Foto: Unsplash
U domaćoj javnosti se s vremena na vreme može čuti stav da je rešavanje kosovskog pitanja preduslov za demokratizaciju Srbije. To uverenje je naravno daleko od dominantnog i tek povremeno uspeva da izbije na svetlost dana. Aktuelni pregovarački proces u vezi sa evropskim predlogom sporazuma o normalizaciji predstavlja zgodan povod da se razmotri ovaj stav.
Tokom ovakvog razmatranja treba računati na visoku dozu skepticizma, pogotovo na desnom kraju političkog spektra. Ovaj skepticizam bar je donekle opravdan i zato ima smisla postaviti pitanje da li su kosovsko pitanje i autokratska struktura srpskog društva u bilo kakvoj vezi. A u odgovoru na to pitanje krenuo bih najpre od svog shvatanja politike.
Održavanje pluralizma u životu
U ovom tekstu bih se najpre fokusirao na ulogu politike u razrešavanju društvene tenzije. Na primer – radnici i poslodavci ne mogu da se dogovore oko bezbednosnih uslova za rad na nivou pojedinačnih preduzeća ili sektora, te se stoga to pitanje postepeno podiže na nivo politike. Ruku pod ruku sa tim procesom ide stvaranje podele u društvu, u ovom slučaju – na one koji su na strani radnika i na one koji su na strani poslodavaca.
Ovi procesi i podele koje ih prate čine osnovu društvenog pluralizma, odnosno poželjne situacije u kojoj političku scenu čini više (otprilike) podjednako snažnih aktera – stranaka, pokreta i slično. U funkcionalnim demokratijama ovakve podele se neprekidno generišu u vezi sa čitavim nizom društvenih pitanja (zdravstvo, poreska politika itd.) i traju dok god je odnos snaga između suprotstavljenih strana u ravnoteži.
S druge strane, pitanja kod kojih se obrazuje stabilna većina razrešavaju se i skidaju sa dnevnog reda, a u fokus dolaze one teme oko kojih ne postoji saglasnost. Nova društvena pitanja održavaju pluralizam u životu jer dovode do formiranja drugačijih većina – neko ko je danas u većini možda sutra više neće biti. Time se smena vlasti pretvara u manje-više redovan fenomen.
Ima li u Srbiji politike?
U Srbiji je, međutim, situacija okrenuta naglavačke. Ako posmatramo skoriju istoriju, ovde je najzastupljenija tema Kosova, odnosno pitanje oko kog postoji ogromna disproporcija u odnosu snaga između neistomišljenika, u najmanju ruku 2-3 prema 1. A ipak, ono je već godinama non-stop u centru političkog života u Srbiji, a uz to i neprestano u medijima, konstantno trending na Tviteru i slično. Kako to?
Odgovor je da vladajućoj političkoj eliti tako odgovara. Nešto preciznije, ona konstantnim potezanjem kosovskog pitanja sprečava da na dnevni red dođu problemi oko kojih bi građani bili podeljeni što je, podsetiću, osnova za redovnu smenu vlasti i pluralizaciju društva – a to aktuelnoj vlasti ne ide u korist.
Naravno, drugi deo „prljavog“ posla naših vladajućih političkih elita je kako da homogenizovano društvo usmeri ka sebi. Tu određeni rizik predstavlja jedna od nužnih nuspojava forsiranja nacionalizma u javnoj sferi, a to je intenzivnija mobilizacija u okviru desne opozicije čiji predstavnici uvek mogu da se predstave kao veći nacionalisti od nacionalista na vlasti. Međutim, homogena struktura društva pretvara politiku u igru sa jednim pobednikom, a taj pobednik je izvestan s obzirom na to da vlast u Srbiji donosi kontrolu nad ključnim privrednim resursima, sredstvima informisanja i slično.
Trampa „Kosovo za demokratiju“
Da li je onda rešavanje kosovskog pitanja ključ za demokratizaciju Srbije? To bi svakako dalo značajan doprinos, ali je daleko od garancije. Nacionalistička ideologija koja duže od tri decenije dominira u srpskom društvu u njegovu svest je posadila niz drugih pitanja koja mogu poslužiti kao alat za ukidanje pluralizma – Republika Srpska i Crna Gora padaju na pamet između ostalog.
Imajući to u vidu, neophodno je početi sa prepoznavanjem prepreka za pluralizaciju srpskog društva, što predstavlja kamen temeljac za izgradnju kapaciteta za suprotstavljanje antidemokratskim tendencijama. To u najmanju ruku zahteva izmeštanje nacionalističke ideologije iz pozicije dominantnog narativa.
Da bi se to učinilo, neophodno je izgraditi antinacionalistički kontranarativ. To nije neostvariv zadatak uprkos tome kako izgleda na prvi pogled – samo je neophodno početi. Najpre dovođenjem u pitanje uverenja o Kosovu koja u domaćoj javnosti imaju status dogme, a zatim i isticanjem u prvi plan pitanja iz socioekonomske sfere kojima se može razbiti monolitna struktura srpskog društva.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.