Evropska konferencija sindikata

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: Unsplash

 

Jedna od važnijih stvari koja je obeležila prošlu godinu, osim ruske agresije na Ukrajinu, jesu protesti u Iranu koji su izbili posle smrti dvadesetdvogodišnje Maše Amini. Maša je bila Iranka kurdskog porekla koja pod sumnjivim okolnostima preminula tokom hapšenje od strane iranske Moralne policije, navodno pod optužbom da se nije ponašala u skladu sa javnim pravilima oblačenja.

Iransko društvo je bilo uzdrmano masovnim protestima 2009. usled rezultata izbora i 2018/19. izazvanih skokom cena nafte i rasta troškova života. Poslednji protesti su i kulminacija nagomilanog nezadovljstva mladih Iranaca, najbrojnije grupe stanovništva u zemlji, nikad obrazovanije i urbanije, usled sve veće represije režima usmerene protiv prava žena, gušenja socijalnih i političkih sloboda kao i sve teže ekonomske situacije izazvane krizom usled ekonomskih sankcija SAD, pandemije korona virusa i visokog rasta cena pre svega osnovnih životnih namirnica uz koruptivni i ostareli vladajući religijski establišment.

Jedno od glavnih obeležja protesta je ogromno učešće mladih žena kroz do sada neviđen otpor obaveznom nošenju hidžaba koji je u Iranu nametnut 1983. nakon dolaska Homeinija na vlast i koji se više  ne doživljava kao religisjki i tradicionalni simbol, već kao nametnuta obaveza od strane represivnog režima.

Koreni društvernih podela i konflikata modernog Irana mogu se povezati za određene specifičnosti savremenih istorijskih procesa u zemlji, pojedina obeležja šitskog Islama kao državne religije, ali i na jedan od najbržih procesa modernizacija koji je zabaležen u savremenoj svetskoj istoriji koji je uprkos vrlo konzervativnom karakteru režima fundamentalno promenio iransko društvo od sredine osamdesetih godina XX veka.

 

Najbrži pad nataliteta ikada i društvo u ,,haosu’’ modernizacije

Iran je država sa najbržim padom nataliteta koji je do sada zabeležen u savremenoj istoriji čovečanstva. 1980. godine prosečna Iranka je rađala 6,5 dece da bi već sredinom devedesetih godina taj broj jedva prelazio dva (za prostu reprodukciju stanovništva potrebno je da  se rodi 2,1 dete po ženi).  Ovakav fascinantan progres je bio praćen velikim društvenim turbulencijama, čestim promenama državnih politika u pogledu obrazovanja i prava žena uopšte kao i drastičnim promenama načina života kako u velikim gradovima tako i ruralnim sredinama.

Iran je šezdestih i sedamdesetih godina XX veka doživeo drastičan porast stanovništva usled opadanja smrtnosti, ali i dalje visokog nataliteta. Da bi odgovorio na to, tadašnji režim Šaha Reze Pahlavija je počeo da sprovodi prve programe populacione politike koji nisu dali previše uspeha.

Paralelno sa tim režim je krenuo i u masovan proces političke i socijalne modernizacije (opismenjavanje žena, kampanje protiv nošenja hidžaba, promovisanje ženskog univerzitetskog obrazovanja). Iransko društvo je do reformi Reze Pahlahija bilo stratifikovano na osnovu jednog specifičnog modela u kome je ogromnu većinu stanovništva činila masa ruralne sirotinje koja se često nalazila u zavisnom odnosu prema svojim zemljoposednicima i bez političkih ambicija.

Politički konflikti su se dešavali u ograničenom krugu zemljoposedničke elite, vojne i civilne aristrokratije kao i narastajuće buržoazije velikih gradova, pogotovo posle početka masovnog izvoza nafte. Međutim, populaciona ekplozija, zemljišne reforme Šaha Reze kao i nedostatak obradivog zemljištva izazvali su masovne migracije iz ruralnih sredina ka velikim gradovima.

Stanovništvo Teherana se uvećalo gotovo 4 puta od 1960. do početka revolucije. Ogromna ruralna i novodoseljena masa stanovništva u velikim gradovima bila je konzervativna, naseljavala je prebukirana periferije sa lošim uslovima života i sa velikim prezirom je sve više gledala ka ,,pozapadnjačenom’’ načinu životu srednje i više urbane iranske klase.

Takva situacija postala je pogodno tlo za političku mobilizaciju izvršenu od strane pristalica imama Homeinija što je na kraju i dovelo do svrgavanja šaha i uspostavljanja šitske teokratije kao oblika vladavine. Paradoksalno, iranska revolucija koja je počela kao socijalni pokret usled nezadovoljstva korumpiranošću tadašnje elite na kraju se pretvorila u sopstvenu suprotnost dovodeći nekoliko decenija kasnije do njene reprize, ali u potpuno drugačijem obliku i sa suprotnim zahtevima.

Režim imama Homeinija je na populacionu politiku gledao sa prezirom, ukinuo je sve mere koje su se odnosile na ograničenje rađanja i ohrabrivao je politiku velikog broja dece kako bi Iran imao više vojnika za pobedu nad Irakom u tadašnjem ratu kao i za globalni izvoz islamske revolucije.

Međutim, već pri kraju rata, populaciona eskplozija je bila toliko velika da je zapretila ozbiljna opasnost da se celokupan društveni sistem sruši i zemljom zavlada glad.  Režim na kraju Homeinijevog života, a naročito tokom vladavine predsednika Ravsandžanija, uvodi jedan od najuspešnijih programa ograničenja rađanja ikada sproveden.

Masovno se promovišu kontracepcija, uključujući i slobodnu podelu prezervativa, kontraceptivnih sredstava, vazektomiju i sterilizaciju. U Iranu skoro 80% žena koristi neki oblik kontracepcije, više nego u mnogim zemljama Zapada i više od Srbije. Uvode se kampanje kojima se promovišu porodice sa manje dece, a velike familije se proglašavaju zaostalim i retrogradnim.

Iranski program obaranja nataliteta je bio toliko impresivan kada se poredi sa drugim zemljama. Dok je Iranu trebalo manje od 2 decenije da obori fertilitet sa skoro 7 dece na jedva nešto iznad 2, dokle je u Zapadnoj Evropi taj process trajao gotovo 2 veka.

Istovremeno sa odlaskom Homeinija, a naročito tokom vladavine modernističkog predsednika Hatamija, promoviše se opismenjavanje žena, njihovo zapošljavanje i univerzitetsko obrazovanje. Sve više profesija se otvara za žene, žene su aktivnije uprkos ograničenjima, u društvenom životu i generalno zemlja se sve više otvara.  Rast pismenosti žena u Iranu je bio toliko veliki da je sa jedva nešto više od 20% sedamdesetih godina XX veka dostigao skoro 90% 2020. godine izjednačivši se sa pismenošću muškaraca. Istovremeno, učešće žena u visokom obrazovanju je doživelo eskpanziju da bi do 2014. skoro 70% žena koje završavaju srednju školu bilo obuhvaćeno visokim obrazovanjem.

Dolaskom predsednika Ahmedinedžada na vlast dolazi do radikalnih promena u pogledu odnosa prema ženama. Uz izgovor da se Iran suočava sa drastičnim padom nataliteta i demografskom katastrofom, uvode se ograničanja u pristupu žena određenim oblastima studija (inženjerstvo najčešće), pojedim profesijama kao i kontracepciji.

Ove mere su kulminirale tokom 2021. i 2022. godine kada se ograničava pravo na abortus i skoro sve oblike kontracepcije. Ovakve mere imale su drastične posledice na iransko društvo dovodeći do ogromnom rasta nezadovoljstva i frustracije pre svega mlađe populacije.

 

 

Dok su žene skoro izjednačene u broju studenata sa muškarcima, dotle je nezaposlenost žena u zemlji skoro duplo veća.   Usled nemogućnosti da se zaposle i da ostvare svoju profesionalnu karijeru veliki broj žena u Iranu okrenuo se ili iseljavanju iz zemlje ili potajnom ispoljavanju socijalnog nezadovoljstva. Nedostatak perspektive mladih i obrazovanih žena doveo je i do drastičnog porasta prostitucije u zemlji, a po procenama svetske zdravstvene organizacije ukupan broj žena koje se bave prostitucijom u zemlji iznosi preko 300 000.

Iran je društvo potpunih paradoksa. Dok je zvanična politika zemlje jedna od najkonzervativnijh u svetu, dotle se društvo može smatrati prilično pozapadnjačenim u smislu vrednosti koje deli, naročito u velikim gradovima.

Teheran je grad sa najvećim brojem plastičnih operacija u svetu, naročito nosa. Postoji ogroman broj ilegalnih žurki, mesta gde se toči alkohol koji je zvanično zabranjen, mladi se međusobno upoznaju i upražnjavaju slobodan seks uprkos rodnoj segregaciji. Zemlja je zapljusnuta epidemijom seksualno prenosivih bolesti što može da objasni i jednu od najvećih stopa infertiliteta, odnosno teškoće da se ostvari začeće, jer se veliki deo seksualno prenosivih bolesti ne tretira na vreme, naročito hlamidija.

Eksplozija seksualno prenosivih bolesti objašnjava se i postojanjem tradicionalne instituicije sighe, odnosno privremenog braka koji postoji u iranskom obliku šitskog islama i koji se često koristi kako bi se zamaskirao slobodan seksualni izbor i prostitucija. Veliki broj mladih usled ekonomske krize i nedostatka perspektive odlučuje se za sighu da bi pobegao od turobne ekonomske i socijalne realnosti. Takođe, iranski režim godinama pokušava da suzbije gajenje pasa u stanovima što se navodno kosi sa doktrinom šitskog islama.

Vlasnici pasa, a pogotovo žene, često su optuživani od strane državnih zvaničnika da su egoistični i da su im psi zamena za decu. Uprkos čestim napadima na vlasnike i pse kao i državnim kampanjama, gajenja ljubimaca nije suzbijeno nego je i u porastu što se može objasniti i tolerancijom moralne policije koja je dužna da se o tome stara, a sklona je korupciji.

 

Ženska revolucija 2022.  i njene posledice

Demografska tranzicija u Iranu je stvorila veliki strukturalni disbalans u stanovništvu. U zemlji su trenutno najbrojnije generacije u periodu od 20 do 39 godina starosti što Iran čini izrazito mladom nacijom. Na osnovu teorije Henrika Urdala o Youth Bulge-u jedan od najvećih kapaciteta za izazivanje konflikta u društvu predstavlja dispoporcionalno veliki broj mladih u odnosu na ostale starosne grupe. Da bi do konflikta u društvu došlo potrebno je da osim dispoporcionalnog broja mladih postoje i drugi faktori, a to su veliki stepen urbanizacije, vršnjački pritisak na preduzimanje političkih akcija u cilju promene stanja, ogroman broj fakultetski obrazovanih bez posla i perspektive kao i loš ekonomski ambijent.

Iran je već sličnu situaciju imao i 1979. tokom islamske revolucije kada su predvodnici demonstracija bili studenti ili tek diplomirani pripadnici religiozne mase predgrađa Teherana samo što su sada zahtevi protestanata bitno drugačiji.

Po Peteru Turčinu i Džeku Godlstonu, osnovu svakog društva predstavlja ravnoteža između populacije, elite, države i njihove međusobne interekcije. Kada ravnoteže najčešće usled demografskih i ekonomskih faktora nestaju, dolazi do povećanja mogućnosti za konflikt. Na osnovu slika sa iranskih protesta vidimo masovnu dominaciju žena u prvim redovima protesta. Pošto su mlade i obrazovane žene jedna od najbrojnih grupa u iranskoj populaciji, a sa druge strane najviše su obespravljene usled represije i nemogućnosti da se zaposle prirodno je bilo očekivati da će doći do protesta i masovnog talasa nezadovoljstva koji je zapalio zemlju i kome se kraj ne nazire.

Iran je suočen i sa eksplozijom porasta nereligioznosti, sve manjom posećenošću religijskih objekata i generalno odricanjem od religije. Nivo religioznosti u Iranu na osnovu istraživanja iz 2020. godine je na nivou Srbije ili čak nižem što je za zemlju sa konzervativnim režimom fascinantno.

Većina Iranaca ne posti, ne ide u džamije, trećina redovno pije alkohol, a 72% je protiv obaveze nošenja hidžaba. To je rapidna transformacija u društvu u kome je 1980. preko 80% stanovništva redovno ispunjavalo verske dužnosti.

Iran sve više liči na Sovjetski Savez i bivšu Jugoslaviju u kojoj su u državne ideologije katedrale komunizma i bratstva i jedinstva na kraju samo verovali mali delovi stanovništva i gerijatrijska državna vrhuška sa svojim represivnim, nesposobnim i korumpiranim aparatom koji se survao povlačeći u ambis celokupno društvo. Situacija u Iranu slična je i poslednjim fazama života režima Čaučeskua u Rumuniji. Masovan strah i paranoja od demografskog pada nacije naveo je rumunski tadašnji režim da uvede jedan od najrepresivnih zakona o abortusu, zabrani svu kontracepciju i surovo kazni sve one koji nisu poštovali ta pravila.

To je dovelo do privremenog skoka nataliteta, ali se on posle srozao na još niže grane. U Iranu napadi na kontracepciju i zabrane abortusa doveli su do masovne eksplozije ilegalnih prekida trudnoće. Prema procenama Ženskog društvenog centra u Iranu se godišnje izvrši preko 600 000 ilegalnih abortusa U međuvremenu posle privremenog rasta u 2012-16 natalitet u Iranu nastavlja strmoglavo da pada.

Iz ove perspektive teško je odrediti kakav će biti ishod iranskih protesta i da li će se ponoviti revolucija iz 1979. godine, ali sa potpuno drugačijim ishodom i nekim novim društvom. Slučaj Irana pokazuje da je proces modernizacije nemoguće zaustaviti i da svaki oblik represije kako bi se modernizacija društva zaustavila vodi tragičnim posledicama. Jednostavno, u XXI veku vrlo je teško održati postojeći društveni poredak u situaciji kada je  dobar deo društva prihvatio zapadne vrednosti, a njegova politička elita vlada po pravilima ruralnog konzervatizma što na kraju dovodi do konflikta, tubrulencija i vrlo tragičnih završnica.

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.