Pregovori u kojima se ne pregovara - Da li Srbija uopšte želi da uđe u EU?

Glavni urednik

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock

Greška bi bila ne uvideti da je ovo zapravo retka istorijska prilika o preklapanju interesa. EU nema samo deklarativnu, već i stvarnu orijentisanost ka onome što su i naši vitalni interesi u vezi sa položajem i pravima srpske zajednice.

 

Koliki je domet učenja na istorijskim greškama znaćemo pošto se bude formirala dugo očekivana Zajednica srpskih opština. Sam metod dolaska do ove zajednice – kako god da se na kraju ona i nazove – jeste put kojim se u Srbiji i na Balkanu ređe ide. Deluje kao da je za sada malo verovatno da možemo da počinimo veliku političku grešku. Makar na kraći rok.

Normalizacija je postala deo evropskih integracija. Ili još konkretnije – Zajednica srpskih opština je postala deo evropskih integracija. Što više napredujemo ka EU to ćemo, između ostalog, ojačavati sopstvenu poziciju unutar ovog tripartitnog dogovora. Ovo je, međutim, dvostrani odnos. Samoj Evropi postaje u interesu da se pored primarne stabilnosti mnogo više pozabavi zaštitom onih koji su ugroženi.

Smislenost prve faze normalizacije sada pre svega zavisi od volje Prištine jer je hitnost primene prebačena na njih. Jezička formulacija o vremenskoj urgentnosti kojom se ipak podvlači neformalna prednost člana 7 u odnosu na ostale samo potvrđuje da je Priština ta od koje se očekuju prvi veliki iskoraci.

Srbija je, čini se, rasterećena pritiska početka implementacije. Evropska unija će sada formalnije da vodi nadgledanje te primene. Data su samo dva roka. Rok od 30 dana za početak rada zajedničkog nadzornog odbora trebalo bi da istekne 18. aprila. Donatorsku konferenciju, sa druge strane, trebalo bi da očekujemo u drugoj polovini avgusta. Svako odugovlačenje moralo bi da podrazumeva negativnu reakciju EU. Bar je tako na papiru. Kako će u realnosti sve ovo da izgleda ostaje da visi kao pitanje.

Pozicija Srbije u ovakvom kontekstu za početak deluje sigurno. Ono što je za Beograd, uslovno rečeno, najteži deo kompromisa verovatno je obustavljanje aktivne politike otpriznavanja. Ovo suštinski nije toliko relevantno za sistem UN-a koliko je to stanje u Savetu bezbednosti.

Mogućnost da Kosovo prođe prvi korak ka punopravnom članstvu u UN postoji isključivo i samo ukoliko Zapad Putinovoj Rusiji prizna aneksiju Krima i četiri regije u Donbasu. Zamišljena rezolucija SB kojom se priznaje legalnost i legitimnost pripajanja Rusiji osvojenih ukrajinskih teritorija je toliko suprotna dugoročnom strateškom i operativnom usmerenju Zapada da za sada postoji samo kao klimava teorija. Rusija, dakle, nema nikakav ni interes, ni podsticaj da u neko dogledno vreme unovči skupo povlačenje veta u Savetu bezbednosti.

Za Srbiju pravi izazov dolazi na srednji i na duži rok. Ovde nas čeka ona nedoumica sa kojom se suočavao i Milovan Milovanović, nekadašnji ministar spoljnih poslova, neposredno nakon Aneksione krize početkom prošlog veka. Ta nedoumica jeste – kako integrisati interes Srbije u evropski interes?

Ili konkretnije – kako da položaj i zaštita srpskog naroda zapravo postane integralni deo evropskog interesa? Kako da fizički opstanak i očuvanje identiteta (koji između ostalog garantuju model ZSO i poseban status SPC) odnosno sloboda i razvoj (kojima teže integrativni procesi normalizacije) zapravo postanu interesi i primarna briga EU?

Ova pitanja nisu samo i isključivo u vezi sa vitalnim interesima Srbije na KiM. Ona su itekako povezana kako sa odnosom prema BiH i Crnom Gorom, tako i sa čitavom složenom i osetljivom etničkom arhitekturom Zapadnog Balkana.

U poslednjih 30 godina Evropa nije bila pred većim testom kako svog ugleda, tako i svoje snage. Dok moć i jedinstvo usmerava na Istok, ovo prvo pre svega mora da pokaže na Zapadnom Balkanu. I Evropu greške mogu skupo da koštaju. Poslednje što im treba jeste potvrda neprijatelja Zapada da su nesposobni da obezbede stabilnost i prosperitet delu svog kontinenta koji je ekonomski manji od Mađarske. Da ne govorimo o potencijalnoj bezbednosnoj ili humanitarnoj katastrofi koja bi nastala usled nemara i nesposobnosti koju bi ponovo SAD morale aktivno da rešavaju.

Greška bi bila ne uvideti da je ovo zapravo retka istorijska prilika o preklapanju interesa. EU nema samo deklarativnu, već i stvarnu orijentisanost ka onome što su i naši vitalni interesi u vezi sa položajem i pravima srpske zajednice. Što više uspemo u aktivnoj integraciji tih interesa, to će EU više raditi za nas. Potreba za ovakvom vrstom integracija interesa biće samo dodatno usložnjena onim što je Evropa, od ovog marta i zvanično, prepoznala kao svoje velike savremene izazove i prioritete – stabilnost i održivost lanaca snabdevanja kako bi se išlo ka “zelenoj i digitalnoj budućnosti“.

Najefikasniji način da ne samo izbegnemo pomenute greške, već i da aktivno radimo na pomenutoj integraciji interesa jeste da, pored daljih neophodnih reformi, nastavimo da predvodimo procese ekonomskih integracija u regionu. Od ovoga svi imamo brze i opipljive materijalne koristi. Otvoreni Balkan, Berlinski proces i Ohridski dogovor – svako na svoj način nose značajnu orijentaciju ka slobodi ljudi u našem regionu i ka ukidanju svih prepreka i zastoja u razvoju.

Ovim usmerenjem gradićemo budućnost iz koje nećemo kao često do sada procenjivati istorijske razmere grešaka i koliko su prethodni predlozi bili bolji od naknadnih. Umesto toga vodićemo diskusije o brzini napretka i razvoja kako nas, tako i čitavog regiona. Tako izgleda dosadna i normalna budućnost bez zida o koji bismo udarali svojom i tuđim glavama.

* Tekst je prvobitno izašao u štampanom izdanju Blica Nedelje 26. marta 2023.