Foto: Unsplash
Poslednji parlamentarni izbori 2022. u Mađarskoj kod nas su logično ostali u senci tadašnjih srpskih izbora, održanih istog dana (3. aprila). Mađarski izbori zapravo nose nekoliko veoma važnih pouka i predviđanja za moguće buduće delovanje političkih aktera u Srbiji, posebno uzevši u obzir relativno sličan politički kontekst naše dve zemlje.
Mađarska opozicija je, posle dugog niza poraza, na ove izbore izlazila sa umerenim optimizmom. Činilo se da nakon 12 godina Orbanovoj vlasti može da dođe kraj. Istraživanja javnog mnjenja, posebno s kraja 2021. godine, davala su umerenu šansu opoziciji, a većina agencija i medija se slagala u oceni da je razlika tek u nekoliko procenata i da će takmičenje biti najneizvesnije godinama unazad.
Rezultati su, međutim, bili otrežnjujući, pre svega za opoziciju. Ipak, pre analize ishoda, vratimo se par koraka unazad.
Šta je doprinelo optimizmu opozicije?
Po prvi put, sve relevantne opozicione stranke nastupile su zajedno na parlamentarnim izborima. Tome je kumovalo nekoliko faktora. U institucionalnom smislu, izborni sistem je diktirao ujedinjenje. Mađari koriste mešoviti sistem u kojem se 106 kandidata bira direktnim glasanjem u jednomandatnim izbornim jedinicama, i to relativnom većinom, što znači jednokružno; dok se preostalih 93 poslanika bira proporcionalno sa izbornih lista, uz parcijalnu kompenzaciju za rasute glasove sa većinskog nivoa. U jednokružnom sistemu relativne većine, kandidati vladajućeg Fidesa uvek će ostvarivati bolje rezultate od 5 ili 6 kandidata rascepkane opozicije.
Povrh toga, nedavne izmene izbornih zakona, po kojima lista mora da istakne kandidaturu u najmanje 71 izbornoj jedinici, otežavaju učešće nizu stranaka vezanih delovanjem za prestonicu Budimpeštu, te podstiču aktere na koaliranje.
Još ranije, opozicija je nastupila zajedno na lokalnim izborima 2019. godine i ostvarila uspeh: vlast je osvojena u 10 gradova (od ukupno 23) i što je najvažnije, u prestonici Budimpešti, gde je osim gradskog nivoa, ujedinjena opozicija trijumfovala u 14 od 23 gradska distrikta. Takav uspeh jasno je podcrtao budući pravac delovanja. Ujedinjenju značajno doprinosi i ublažavanje imidža ekstremno desnog Jobika, koji počinje da se predstavlja kao partija pozitivnih vrednosti, potiskujući raniji antisemitski, antiromski, pa i neonacistički nastup.
Fragmentirana opozicija tako stupa u savez pod nazivom „Ujedinjeni za Mađarsku“ (pažljivim čitaocima neće promaći paralele sa srpskom opozicijom) koji na kraju dana, pored desnog Jobika, čine i nekada moćna Mađarska socijalistička partija, zeleni LMP, budimpeštanski pokret Momentum, zatim Dijalog za Mađarsku (partija novog gradonačelnika Budimpešte Koračonja) i Demokratska koalicija, stranka koju je nekadašnji premijer Ferenc Đurčanj osnovao nakon što se posle pada sa vlasti razišao sa svojim matičnim socijalistima (opet, paralele sa Srbijom). Pored njih, tu je bilo i nekoliko manjih organizacija i lokalnih pokreta.
Opozicioni savez je odlučio da svog kandidata za premijera izabere putem predizbora, što je još jedna od ideja koja se aktivno pominjala u Srbiji pred izbore 2022. Mađarski predizbori su se činili kao ogroman uspeh: proces je nedeljama dominirao medijima, učešće je uzelo oko 650 hiljada opozicionih birača, a u konkurenciji solidnih kandidata (pomenuti Gergelj Koračonj i evroparlamentarka i Đurčanjeva supruga Klara Dobrev) pobedu je odneo relativno nepoznati nezavisni kandidat Peter Marki-Zaj, gradonačelnik Hodmezevašarhelja. Logika iza njegovog izbora bila je jasna: Marki-Zaj je važio za aferama neuprljanog umerenog konzervativca (u kontrastu sa liberalnim Koračonjom i za napade otvorenom Dobrev), a javno se identifikovao kao razočarani bivši birač i kritičar Fidesa, što je u potencijalu moglo da privuče glasače sličnih vrednosti, tj. odbije ih od vladajuće partije.
Konačno, nekoliko meseci pred izbore, ionako fragilna međunarodna pozicija Orbanovog režima dodatno se zakomplikovala sa izbijanjem rata u Ukrajini, te se očekivao dodatni pritisak, kako međunarodni, tako i unutrašnji. Sve ovo zajedno dalo je nadu opoziciji.
Šta se na kraju ipak desilo?
U večeri 3. aprila, postalo je jasno da je Fides ne samo po četvrti put zaredom osvojio dvotrećinsku većinu u parlamentu, već i da je ostvario najubedljiviju pobedu u istoriji mađarskog višepartizma, osvojivši preko 3 miliona glasova, u odnosu na 1,95 miliona za opoziciju.
U konačnici, Fides je trijumfovao u 87 od 106 jednomandatnih izbornih jedinica, dok je u proporcionalnom segmentu izbornog sistema taj rezultat nešto blaži zbog kompenzacije glasova, ali je i tu odnos mandata 48 prema 38 u korist vladajućih. Preostalih 7 mandata osvojila je ekstremno desna Naša domovina (6) i lista nemačke etničke manjine (1).
Greške u koracima
Šta je uslovilo ovakav poraz? Možemo izdvojiti ukupno 8 tačaka.
1. Mir, stabilnost, Orban. Iako je za očekivati da će iziritirani ili razočarani glasači tražiti alternative, činjenica je da građani Mađarske u vreme izbora još uvek nisu osetili direktan udar na svoj standard. Štaviše, u situaciji povećane neizvesnosti, glasači se češće okreću sigurnoj ruci i oprobanim opcijama (eventualni ekonomski problemi na naplatu dolaze izborni ciklus ili dva kasnije), a u Mađarskom kontekstu oprobana opcija je Viktor Orban, a ne šarolika i fragmentirana koalicija.
2. Procena raspoloženja biračkog tela. Povezano sa prethodnim, koalicioni savez je napadao Orbana zbog veza Budimpešte i Moskve, kao i zbog lošeg odnosa sa EU i NATO, podstičući dodatno narativ o dolazećoj krizi i problemima. U takvoj neizvesnosti, Orbanova predizobrna poruka je bila da „nije vreme za eksperimente“ sa „neiskusnim političarima“ i da zemlji treba oprobano liderstvo i stabilnost, a ne srljanje u mogući konflikt sa Rusijom.
3. Hibridni režim radi šta radi. Opozicija nije imala valjan odgovor na očekivane prednosti Orbanovog režima: organizaciona nadmoć u ruralnim područjima, posebno na siromašnom istoku zemlje gde značajan broj birača zavisi od socijalnih davanja, a gde Fides osvaja i po 80% u nekim izbornim jedinicama; dominacija državnih i pro-vladinih medija; glasanje u inostranstvu odakle (Rumunija, Srbija, Slovačka, Ukrajina) je došlo preko 250 hiljada glasačkih listića – od čega 94% za Fides, koji manipulativno koristi upravljanje beneficijama za Mađare u inostranstvu i partnerske odnose sa političkim strankama Mađara u ovim državama.
4. Ujedinjenje ne donosi uvek sinergiju. Iako se u datim uslovima (predominantna partija vlasti, izborni sistem) ujedinjenje celokupne opozicije činilo kao oprobana (lokalni izbori 2019) pobednička taktika, efekat je bio suprotan. Glasači su na nacionalnom nivou ipak zahtevali veću ideološku uniformnost i u kriznoj situaciji ih je iritirala fragmentiranost programski udaljenih partnera iz opozicije. „Ujedinjeni za Mađarsku“ zajedno su kao jedna lista osvojili čak 700 hiljada glasova manje nego pre četiri godine, kada su nastupali kao pet odvojenih lista.
5. Konzervativni kandidat sam po sebi nije dovoljan da otkine glasove konzervativnoj vladajućoj partiji. Mislim na Marki-Zaja, čuj mene Ponoša, Marki-Zaja. Toliko je slabo prošao, da ja ubedljivo poražen čak i u izbornoj jedinici u svom matičnom Hodmezevašarhelju.
6. Predizbori su lepa stvar, ali takođe nisu dovoljni. Posebno ako kampanja posle ne da rezultate. A nije dala.
7. Vlast na lokalu isto po sebi nije dovoljna. Uprkos uspehu na lokalnim izborima pre tri godine i osvajanju vlasti u zavidnom broju gradova, opozicija je sada uspela da pobedi u svega 19 izbornih jedinica: od toga 17 u Budimpešti, gde su inače i ranije imali uporište, uz po jedan mandat u Pečuju i već tradicionalno opozicionom Segedinu. U prevodu, ova značajna prednost nije iskorišćena i sada te stranke sa strepnjom gledaju u lokalne izbore 2023.
8. Ujedinjenje je za neke – razjedinjenje. Jobik je na izborima 2018. osvojio samostalno preko milion glasova. Ipak, članstvo i posebno rukovodstvo je bilo frustrirano konstantnom nemogućnošću da se domognu vlasti. Stoga su se okrenuli ublažavanju stavova i koaliranju sa omraženim protivnicima iz levo-liberalne opozicije, što ih je, po svemu sudeći, koštalo značajnog dela podrške. Pokret Naša domovina, nastao od strane odmetnutih funkcionera Jobika, popunio je rupu u ponudi krajnje desne opcije i osvojio preko 300 hiljada glasova u aprilu. Prema najnovijim jesenjim istraživanjima javnog mnjenja, ova stranka se sada kotira duplo bolje od Jobika.
Šta dalje, niko nije siguran. Bar u opoziciji. Dugo očekivano i planirano ujedinjenje nije dalo rezultat. Eventualno deljenje na ideološke kolone evociraće staru klackalicu između proevropskih levih liberala i krajnje desnice, u čijem razmeđu je Fides uspešno održavao vlast više od 12 godina.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.