Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 11 minuta

Foto: Unsplash

 

Istorija se ne ponavlja, ali se rimuje.

Mark Tven (navodno)

 

Prolog i upozorenje

Noževi potegnuti u nedeljno prepodne, 26. aprila 1478. godine, usred svečane mise u najčuvenijoj renesansnoj građevini na svetu imali su suštinski istu metu koju su na kraju 2022. godine, imale kolumne i uređivački komentari u toksičnoj medijskoj sferi širom planete. Napad na braću Medičije, Đulijana i Lorenca „Veličanstvenog“ (Il Magnifico) usred firentinske katedrale Santa Marija del Fiore, poznate i kao Duomo, proizašao je iz iste politike zavisti prema uspehu, iz iste patološke opsesije kolektivističkim ideologijama i iz identičnog inkoherentnog poimanja identiteta iz koje proizlaze savremena društveno-pravednička buncanja od Dona Lemona do Alise Milano, od Roberta Rajha do Srećka Horvata, koja se obrušavaju na slobodu govora.

Takvo vam se tvrđenje čini suviše ekstravagantno, anahrono ili lišeno smisla? Kao što ću pokušati da pokažem u ovom tekstu – za koji nije teško naslutiti da će biti poduži i kompleksan poput ovoga – odjeci nasilja počinjenog u proleće Leta Gospodnjeg 1478. su ne samo i dalje sa nama, već su tokom poslednje decenije postali samo još aktuelniji. Po besmrtnim rečima koje se pripisuju Marku Tvenu, istorija se ne ponavlja, ali se rimuje. Ovo je jedan od najdubljih uvida u suštinu istorijskih procesa i istorijske kontingencije, ne samo u ljudskom društvu i politici, već i u svim drugim evoluirajućim sistemima, od kosmičke mikrotalasne pozadine, do epizoda masovnih izumiranja u istoriji Zemlje. Jednu od tih rima doživljavamo i ovih dana, kada se gomila ekstremno levičarskih budala i trolova obrušava na jednog od najvećih vizionara današnjeg sveta, Ilona Maska, nakon njegove kupovine kompanije Twitter, Inc., sa sedištem u San Francisku, Narodna republika Kalifornija.

Teza koju zastupam je jasna: mnogi od najbogatijih ljudi u svakoj epohi, od Lorenca Veličanstvenog do Ilona Maska (čija su dela već odavno veličanstvena), bili su istovremeno vodeći vizionari i generatori promena kojima su se, nekada baš kao i sada, ogorčeno suprotstavljale sitne duše, demagozi, ekstremisti, te moralni i intelektualni talog svake vrste. U svojoj inferiornoj zavisti i mržnji, oni ne prezaju ni od čega, uključujući nasilje i terorizam. Da bismo razumeli pretnju i posledice, neophodno je da detaljnije analiziramo ovu konkretnu rimu istorije, što ćemo u ovom tekstu i učiniti.

 

Lorenco de Mediči na portretu Đorđa Vasarija iz 1533-34. godine koji se čuva u Galeriji Ufici u Firenci. Mnoštvo detalja poput antičke uljane lampe sa maskom daju ovom portretu snažnu alegorijsku notu, predstavljajući „Veličanstvenog“ kao svetlost novog doba, ali i ponovnog otkrivača nestalih vrednosti antike. (Ljubaznošću: Monika Alderoti i Galerija Ufici.)

 

Ali pre toga nešto što niste očekivali. Za tekstove u ovoj rubrici svakako deluje zapanjujuće i šokantno, ali je ovde zaista neophodno: jedno sočno upozorenje na trigerovanje, odnosno pravi, pravcati trigger warning!

UPOZORENJE NA TRIGEROVANJE: Ako ste jedan od onih čitalaca koji smatraju da su Renesansa, Prosvetiteljstvo, Kopernikanska revolucija, klasična evropska umetnost, nauka i tehnologija u celini izumi patrijarhalnihseksističkihrasističkihbelihmuškaraca, odmah prekinite sa čitanjem ovog teksta! Takođe, ako ste jedan od onih čitalaca koji smatraju da treba srušiti statue Platona, Arhimeda, Marka Aurelija, Rodžera Bekona, Tome Akvinskog, Leonarda, Njutna, itd. zato što su podržavali robovlasništvo, nisu stavili zamenice u svoje tviter profile ili nisu afirmisali LGBTQI+-*´ABCDVMRODPMNE&%/$#@!d/dx_integral_itd. populacije, ili su U Pisanju Koristili Suviše Velikih Slova, odmah prekinite sa čitanjem ovog teksta! U velikoj ste opasnosti. Trigerovanje je izvesno, a ovde nema „sigurnih prostora“(TM) za vas. Zatvorite prozor na monitoru bez panike; popijte osvežavajuće piće – ali da bude vegansko i cruelty-free – pa ako preživite dan, iznesite svoj stres i traumu na tviteru, tiktoku, tviču i ostalim zaludnim internetima.

Ako ste i dalje tu, put od Duoma u 1470-tim do sletanja na Mars je otvoren – za slobodne, odgovorne i na avanturu spremne čitaoce.

 

Krv ispod kupole

Pošto danas malo ljudi čita čak i istorijske romane Matea Strukula, da ne govorimo o studijama akademskih istoričara tipa Herolda Ektona ili Majlsa Ungera, potrebno je podsetiti se činjenica o ovom, jednom od ključnih momenata Renesansne istorije. Iako je Firenca bila tipična italijanska aristokratska republika, odlučujući uticaj u njoj su negde od kraja 14. veka imali bankari iz porodice Mediči. Banka Medičijevih, najveća i najinovativnija finansijska institucija tadašnje Evrope, bila je ne samo vodeći poslodavac i moćan generator ekonomskog prosperiteta grada – i, gle čuda, to jeste donelo napredak svim Firentincima, od vrha do dna – već i izvor uticaja i „meke moći“ koja je bila ogroman napredak u odnosu na standardnu brutalnost srednjevekovlja.

Monumentalni građevinski radovi, poput Bruneleskijeve kupole koju je finansirao Lorencov i Đulijanov deda, Kozimo Mediči Stariji, potpora i druženje sa genijalnim umetnicima poput Sandra Botičelija koji je bio lični i porodični prijatelj Medičijevih, sakupljanje antičkih skulptura i manuskripata i njihova razmena sa drugim istaknutim porodicama italijanske Renesanse, širenje ako ne još sasvim sekularnog, a ono svakako slobodoumnijeg promišljanja uloge pojedinca u društvu i čoveka u univerzumu, cvetanje koje odgovara samom imenu grada na reci Arno – sve je to u krajnjoj analizi bila posledica finansijske genijalnosti Đovanija de Medičija i njegovih potomaka. Naravno, sve to je moralo izazvati zavist sitnih duša i u gradu i van njega. A politika zavisti uvek i bez izuzetka vodi ka istom odredištu: zločinu.

Porodica Paci, aristokrati i stari rivali Medičijevih, pizanski nadbiskup Frančesko Salvijati i papin ambiciozni rođak i general papskih snaga Đirolamo Riario, gospodar Imole i Forlija, skovali su 1477. godine plan da likvidiraju braću Lorenca i Đulijana Medičije i da preuzmu kontrolu nad Firencom, tada najvećim i najbogatijim gradom Evrope (sa mogućim izuzetkom Konstantinopolja/Istanbula koji se nije još oporavio od razornog otomanskog osvajanja 1453. godine). Plan je najvećim delom osmišljen u Vatikanu, u dugačkoj senci pape Sikstusa IV, jednog od najagresivnijih i najmbicioznijih ljudi – u očigledno jakoj konkurenciji – koji su ikada sedeli na tronu Svetog Petra. Svetovnim imenom Frančesko dela Rovere (prezime koje je tek nakon njegapostalo ugledno!), težio je povratku pune papske kontrole nad svom Italijom između Milana i Napulja, a nezavisna, slobodoumna i kulturno dinamična Firenca mu je bila poslovični „trn u oku“. Sa tipičnim vatikanskim licemerjem, Siktus je navodno izjavio kako u svetlu svog duhovnog položaja ne može da podrži ubistvo, ali bi u svakom slučaju za papstvo bilo neophodno da Medičiji budu uklonjeni i grad vraćen pod okrilje „Svete stolice“.

Zaverenici su u proleće 1478. uspeli da u Firencu prokrijumčare veliki broj papskih najamnika. Okosnicu zavere činili su poglavar klana Paci, stari Jakopo, i njegov ambiciozni sinovac Frančesko. Njima se u gradu priključio jedan broj nezadovoljnika, poput istaknutog trgovca i veštog mačevaoca Bandinija dei Barončelija, koji je očigledno smatrao da se poslovni sporovi mogu rešiti mačem, i Jakopa Braćolinija, sina čuvenog humaniste Poga Braćolinija (koji je, između ostalog, otkrio jedini sačuvani primerak Lukrecijevog genijalnog speva O prirodi stvari), koji je izgleda iskreno verovao da Pacijevi i papa nameravaju da gradu vrate mitske „drevne slobode“.

Nakon jedne prilike na prijemu u palati Medičijevih, na kojoj se Đulijano nije pojavio, konačni atentat je zakazan za nedelju, 26. april 1478. godine, tokom svečane mise (missa solemnis) u katedrali. Žudnja Pacijevih za vlašću bila je tako jača od bilo kakvih skrupula protiv prolivanja krvi na tako svetom mestu i u tako uzvišenom trenutku; zapanjujuće – ili zapravo ne toliko zapanjujuće – papin nećak Riario i pizanski nadbiskup Salvijati, kao i još nekoliko duhovnika među zaverenicima nisu imali nikakav problem sa tim. Jedini koji je imao izvesnih duhovnih rezervi bio je zapovednik najamnika Đanbatista Monteseko, koji je stoga premešten na „drugi front“ zavere sa zadatkom da preuzme kontrolu nad Palazzo della Signoria, odnosno zgradom firentinske vlade. Ovo je trebalo da se desi u isto vreme sa ubistvima ispod kupole Duoma.

 

Santa Marija del Fjore, poznata i kao Duomo, sa veličanstvenom Bruneleskijevom kupolom podignutom zahvaljujući izdašnom pokroviteljstvu porodice Mediči. Bukvalno ispod kupole se odigrao tragični atentat Pacijevih i pape na Lorenca i Đulijana. (Ljubaznošću: Wikimedia i Petar Milošević.)

 

Lorenco i Đulijano bili su, kao retko kad, obojica prisutni na fatalnoj misi. U dogovorenom momentu, po tradiciji u trenutku kada je kardinal koji je služio misu podigao hostiju, obojica su napadnuti noževima atentatora. Bandini dei Barončeli i Frančesko Paci oborili su Đulijana i naneli mu više desetina fatalnih uboda nožem. Patološka mržnja Pacijevih mogla se videti i iz činjenice da je Frančesko Paci u besu uspeo da se samo-povredi ubodom u butinu, što ga je kasnije sprečilo da pobegne iz grada. Lorenco, međutim, iako napadnut od strane dvojice slugu Jakopa Pacija, bio je samo ranjen i zahvaljujući intervenciji menadžera filijale banke (!) koji se bacio pred noževe ubica i bio ubijen umesto svog pretpostavljenog, bio u stanju da pobegne u sakristiju katedrale, odakle je kasnije prebačen u porodičnu vilu kada je pandemonijum koji je pratio sam napad utihnuo. (Mnogi od više stotina prisutnih na misi pomislili su najpre da je Bruneleskijeva kupola, koja je i dalje delovala kao „nemoguće čudo“ počela da se ruši.) Lorencova rana na vratu bila je samo površinska; nikada više u istoriji ljudske civilizacije nije zavisilo od par milimetara levo ili desno – doslovno od „oštrice noža“.

Dakle, ideja zaverenika da istovremeno likvidiraju obojicu braće Mediči se izjalovila. Drugi deo zavere nije funkcionisao išta bolje. Nadbiskup Salvijati, arogantan i nesposoban kao i većina razmaženih vatikanskih kadrova, sa papskim je najamnicima pokušao da zauzme zgradu vlade. Oprezni firentinski činovnici su odbili da poveruju u navodnu „izvesnost“ da su Medičiji mrtvi, a još manje su verovali u dobre namere Pacijevih i pape Siktusa, te su ga ostavili u čekaonici dok ne saznaju više. Najamnici su se većim delom pogubili u lavirintu koji je Palazzo della Signoria čak i danas, te su lako uhvaćeni u klopku kada se garda koja je redovno čuvala Sinjoriju pregrupisala. U jednom momentu, čekaonica je tiho zaključana spolja – i nadbiskup i Monteseko su postali zarobljenici firentinskih vlasti.

Na trgu ispred zgrade vlade, situacija nije bila ništa bolja – građanima koji su počeli da se okupljaju pokušao je da se obrati stari Jakopo Paci, ali bez uspeha. Nakon toga pokušao je da uđe u zgradu, ali je i ona bila zaključana. Nije bilo ni najmanje indikacije da će se Firentinci podići na ustanak protiv Medičija, čija je tiha i diplomatska dominacija učinila njihov grad slavnijim i bogatijim nego što je ikada bio. Kada su se pronele glasine o krvoproliću u katedrali, dominantna emocija nije bila elan ili trijumfalizam, nego užas i gnev protiv počinitelja. Kada se ispred Sinjorije pojavio i Lorenco Mediči sa zavojem oko vrata, bilo je jasno da je zavera propala.

Zanimljivo je razmišljati ko je sve među najvećim umovima i stvaraocima bio tog aprilskog prepodneva ispod kupole Duoma, tada baš kao i sada, veličanstvenog simbola lepote i snage firentinske i evropske Renesanse. Za neke znamo, jer su ili ostavili pisane dokumente ili su pomenuti u sećanjima svedoka: Anđelo Policijano, Sandro Botičeli, Masilio Fićino. Ali, ko je još mogao biti tamo, u dobu u kojem su nedeljne liturgije bile istinski super-spektakl, i povod da se poseti veličanstveni spomenik kakav je Duomo – i kada su ugledni građani Firence oblačili svoja najlepša odela i vodili sa sobom svoje porodice, uključujući često i maloletnu decu?

Jedna od takvih porodica bila je istaknuta trgovačka porodica Vespuči – kojoj je, doduše udajom, pripadala i legendarna lepotica Simoneta Kataneo Vespuči, čiji portret imamo u Botičelijevom Rođenju Venere i čija je prerana smrt 1476. bila dan žalosti u Firenci. Čovek po kojem je nazvan čitav novi svet, Amerigo Vespuči, biće kasnije iste sudbonosne 1478. godine, zajedno sa svojim starijim bratom od strica Gvidom Antonijem Vespučijem poslat kao diplomata u Francusku kao Lorencov izaslanik. Još skoro 20 godina proći će pre nego što se Amerigo upusti u svoje pomorske avanture, ali je sudbonosnog 26. aprila vrlo verovatno bio u katedrali.

Isto je verovatno slučaj sa Amerigovim učiteljem, najvećim geografom tog doba, Paolom Toskanelijem, autorom brojnih u to doba revolucionarnih karata i atlasa, te čovekom koji je malo ranije (1474. godine) poslao pismo i mapu kojima je ubedio đenovljanskog pustolova po imenu Kristofor Kolumbo da ima smisla pokušati da se stigne do dalekoistočnih „ostrva začina“ putovanjem u suprotnom smeru, na zapad.

Da li je ugledni gradski advokat Bernardo Makijaveli na svečanu misu poveo svog devetogodišnjeg sina, Nikola? Po utisku koji su događaji ostavili na kasnijeg istoričara, pisca i genijalnog političkog mislioca, vrlo je moguće da je kao dečak lično prisustvovao ovom traumatičnom istorijskom incidentu. Njegove Firentinske istorije su – nasuprot uobičajenoj percepciji ovog mislioca – duboko emotivna svedočanstva čoveka koji je bio lični svedok isuviše političkih i vojnih prevrata, i bio u stanju da ih stavi u dubok kontekst ljudske nesavršene prirode.

Ljudi koji verovatno nisu bili prisutni su Andrea del Verokio i njegovi učenici iz tog doba, Alesandro Leopardi, Pjetro Peruđino, Piero di Kozimo i, iznad svih, mladi Leonardo da Vinči koji se već tada izjašnjavao više kao inženjer nego umetnik. Razlog? Zato što je to bila ona vrsta ljudi koji su i nedeljom bili u radionici, na poslu, fanatici obnove starog i stvaranja novog. Nisu za džabe upravo Verokio i učenici definisali prototip istinskog Renesansnog čoveka.

 

Epilog zavere

Lorenco Mediči nije nadimak Veličanstveni zaslužio samo svojim pokroviteljskim i donatorskim poduhvatima, niti svojom poezijom, esejistikom i korespondencijom; još i više, kao nezvanični vladar Firentinske republike, on je gotovo uvek bio izrazito miroljubiv, milosrdan i human lider u jednom iznad svega surovom dobu. (To da je svako doba u kojem dominiraju feudalni odnosi surovo je nesporno – osim za tupave srednjevekovne nostalgičare kojih u Srbiji ima mnogo, na šta ću se još vratiti.) Ovaj put, međutim, brutalno ubistvo njegovog brata i snažne emocije bile su jače od njegove uobičajene staloženosti. Mada je u predveče istog dana već radio na tome da spase nedužne žrtve od pogroma, za inicijatore zavere nije bilo milosti. Pacijevi, Monteseko i nadbiskup Salvijati bili su obešeni istog dana sa prozora palate vlade. Palata Pacijevih je opustošena. U neredima i požarima koji su usledili stradalo je i više desetina nedužnih građana.

U skladu sa drevnom rimskom tradicijom damnatio memoriae (koja bi itekako dobrodošla i na ovim prostorima, kad već lustracija nije obavljena), svako ko je nosio prezime Paci morao je da ga promeni i bio je doživotno sprečen da obavlja bilo koju javnu funkciju u Firenci. Ovo se odnosilo i na bračne drugove – Lorencova rođena sestra Bjanka, udata za Guljema de Pacija, bila je sa suprugom proterana iz grada i živela je do kraja života u malom toskanskom selu.

 

 

Bandini dei Barončeli, koji je pomoću svojih trgovačkih veza pobegao čak u Istanbul, bio je naredne godine uhapšen i vraćen u lancima, pošto je praktični sultan Mehmed Osvajač, s obzirom na svoje pretenzije ka Apuliji i neprijateljstvo prema napuljskom kralju i papi, zaključio da su mu dobri odnosi sa Firencom od koristi. Po povratku je Bandini bio po hitnom postupku, još uvek u turskoj odori, obešen sa zidina Bargela, palate koja je služila kao kasarna i zatvor; o ovome je posvedočio niko drugi do Leonardo da Vinči, na crtežu koji nosi beleške pisane neponovljivim „obrnutim“ rukopisom. Ako se uračuna i ubistvo Đirolama Riarija u Forliju deset godina kasnije (navodno vezano za finansijski spor, a nedokazana urbana legenda kaže i uz učešće njegove supruge, Katarine Sforce koja je kasnije i sama ušla u legendu), jedini učesnik zavere Pacijevih koji je umro prirodnom smrću bio je papa Siktus.

On je, naravno, reagovao burno i negativno na neuspeh svog tako dugo pripremanog i skupog plana i na pogubljenje nadbiskupa Salvijatija: najpre je ekskomunicirao Lorenca, njegove saradnike i sve članove sadašnje i prethodne administracije, a zatim je stavio čitavu Firentinsku republiku pod interdikt. Istovremeno, njegov saveznik, napuljski kralj Ferdinand, zajedno sa papskim najamnicima pod komandom čuvenog condottiera (komandanta najamničkih trupa) Federika Montefeltra, otpočeli su sa napadima na firentinsku teritoriju. Bez obzira na neuspeh zavere, Lorenco Veličansteni se do kraja života – preminuo je u krevetu još jedne sudbinske godine, 1492. – upinjao da ispravi tragične posledice Siktusovih spletki i realizuje svoj san mira i nesputane trgovine u Italiji, pa i ostatku Evrope. Njegova vizija ljudskog bratstva, prosperiteta u miru, slobodne trgovine, ovladavanja znanjima antičkih predaka i odlasku dalje od njih, izražena i eksplicitno u njegovoj poeziji i prozi, ali mnogo više u delu i delima koje je kao verovatno najveći mecena ikada podržao, bila je ključna prekretnica kulturne istorije kontinenta i sveta. Lorencova vizija bila je preteča Prosvetiteljstva i sveg onog dobra koje je iz Prosvetiteljstva proizašlo.

Samo još jedna crtica je indikativna: pred kraj Lorencovog briljantnog života, pojavljuje se u Firenci nova zloslutna figura, jako poznata iz rimovanja istorije. Verski fanatik po imenu Đirolamo Savonarola, rođen u Ferari, ali od 1490. nastanjen u dominikanskom manastiru San Marko u Firenci, proglasio se za proroka i otpočeo je da „ima vizije“, ali ne od humanističke i prosvetiteljske, nego od apokaliptičke, preteće i utopijske vrste. Savonaroline propovedi posvećene bliskom smaku sveta, društvenoj nepravdi prema „običnom čoveku“ (siguran znak demagogije), borbi protiv stvarnih i navodnih „grehova“ (među kojima se visoko kotiralo interesovanje za umetnička i naučna dostignuća antike) počele su da privlače ogromnu publiku. Nekoliko godina nakon Lorencove smrti, Firenca je privremeno pala pod kontrolu teokratskog populističkog režima koji je pokušavao da točak istorije preokrene kroz simboličke totalitarne masovke kao što je bila zloglasna „paljevina taštine“ od 7. februara 1497. godine, kada su uništena brojna neprocenjiva umetnička i arheološka blaga, sve pod standardnim izgovorom borbe protiv greha, a za „hrišćansku ljubav“ (u značenju sličnom onom kod Orvelovog Ministarstva ljubavi).

Savonarola je tako druga strana novčića, suprotni kraj ekstremizma kojim je bio uokviren život Veličanstvenog: na jednoj strani Pacijevi, papa Siktus, napuljski kralj i ostatak aristokratske ekipe, na drugoj Savonarola i radikalni populistički pokreti. Tako različiti, a zapravo tako isti: Renesansna verzija teorije potkovice.

 

  • Kraj prvog dela.