Rast između straha i sumnje - budžet Srbije za 2021. godinu

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Bord direktora MMF-a je 20. decembra odobrio novi aranžman sa Srbijom. Srbija bi, u sklopu njega, mogla da povuče 290% svoje uplaćene kvote. Prema izjavama naših zvaničnika, ovaj aranžman je važan za finansiranje budžetskog deficita tokom naredne godine. Za ovo će se koristiti dospele tranše ovih sredstava tokom 2023, ali se zato dostupna sredstva za 2024. neće povlačiti i trošiti. Međutim, povlačenje kredita nije jedina stvar koja se nalazi u ovom aranžmanu. Čega tu još ima?

 

Veliko poskupljenje struje i gasa

Energetika je najvažniji deo novog aranžmana. MMF najviše interesuju fiskalni rezultati – da javne finansije budu zdrave, što bi značilo da deficiti budu niski i da javni dug ne raste. Ali to baš nije moguće onda kada se Srbija nalazi u sred energetske krize koju je samo pogoršala višegodišnjim lošem upravljanjem EPS-om.

Zbog toga što ne možemo da generišemo dovoljno električne energije da zadovoljimo domaću potrošnju, moramo da uvozimo velike količine struje i to po visokim cenama. Ovo se dešava usred zime kada je struja inače skuplja i tokom energetske krize u Evropi zbog problema u snabdevanju gasom koji su posledica loših političkih odnosa EU i Rusije zbog rata u Ukrajini.
Tokom ove godine Srbijagas je dobio sredstva iz budžeta u iznosi od preko 1 milijarde evra u vidu subvencija, kao i 200 miliona evra garancija za kredite koje će po svemu sudeći morati da vrati državni budžet. EPS je takođe dobio velika sredstva iz budžeta, u iznosu od 630 miliona evra, što znači da je za energetiku tokom ove godine morali da se izdvoji 1,83 milijardi evra. Pošto je cena brze pruge od Beograda do Subotice procenjena na oko 2 milijarde evra, ispada da smo celu jednu takvu prugu ’’pojeli’’ usled partijskog upravljanja energetskim preduzećima.

Verovatno i glavni cilj aranžmana jeste uklanjanje ovog tereta energetskih preduzeća po javne finansije. To će se uraditi pomoću dve stvari. Prva jeste promena menadžmenta EPS-a koji bi trebalo da vodi profesionalno rukovodstvo umesto partijskog, a druga stvar je povećanje cene energenata, gasa i struje, prvenstveno za domaćinstva.

Što se tiče struje, iako je njena cena nedavno povećana, predviđeno je da ona poraste za najmanje 8% u januaru, kao i za dodatnih najmanje 8% u maju naredne 2023. godine, kao i ponovo u novembru 2023. i maju 2024. Na polju gasa, isto je predviđen rast cena za najmanje 11% u januaru, i za dodatnih najmanje 10% u maju 2023, te novembru 2023, i maju 2024. Država treba da EPS registruje kao akcionarsko društvo umesto javnog preduzeća, usvoji srednjoročni investicioni plan za narednih 2-5 godina u sektoru energetike i da usvoji plan restrukturiranja EPS-a.
Cilj ovih povećanja cena jeste da se Srbijagas i EPS skinu sa budžeta, i da mogu da od sopstvenih prihoda finansiraju svoje obaveze – programom se očekuje da se za EPS to postigne tokom polovine 2023. a za Srbijagas krajem 2024.

 

Sve ostalo: reforma javne administracije, javnih finansija, privatizacije

Izvan energetike, aranžman je prilično bled. Nema velikih reformi ni poteza. Treba proširiti obuhvat zaposlenih u javnoj upravi novim centralnim elektronskim registrom, koji treba da obuhvata oko 450.000 zaposlenih, što bi praktično bili svi zaposleni u državnoj službi osim vojske, policije, službi bezbednosti i fakulteta. Tu su i manje sektorske reforme u oblasti upravljanja javnim finansijama, kao što je upravljanja akcionog plana za srednjoročno finansiranje.

Možda najvažnija stvar bila bi usvajanje nove regulative vezane za upravljanje javnim preduzećima: njome bi se tačno postavili zadaci i ciljevi ovim kompanijama, sa jasnim metrikama postizanja željenih rezultata, i napravio bi se jasan okvir za njihovo poslovanje. ovo bi omogućilo i da se neka od njih drugačije ustroje i reformišu, barem na papiru.

Da bi se zadržao nizak deficit, država je obećala da neće više nikome od državnih preduzeća izdavati garancije na kredite, osim EPS-u i Srbijagasu. Za EPS su već predviđene garancije od 600 miliona evra, čija otplata će isto verovatno u budućnosti pasti na budžet. Nastaviće se sa reformom Poreske uprave, gde će se akcenat staviti na sistem elektronskih faktura, nove elektronske servise i početak poreske revizije pojedinaca sa visokim prihodima i vrednošću imovine putem nove jedinice u okviru Poreske uprave koja je nedavno osnovana.

Što se tiče preduzeća namenjenih za privatizaciju, decidno se obećava privatizacija Petrohemije do kraja ove godine, kao i da će se nastaviti potraga za strateškim partnerom za Lastu. Pored toga, obećava se da MSK iz Kikinde neće da započinje sa radom. MSK je inače najveći potrošač gasa u zemlji, a sa visokom cenom gasa kao što je ona sada, praviće veće gubitke nego ako ne bude radilo, što dosta govori o budućnosti ovog preduzeća. Takođe navodi se da će se nastaviti sa procesom zatvaranja starih rudnika iz Resavice i da će se tamo sprovesti program optimizacije zaposlenosti (čitaj: otpuštanje dela viška zaposlenih pošto ni ovo preduzeće ne može da prihoduje dovoljno ni za isplatu zarada pa zavisi od državnih subvencija).

Dalje, obećava se da će se prestati sa praksom držanja direktora državnih preduzeća u v.d. statusu – što je inače protivzakonita praksa koja se sprovodi godinama, budući da v.d. status može da traje najviše samo 6 meseci, a da su direktori često u ovom statusu godinama. Ovo ne deluje kao velika promena, jer su u pitanju najčešće isto verni partijski kadrovi, ali bi ipak bio neki mali korak u pravcu smanjenja uticaja politike na rukovođenje javnim preduzećima. Prema zakonu, direktor javnog preduzeća se ne može lako smeniti, upravo zato da bi on mogao da se odupre političkim pritiscima i sprovodi poslovnu strategiju koju na umu ima interes preduzeća a ne partije koja ga je na to mesto postavila. Zato se direktor u v.d. statusu može menjati veoma lako, jednim potezom pera.

 

Ako radi, nećemo da diramo

Ovo je možda najbolji opis novog aranžmana Srbije sa MMF-om. Sve dok je stanje u javnim finansijama pristojno – dok se deficit drži u zadatom okviru, i sa njime javni dug pod kontrolom, ni jedna ni druga strana ne smatra da je potrebno raditi nešto puno po pitanju reformi. Glavni akcenat stavljen je na situaciju u energetskom sektoru, jer ona preti da potopi javne finansije, i ako se tu stanje popravi (naravno, prebacivanjem tereta ove krize na najšire slojeve stanovništva kroz povećanje cena struje i gasa) izvan toga sve gubi primat.

Ni strukturne reforme privrede, ni privatizacija, ni reforma javne uprave ne dobijaju posebnu pažnju – predložene reforme su uglavnom već ranije bile dogovorene u okviru prethodnog savetodavnog aranžmana pa sada samo prepisane, i nisu nešto posebno ambiciozne niti teške za ispunjavanje.

Naravno, ako dođe do nekih nepredviđenih okolnosti, koje mogu da utiču na povećanje deficita – izbijanje recesije ili novi kolaps energetskog sistema na kratak rok, sigurno je da bismo svedočili nekim novim naporima da se deficit dovede u red i smanji prirast javnog duga. Nadajmo se da do toga neće morati da dođe.

Leave a Reply