Forgotten Realms-a i stvarnog sveta deo je problema, a ne rešenja.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.