Master politikolog

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Unsplash

 

Osnovni motiv srbofobične stihije na društvenim mrežama i u pojedinim regionalnim medijima, ohrabrivan ili makar tolerisan sa političkog vrha, nema nikakve veze sa progresivnim vrednostima poput ljudskih prava ili demokratijom koji često služe kao paravan tribalističkoj mržnji najprofanijeg tipa.

 

Dehumanizacija je uvertira zločina. Lišiti pojedince ili grupe njihove ljudskosti i suziti ih na, samo njima svojstvene, predvidljive i negativne obrasce ponašanja je sve što je potrebno da u čoveku prevagne tama. Ljude je moguće sistemski ubediti i podstaknuti da budu čudovišta čak iako nisu zle i nemoralne ličnosti. Dovoljno je biti povodljiv, pokoran i ne posedovati veštinu stavljanja u poziciju drugoga. To su, između ostalog, prema Hani Arent koja je 1961. godine izveštavala sa suđenja nacističkom zločincu Adolfu Ajhmanu, neophodni preduslovi da sasvim običan, mentalno uravnotežen čovek, koji čak i nije nekakav patološki mrzitelj, postane zlikovac.

Sklon sam tome da se, svestan kritika, složim sa Hanom u oceni da među nama zapravo žive potencijalni unteršturmfireri koji bi se sutra dohvatili Ajhmanovog zanata ako im bude naređeno, a pri tome su sasvim prosečni ljudi. Ne mislim konkretno na Srbiju ili Balkan već univerzalno. Iskustvo Nemačke nam služi kao opomena da zavidan nivo bogatstva i(li) kulture ne znači da je bestijalnost u ljudima koji u takvim uslovima žive iskorenjena i da nju uvek budi odgovarajući zov. Genocidi i masovni zločini, posebno u 20. veku to potvrđuju.

Zov uglavnom dolazi sa vrha, iz uglancanih partijskih kancelarija, profesorskih kabineta, redakcija, mermernih palata i dvorova, odakle silazi po vertikali društva. Danas bi ovoj grupi mogli dodati i uticajne pojedince na društvenim mrežama i alternativnim medijima. Uloga elite u nadahnjivanju narodnih masa na dobro i na zlo je najčešće presudna. Mržnja prema Jevrejima u Nemačkoj pre Hitlera nije bila ništa novo ali Holokaust se nije dogodio zato što su se gosti na Oktobarfestu napili. Kriviti prost narod za nepočinstva koja su počinili njegovi pripadnici i objašnjavati ih urođenim karakteristikama grupe i rđavim karakterom je stoga promašena kritika koja vodi u rasizam, a mudrost je razumeti kako je narod postao žrtva vlastite elite.

 

 

Teško da postoji slikovitiji i šareniji primer sistemskog kvarenja naroda sa vrha od medijske scene u Srbiji, a možda sam samo pristrasan jer mi je taj primer najbliži. Novine i televizije koje posluju sa blagoslovom i vrlo detaljnim instrukcijama vlasti (ali i oni sa obrnutim predznakom u nešto manjoj meri, da se ne lažemo) godinama unazad neumorno rade na tupljenju uma i slamanju moralnih nazora nacije. Recimo to i ovako, pošto predviđam da su u Srbiji svi vernici i po novom popisu, da upijanjem sadržaja iz takvih medija povećavate šansu da završite u paklu jer ćete sigurno biti osoba sklonija ili makar popustljivija prema grehu. Nisam teolog ali toliko mogu da pogledam.

Uveren sam da je Mister, kosmopolita i trener naše fudbalske reprezentacije sa bogatim životnim i profesionalnim iskustvom zaslužio svoj nadimak i da je sigurno bolji čovek od onoga što je pokazao na svetskom prvenstvu, psujući kao lice sa naslovne strane žute štampe. Verujem da prosto nije bio dovoljno snažan karakter da se odupre nacionalističkom bunilu koje je pažljivo građeno pred utakmicu sa Švajcarskom (umalo napisah Šaćirijem) ali šta je učinjeno, učinjeno je. Time je štetu naneo vlastitom ali i ugledu zemlje koju predstavlja. Međutim, bilo bi nepravedno zadržati breme odgovornosti na našem treneru kada su i ljudi u samom vrhu javnog života reagovali sa krajnjim razumevanjem za njegov ispad. Mogao bih nabrajati visoke funkcionere SNS-a i opozicije, umetnike, influensere i mnoge druge koji su sa oduševljenjem ponavljali Misterove reči i u njima nalazili odušak od izgubljene utakmice u najboljem slučaju.

Ako je za nas razumljivo i uobičajeno da izražavamo krajnje nepoštovanje prema Albancima, makar i u trenucima ljutnje, da to kažemo najblažim rečima i ako se takvo ponašanje ohrabruje gotovo svakog dana istupima političara, javnih ličnosti, pisanjima i reportažama medija, zašto bi onda Mister, kao predstavnik takve zemlje, bio drugačiji? Ovo je naravno veliki problem i sramota našeg naroda koji nam pored svega znatno umanjuju šanse da ikada vratimo Kosovo i Metohiju pod okrilje države Srbije.

Teško je zamisliti kako ćemo ijednom Albancu objasniti da bi u Srbiji, gde mu je i sam ljudski status upitan, a majka mu se psuje uz kafu i cigaretu bio poštovaniji i dostojanstveniji član zajednice nego pod Kurtijem. Dehumanizovanje tih ljudi na jugu, dok se istovremeno vodi državna politika našeg ujedinjavanja sa njima je samo još jedan od raskoraka srpske društvene stvarnosti i političkih ciljeva na koje očigledno niko ne misli. To govori ponešto i o ozbiljnosti naše politike prema Kosovu i Metohiji.

Srećan bi, međutim, ovo bio region da su samo Srbi žrtve besomučnog ispiranja mozga od strane svoje neodgovorne elite i jedini remetilački, nepopravljivi faktor kako to vole reći neki u našem okruženju. Od početka rata u Ukrajini i kada je postalo jasno da je Srbija zauzela stav ni tamo ni vamo u korist vlastite štete, primetno je da su brojni političari, mediji i influenseri iz našeg okruženja (ali i neki u samoj Srbiji) pritisli pedalu propagandnog rata protiv Srbije do poda, te ih u daljem tekstu možemo shodno tome i oslovljavati. Istini za volju, javna retorika je, posebno na društvenim mrežama, nakon 24. februara postala dosta oštrija ali u slučaju crnjenja Srbije, gde treba i gde ne treba, pojedini idu toliko daleko da zauzimaju odnos bezmalo kežual rasizma prema srpskom narodu, objašnjavajući događaje u ključu nekakve duboke unutrašnje pokvarenosti Srba bez kojih bi Balkan bio poprište bratske ljubavi među narodima.

Obrazac njihovog delovanja je jednostavan. Propagandisti na društvenim mrežama aktivno traže pogodne vesti iz Srbije ili u vezi sa Srbima, te ih interpretiraju i spinuju na takav način da ova tumačenja budu deljiva u kontekstu rata u Ukrajini, kao dokaz autističnosti srpske države i naroda uporedive sa Putinom i Rusima (koji su i sami žrtva svoje elite, a ne nekakav u srži truo narod). Reč je o interpretacijama koje imaju za cilj ili da prikažu Srbiju kao odmetnutu zemlju i saradnika Rusije duboko u evropskoj pozadini koja odbija da sarađuje ili pak kao opasnu proksi silu pod kontrolom Kremlja koja na mig može otvoriti balkanski front kao diverziju i time stvoriti probleme Zapadu investiranom u Ukrajini.

U ovome im, na žalost, nesebično pomažu i naši zvaničnici čije neodmerene, impulsivne izjave i ponašanje kontradiktorno zvaničnoj politici, poput nedavnog nervnog sloma šefa države pred samit u Tirani, kada su izgovorene stvari pre kojih bi i Lukašenko razmislio, baš i ne ne pomažu našim naporima da se predstavimo kao ozbiljna država i kredibilan sagovornik. Znam da će predsednik reći da mu je teško, da je pod pritiskom i suočen sa nepravdom, što je možda i tačno ali ako ne može da ostane pribran u takvim uslovima, neka podnese ostavku.

Ovi propagandni spinovi napisani su dovoljno pažljivo da izbegnu izravnu optužbu za rasizam (mada im se omakne s vremena na vreme) ali njihov suptilan cilj je izazivanje osećanja kivnosti na Srbe među domaćim i stranim čitaocima i buđenje ksenofobnih strasti i reakcija. Komentari na spin vestu su, međutim, čisto zlo i u njima ćete prepoznati dobre stare fraze o nečemu iskonski poganom u Srbijancima, o genocidu koji nam je u krvi i našem viševekovnom fašizmu i nacizmu koji treba lečiti u boljem i trebiti u radikalnijem slučaju.

Spin vesti nameću zaključaj, koji se potom u komentarima uporno ponavlja, da Srbi nisu narod kao i svaki drugi i da njih tera neki vrag da budu loši momci, nepomirljivi sa civilizacijom, evropskim ili nekim univerzalnijim vrednostima. Ergo, Srbi i nisu baš ljudi ili ako jesu, nakrivo su nasađeni. Takve užasne rasističke poruke mogle su se čuti i ranije ali sada su one kontekstualizovane sa ukrajinskim ratom i normalizovane usled sve oštrijeg jezika u svakodnevnoj upotrebi, koji teško da može ostati na pristojnom nivou ako svakog dana gledamo snimke leševa.

Mogu da razumem da je srpska pozicija neutralnosti, eufemizma za kukavički strah od zauzimanja bilo kakvog stava usled nemanja jasnih ciljeva, nepopularna i štetna za našu reputaciju. Deo sveta u kome živimo, sa obe strane donjeckog fronta traži nedvosmislena određenja i nema razumevanja za sedenje na više stolica. Kukavičluk je zato luksuz za koji ćemo možda platiti političku i ekonomsku cenu. To je razumljivo i autor ovog teksta nema ništa protiv da Srbija ponese svoj krst ali nije spreman da oćuti salve rasističkih uvreda i optužbi od strane ljudi koji eksploatišu naše mane i patnju ukrajinskog naroda zarad promicanja vlastitih nacionalističkih teza.

Osnovni motiv srbofobične stihije na društvenim mrežama i u pojedinim regionalnim medijima, ohrabrivan ili makar tolerisan sa političkog vrha, nema nikakve veze sa progresivnim vrednostima poput ljudskih prava ili demokratijom koji često služe kao paravan tribalističkoj mržnji najprofanijeg tipa. Da je nekim nesrećnim slučajem Putin krojio evropski poredak, nemam nikakve sumnje da bi isti ljudi igrali kazačok njemu u čast i optuživali nas da nismo dovoljno lojalni Caru. Verovatno bi im upalilo jer bi se Srbi brzo dohvatili za gušu i sa Rusima nadaleko čuvenim po hladnoći svoje realpolitike ali to je već tema za kafanu.

Srbi su žrtve svoje elite koja ih decenijama inspiriše da budu gora verzija sebe. To je žalosna činjenica koja mene kao rodoljuba boli. Naš duh se sistemski kvari ali mi u tome nismo ni najgori, ni jedini, što mi i nije neka uteha uzgred budi rečeno. Verovanje u ekskluzivitet Srba u zlu i njegovo objašnjavanje urođenom izopačenošću, rasistički je stav koji može da posluži kao odraz u ogledalu pojedinaca koji ga ispovedaju. Svi balkanski narodi, bez izuzetka, ohrabrivani su od strane svojih elita i onih koji prenose njihovu poruku da se ponašaju oholo, da preziru sugrađane drugačije od sebe i mrze dušmanske narode čiji se članovi svode na beštije nedostojne ljudskog statusa. U plemenskom transu, Albanac, Srbin, Hrvat ili Crnogorac ne izgledaju mnogo drugačije kada se posmatraju iz daleka jer su samo pomije u istom kazanu. Neshvatanje ovoga je put u pakao nacionalističke pristrasnosti i naših sitnih, lokalnih nacizama. Zato postoje ovakvi mimovi:

 

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.