Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 11 minuta

Foto: Unsplash

 

Zašto je zavera Pacijevih epohalno značajna za nas danas, Leta Gospodnjeg 2023.?

Uprkos povremenim autokratskim tendencijama – od kojih nijedan vladar tog doba nije bio pošteđen, očigledno – Medičiji su podjednako nesporno bili najznačajnije mecene, donatori i pokrovitelji ne samo umetnosti, već i nauke, tehnologije i sveukupnog procvata čovečanstva. Ovo se odnosi na sve članove ove dugovečne loze, počev od osnivača banke Đovanija koji je 1418. godine lično odabrao Donatela za izgradnju i uređenje sakristije u crkvi San Lorenco, preko njegovog sina Kozima Starijeg najzaslužnijeg za revolucionarnu Bruneleskijevu kupolu Duoma, pa sve do pokrovitelja Galilejevog teleskopa, Velikog toskanskog vojvode Kozima II sa početka 17. veka.

Lorenco Veličanstveni lično je verovatno bio najprosvećeniji vladar istorije, političar i bankar koji je u najvećoj meri uticao na pravac kulturne evolucije čovečanstva. Još zanimljivije je što se to nastavilo i do danas: potomci Medičija, poput porodice Mediči-Otajano, i danas su među najimućnijim građanima Italije i poznati po donacijama i humanitarnom radu.

Uloga Medičijevih kao nekih od glavnih pionira i preteča kapitalizma u Evropi i svetu je itekako poučna za nas danas. Priča o zaveri Pacijevih osvetljava činjenicu koju mnogi danas guraju pod tepih, naime da su protivnici kapitalizma, čak i u njegovom savremenom izuzetno humanom i plemenitom izdanju, logički nužno zagovornici nekog drugog ekonomskog sistema. Mnogi su, poput pape Sikstusa i Pacijevih, i dalje zagovornici upravo – feudalizma.

U Srbiji, koja ima toliko bizarnih polupismenih nostalgičara za dobom Nemanjića (bez da bi uspeli da prežive 5 sati u toj epohi, da ih neko hipotetički prebaci vremeplovom), to i ne čudi preterano. Sa druge strane, daleko je indikativnije i opasnije da se, recimo, u SAD pojavljuju uticajne ličnosti poput Takera Karlsona koji odbija da boravi u bilo kojoj građevini koja nije od drveta, kritikuje „nemoral konzumerizma“ i „preterivanja“ u slobodi trgovine, uznemirava se zbog tehnoloških inovacija koje „podrivaju lokalne zajednice“ i sa nostalgijom evocira vreme u kojem je „hrišćanstvo bilo jače“ – sveukupno sjajan opis srednjevekovnog feudalizma, ako želite da izbegnete pominjanje same reči.

Postoji odlično objašnjenje za to, a dao ga je pre mnogo, mnogo godina Ludvig fon Mizes. U svojoj legendarnoj knjizi Antikapitalistički mentalitet  napisanoj 1954-6., a aktuelnoj kao da je napisana juče popodne, on objašnjava zbog čega je feudalizam velikom broju ljudi psihološki daleko prihvatljiviji od kapitalizma. U par reči: zbog straha od odgovornosti. U feudalizmu je društveni status pojedinca gotovo u potpunosti zavisio od rodoslova: ko su mu bili roditelji i preci. Vertikalna mobilnost bila je veoma, veoma retka kategorija (izuzeci su bili uglavnom u crkvenoj hijerarhiji). Na to pojedinac nema nikakvog uticaja. Niko nije birao gde i kada će se roditi, kao ni ko će mu biti roditelji. U tom smislu, sistem je doista oslobađao pojedinca strahovite odgovornosti: odgovornosti za sopstveni život i individualni prosperitet.

Nasuprot tome, u sistemu slobodnog tržišta svako ima mnogo veći uticaj na sopstvenu životnu tragediju; to ne mora uopšte da bude potpuni uticaj da bi se manifestovao kao ogromna odgovornost. Ako vam u životu ne ide kako treba, ne možete više da nalazite utehu u tome što vam otac nije markiz ili što pradeda-stric nije bio arhiepiskop. Jedino pravedno, naravno, bilo bi da prihvatite odgovornost na sebe. Međutim, to je suprotno duhu postmoderne pahuljice. Ostaje vam da krivite „sistem“, što vidimo u masivnom kukumavčenju svuda unaokolo, a naročito po medijima i socijalnim mrežama. To što današnji zagovornici feudalizma koriste mobilne telefone i ispiraju nam mozak putem televizije ili blue-check tvitova ne treba nikog da zavara u pogledu suštinski retrogardne prirode njihove antikapitalističke, antitržišne i populističke ideologije. Fon Mizesovo objašnjenje savršeno funkcioniše.

Tvrditi da se Lorenco zalagao za slobodu govora u današnjem smislu bilo bi svakako anahronizam – i to mi, da predupredim budalaste kritike na tu temu, nije ni bila namera. On je bio čovek svog doba, bez obzira koliko briljantan. Sa druge strane, osporavati kauzalnu vezu Renesanse sa Kopernikanskom revolucijom, naučne revolucije sa Prosvetiteljstvom, a preko Prosvetiteljstva sa liberalizmom i savremenim pojmom slobode govora bi takođe bilo vrlo budalasto. Svaki put mora, logički nužno, otpočeti prvim korakom, iza kojeg slede drugi, treći, itd. Isto tako, nije nikakva koincidencija da je upravo građanski i kapitalistički fenomen kao što je uspon bankarstva u Renesansnoj Italiji, omogućio uspon i umetnosti i nauke i građanskih sloboda, kao što je sloboda govora.

Pacijevi su takođe posedovali banku, mada znatno manjeg obima, ali tu nije ležalo poreklo i uzrok njihove moći. Za razliku od Medičija, oni su bili aristokratija i to takva da je vukla poreklo od Prvog krstaškog rata (11. vek), kada je njihov predak po legendi bio prvi krstaš koji se popeo na zidine Jerusalima prilikom krvavog hrišćanskog „oslobađanja“ tog nesrećnog grada. Ništa čudno, jer u feudalizmu, baš kao i u socijalizmu, zločin je često preporuka, a ne prepreka za karijerno napredovanje. (Samo da je počinjen zbog „plemenite ideje“, naravno.) U poređenju sa njima, Mediči su bili čisti skorojevići, poreklom iz severne Toskane, najverovatnije poljoprivrednici i zanatlije, mada nikada rasvetljeno poreklo prezimena sugeriše da je među precima bilo lekara – koji su u to doba bili na nivou seoskih vračeva.

Naravno, ljudi kojima je Renesansa konkretno, pa i kulturna evolucija opštije govoreći, problematična, pa i odvratna na „stomačnom“ nivou će imati problem sa Medičijima i tu je bar stvar jasna: umesto da zauvek brojimo anđele koji mogu da plešu na vrhu igle i bespogovorno slušamo zle starce sa smešnim kapama nastanjene u Vatikanu koji su sami sebe proglasili za „nepogrešive“ (doduše samo kada istupaju ex cathedra), neki nastrani ljudi su se rešili da se  okrenu dostignućima Zlih Paganskih Civilizacija antičke Grčke i Rima, da razumeju njihove ideale razuma, filozofije i prosvećenosti, pa čak i da se usude da odu dalje od toga. Sve je to direktno suprotstavljeno statičkoj viziji sveta, sujeverju o „zlatnom dobu“ i sličnim konzervativnim floskulama.

Ista vrsta snaga suštinski vezanih za prošlost i nakaznu konzervativnu viziju dominacije jedne uske metafizičke vizije života i univerzuma deluje i danas, često pod maskom raznih demagoških „povrataka“: „povratak prirodi“, „povratak tradiciji“, „povratak jednostavnosti [nekadašnjeg života]“, itd. isl. To što su ove snage trenutno u senci svojih odraza u ogledalu i partnera u zločinu na suprotnom kraju spektra – dakle woke postmodernista i zagovornika levičarske politike identiteta, ne treba da nas uljuljka.

I, naravno, činjenica da se istorija ne ponavlja upravo zbog kontingencije ne znači da pojedini tipovi događaja i aktera nisu konstante, arhetipovi prisutni u svim epohama, pa i danas. Upravo to i jeste suština Tvenovog genijalnog uvida u rimovanje istorije. Istorijska kontingencija čini da su protagonisti i detalji različiti, ali strukture i situacije ostaju iste – barem dok se ljudska priroda ne promeni kroz primenu biotehnologije, editovanja gena i slično. Isti arhetipovi heroja, vizionara i zlikovaca prisutni su u svim vremenima, ista međuigra reda i haosa (cf. Džordan Piterson) i isti sukob kreativnog i dogmatskog načina mišljenja se neprekidno igra pod različitim maskama. Jednu verziju videli smo u zaveri Pacijevih; drugu verziju koja se rimuje vidimo danas.

Ovo se može dodatno osvetliti kroz:

 

Dva misaona eksperimenta

Prvi misaoni eksperiment: strogo kontrolisani mediji u Renesansnoj Italiji.

Zamislimo na trenutak da su medijske nakaze poput Njujors Tajmsa, Tajm magazina, Gardijana, Sputnjika, srpskih tabloida, Facebook-a ili regulisanog Youtube-a postojale u doba Renesanse. (Zanemarimo oksimoronsku prirodu ovakvog scenarija: uz takve populističke medije, Renesansa bi bila nemoguća, jer se Renesansa, kao i svi drugi veliki koraci napred u istoriji ljudske vrste, zasnivala na slobodi mišljenja, dakle onome što je blisko Ilonu Masku, a ne na „programskim koncepcijama“, „uredničkim orijentacijama“ , „društvenoj pravdi“ i sličnim odvratnim demagoškim floskulama.) Šta bismo iz tog i takvog ekosistema mogli saznati o, recimo, zaveri Pacijevih? Kakvi bi naslovi i kajroni mogli da se očekuju u takvom – svesno protivčinjeničkom, da naglasim za one iz magareće klupe i one koji su preskočili upozorenje na trigerovanje – misaonom eksperimentu?

„Neredi u Firenci vatreni, ali uglavnom mirni(TM)

„Kardinal Riario: ništa nisam video, radio sam svoj posao“

„Nastavlja se represija privilegovanih mega-bankara nad obespravljenim manjinama poput aristokrata, papskih plaćenika i inkvizitora“

„Da se smrzneš: dok sirotinja gladuje, u Verokiovom studiju – slikaju i vajaju!“

„Skandalozno!!! prašnjavi antički tekst pronađen na tavanu privukao više pažnje od tekstova NAŠIH autora“

„Bandini u rijalitiju: Šta koga briga da li se oblačim kao Turčin?“

„Da li je sve inscenirano? Đulijano Mediči sa riđom perikom viđen u bordelu u Viaređu“

Itd. isl. Svako ko je iole upoznat sa globalnom medijskom kloakom slobodan je da sugeriše dalje primere.

 

Drugi misaoni eksperiment: zamislimo da je zavera uspela.

Pomalo paradoksalno, da je Sikstusova zavera uspela, ne bismo imali dvojicu najvećih renesansnih papa, Lava X (1513-1521) i Klimenta VII (1523-1534), a bez njih ne bi bilo ni Mikelanđelovih remek-dela u Sikstinskoj kapeli. (Kliment, svetovnim imenom Đulio de Mediči, bio je Đulijanov vanbračni sin, rođen tačno mesec dana nakon što mu je otac mučki ubijen ispod Bruneleskijeve kupole. Lorenco ga je odgajao i školovao kao sopstvenog sina u pravom Renesansnom duhu. Kliment je zanimljiv i po tome što je još 1533, deset godina pre nego što se Kopernik usudio da objavio svoj heliocentrični sistem sveta u vidu knjige, pozitivno izjasnio o astronomskim idejama poljskog kanonika. Nažalost, njegovi naslednici u Vatikanu su „okrenuli ćurak“ u tom pogledu, što je dovelo do tragičnih posledica poput spaljivanja Đordana Bruna i suđenja Galileju pred rimskom inkvizicijom.)

Da je zavera uspela, Firenca se ne bi – nasuprot „korisnim idiotima“ iz konteksta koji takođe predstavlja verno tvenovsko rimovanje sa onim kontekstom koji je izazvao Lenjinovu frazu – vratila navodnim predačkim slobodama i republikanskim vrednostima. Verovatnije nego išta, Pacijevi bi uspostavili naslednu despotsku dinastiju tipičnu za italijanske gradove-države, poput Viskontija i Sforca u Milanu, Malatesta u Riminiju ili Gonzaga u Mantovi. Siktusovi odnosi sa napuljskim kraljem ili sa klijentskim vladarima poput Federika III Montefeltra u Urbinu daju odličan model koji je on smatrao poželjnim i za Firencu.

Papska dominacija u Toskani bi neminovno vodila pojačanom pritisku na Veneciju i Milano; ove države imale bi izbor ili da se potčine Vatikanu ili da traže podršku spolja, kod Habsburga ili francuske monarhije. I jedno i drugo bi dovelo do gušenja građanskih i kulturnih sloboda; primeri Napulja ili Milana pod francuskom dominacijom u stvarnoj istoriji nam dovoljno govore o tome. Skopčano sa odsustvom medičijevskih papa u toj alternativnoj istoriji, jasno je da nigde, ni u Firenci ni u Rimu, a verovatno ni u Veneciji, ne bi bilo uslova za uspon Renesanse. A bez Renesanse, jasno je da bi bilo daleko manje uslova i za Prosvetiteljstvo i za uspon liberalizma i savremenog sveta.

Drugim rečima, najverovatnije ne biste čitali ovaj tekst; ne zato što biste čitali nešto bolje – nego zato što ne biste doživeli životno doba koje imate.

 

Povratak u budućnost: električni automobili i let na Mars

Ilon Mask je najpribližniji današnji analog Lorenca Il Manjifika, i to je činjenica bez obzira koliko nežnih osećanja pahuljica na oba krila političkog spektra bila takvom tvrdnjom povređena. Ovo se primećuje u gotovo svakoj njegovoj aktivnosti. Ovde ću namerno preskočiti stvari kao što su električni automobili, efikasne baterije za solarne panele, hyperloop, konkursi za efikasno vezivanje atmosferskog ugljenika (visoko ironično, sve stvari vezane za suprotstavljanje klimatskim promenama), podrška istraživanjima u hiljadu i jednoj oblasti, od studija budućnosti i prediktivnih algoritama do skeniranja ljudskog mozga sa ultravisokom rezolucijom, itd. isl. – jednostavno ima previše toga, a ionako će zainteresovani čitalac bez ideoloških naočara to sve lako sam pronaći. Aktivnost ovog najuspešnijeg afričko-američkog biznismena u domenu svemirske tehnologije je sasvim dovoljna.

Maskov san o tome da „čovečanstvo postane multiplanetarna vrsta“, pa čak i da se sam život proširi univerzumom korišćenjem ljudske i postljudske tehnologije, jeste uzvišena i plemenita vizija u potpunosti paralelna Lorencovoj viziji evropskog mira i ljudskog kosmopolitskog bratstva. I jedno i drugo imaju praktični aspekat umanjenja rizika po ljudske živote i imovinu; međutim, i jedno i drugo su daleko više od samo tog praktičnog aspekta. U pitanju je recept za ljudski procvat, ne samo u materijalnom, već i daleko više u saznajnom, kulturnom, stvaralačkom smislu. To je ono što smo – uprkos veoma ograničenoj materijalnoj bazi – upravo i mogli da vidimo u Firenci 15. i 16. veka; zamislimo koliko čudesnih stvaralačkih zajednica tipa toskanskog grada-države širom Sunčevog sistema (pa i šireg univerzuma) možemo imati, sa daleko većim materijalnim i intelektualnim resursima ako bi se Ilonova kosmička vizija ostvarila!

Postoji još jedna poučna koincidencija između Lorenca i Ilona – obojica su imali/imaju velike porodice i obojica su očevi tačno desetoro dece. I obojica su, iako najbogatiji ljudi svog doba, imali istu vrstu porodične tragedije – smrt dece u veoma ranom dobu. Lorencovo četvoro dece je umrlo pre navršene 12. godine života, Ilon je imao sreće da ostane samo bez jednog, najstarijeg sina koji je preminuo u desetoj nedelji života od SIDS-a (sindroma iznenadne dečije smrti, eng. Sudden Infant Death Syndrome). Ništa ne odslikava bolje napredak koji smo napravili od 15. do 21. veka od toga da je smrtnost dece danas daleko manja nego nekada, među siromašnima i bogatima podjednako. Svima su puna usta brige „za našu decu“, ali niko da eksplicitno prizna šta je ono što je omogućilo mnogostruko smanjenje smrtnosti dece i poboljšanje dečijeg kvaliteta za redove veličine: Renesansa, Prosvetiteljstvo, liberalni kapitalizam i nauka.

Konačno, odlučujuća sličnost Ilona i Lorenca se može videti u kvalitetu – preciznije: totalnom odsustvu kvaliteta – njihovih neprijatelja. Uočimo prvo da su svi pokušaji prosvećivanja u svakoj epohi suočeni sa žestokim otporom i neprijateljstvom. Međutim, postoji dramatična razlika između, na primer, otpora koji su Sokratovom filozofskom projektu pružali sofisti, neki od vrhunskih intelektualaca tog doba, i otpora koji su Medičijima pružali bahati plemići i vatikanski poslušnici poput Pacijevih ili otpora koji Ilonu Masku pružaju medijsko-političko-holivudske protuve.

Ista vrsta budala koja ne razume značaj bankarstva za civilizaciju (i nije ga razumela ni u doba sijenskih i firentinskih banaka) nalazi se u prvom redu osude Ilona Maska i pljuvanja po slobodi govora. Ista vrsta neznalačkog bezumlja koja podržava moderne verzije merkantilizma „samo pitajući“ čemu služi finansijska industrija je ona koju podstiču otrovni jezici psihopata tipa Elizabet Voren, Džordža Monbioa, Kenana Malika, Olivije Vajld, Nejtana Robinsona, Arve Mahdavi, Roberta Rajha, AOC, Alise Milano, Guardian-a ili The Young Turks mreže. Taj neinteligentni političko-medijsko-holivudski ološ, skupa sa bivšim zaposlenima tvitera koji kukumavče zbog toga što nema više besplatnog ždranja i prostirki za jogu u radnom vremenu, nema ni približni kognitivni kapacitet da uopšte razume šta je ovde zaista na stvari, baš kao što ni ludak poput Savonarole ne bi bio u stanju da razume vizionarski Leonardov nacrt helikoptera.

Pogledati samo ovu sliku:

 

Ljubaznošću: SpaceX

 

Jedno lansiranje rakete kao što je Falcon Heavy, sposobne da podigne 63,8 tona u nisku Zemljinu orbitu, veća je zasluga za čovečanstvo od svega što su postmodernistički demagozi ikada učinili u svojim jadnim životima večitih „žrtava“ navodne „društvene nepravde“. I to je tačno na potpuno isti način na koji je jedna Botičelijeva slika stvorena zahvaljujući parama banke Medičija veći doprinos kulturi čovečanstva od svih pobožnih trućanja verskih i političkih fundamentalista.

Falcon Heavy će, prema planu, 10. oktobra 2023. godine lansirati sondu koja treba da poseti asteroid 16 Psihe, jednu od najvećih riznica Sunčevog sistema, objekat koji sadrži desetinama puta više teških metala nego što su sve ljudske civilizacije ikada iskopale zajedno. Zatim je za 2024. godinu predviđeno lansiranje Europa Clipper-a, misije koja će stići do Jupitera u aprilu 2030. i tražiti za znacima života ispod leda na Jupiterovom satelitu Evropi. I tako dalje, i tako dalje – ovi vredni ciljevi su samo delić postignuća koja će biti ostvareni zahvaljujući preduzimljivosti – i, da, genijalnosti – Ilona Maska. I svako pojedinačno od tih dostignuća važnije je od svih otrovnih editorijala i pseudo-editorijala u Guardian-u ili Media Matters.

Ista vrsta sinergije ludaka na oba (navodno suprotna, a zapravo duboko jedinstvena u zajedničkom duševnom poremećaju) kraja političkog spektra koji se oduševljavaju i aristokratskim Pacijevima i lumpenproleterskim Savonarolom, i obesnim rimskim kardinalima i papama i radikalizovanim propovednicima siromaštva i prosjačenja. Ista vrsta ludila koja je navela Savonarolu i njegove pristalice da spaljuju umetnička dela i uništavaju sa mukom otkopane antičke rukopise i statue (duh koji u novije vreme najvernije oličavaju afganistanski talibani, koji takođe nailaze na značajnu podršku u nacional-boljševičkom srpskom javnom mnjenju), mnoge vodi ka novovekovnom varvarstvu i otvorenoj mržnji prema dostignućima nauke i umetnosti. Sve može, sve ide, samo ako je protiv vizionarstva, nauke i humanizma.

Histerija podignuta protiv Ilona Maska nije još dostigla kvalitativni nivo histerije protiv Medičija – neko će reći da smo daleko od prolivanja krvi viđenog u zaveri Pacijevih i na osnovu toga će površno i samozadovoljno (modus operandi većine medija i javnih aktera) zaključiti kako je ovaj tekst neutemeljen. Jesmo li, zaista? Portlandski ogranak terorističke organizacije Antifa je otvoreno najavio nasilne proteste protiv autosalona koji prodaju Tesla automobile – krajnje logičan nastavak ekstremnog levičarskog ludila u kojima lažni eko-aktivisti uništavaju električne automobile koji imaju najmanji ugljenični otisak.

Ozbiljnost ovakvih pretnji ne treba da bude razvodnjena očiglednom neinteligencijom Antifinih „kulturnih“ saveznika poput Alise Milano koja pre koji dan doslovce izjavljuje kako su Volkswagen automobili moralno superiorni u odnosu na Tesle; ni manje ni više nego Adolf Hitler i NSDAP su moralno superiorni u odnosu na Ilona Maska u očima praznoglave i mentalno nestabilne holivudske levice – samo zato što se Mask usudio da promoviše slobodu govora na tviteru.

Autor ovog teksta se svakako nada da, isto kao što smo zahvaljujući Renesansi, Prosvetiteljstvu, kapitalizmu i nauci uspeli da dramatično umanjimo smrtnost dece, isto tako je i Stiven Pinker u pravu kada tvrdi da se ljudska sklonost ka nasilju smanjila u vremenu proteklom od 15. veka do danas. Ali to ne sme da nas uljuljka, isto kao što i danas ne treba očekivati da nijedno dete ne umre; potraga za savršenom bezbednošću, „sigurnim prostorima“ i nultim rizikom još jedna je manifestacija duha razmaženih pahuljica. Ako savremeni woke pacovi ipak reše da krenu putem Pacijevih, setite se da ste to prvo pročitali ovde

 

Zavera Pacijevih i drugih pacova – rimovanje istorije, Ilon Mask i sloboda govora (prvi deo)

 

 

Literatura za dalje čitanje

Campi, A., 2019, Machiavelli and Political Conspiracies (Routledge, New York).

Kent, F. W. 2007, Lorenzo de' Medici and the Art of Magnificence (Johns Hopkins University Press, Baltimore).

Martines, L. 2004, April Blood: Florence and the Plot against the Medici (Oxford University Press, Oxford).

Musk, E. 2018, “Making life multi-planetary,” New Space 6, 2-11.

Najemy, J. M. 1982, “Machiavelli and the Medici: the lessons of Florentine history,” Renaissance Quarterly, vol. 35, pp.551-576.

Ruffini, M., 2017, “The Lives without the Medici?” I Tatti Studies in the Italian Renaissance, vol. 20, pp.185-203.

Unger, M. J. 2008, Magnifico: The Brilliant Life and Violent Times of Lorenzo de Medici (Simon & Schuster, New York).

Vance, A. 2015, Elon Musk: Tesla, SpaceX, and the Quest for a Fantastic Future (Ecco, New York).

Vlismas, M. 2022, Elon Musk: Risking It All (Jonathan Ball Publishers, Johannesburg).

Von Mises, L. 1956, The Anti-Capitalistic Mentality (originalno izdanje D. Van Nostrand, Princeton; e-knjiga dostupna na https://cdn.mises.org/The%20Anti-Capitalistic%20Mentality_3.pdf).

https://wikihmong.com/en/Pazzi

https://www.througheternity.com/en/blog/things-to-do/florence_medici_renaissance_city.html#

 

 

(Autor se zahvaljuje dr Srdji Jankoviću i Nemanji Babiću na prijateljskim i korisnim komentarima i sugestijama.)