Foto: Daniel Oberhaus (2018)
Demokratija je, kao što vidiš, divno državno uređenje, anarhično, šareno, koje svima bez razlike, i jednakima i nejednakima, deli nekakvu jednakost.
Platon
Ilon Mask tek sada shvata da je kupio mačku u džaku. Svakodnevni milionski gubici nisu čak ni ono najgore što ga je snašlo. Izostanak vizije i obećanog predstavlja mnogo veći, možda nepremostivi problem. Naravno, vizija je bila i ostala od početka jasno zacrtana libertarijanskim utopizmom IT genija Džeka Dorsija. Sloboda – bezuslovna sloboda u decentralizovanom prostoru Interneta. Kratka forma, bez intelektualizma Fejsbuka i ostalih platformi, uz neverovatnu brzu socijalnu interakciju i superiorni kanal prenošenja vesti, prepoznatljivi su elementi Tvitera koji su ga zasluženo postavili na pijedestal socijalnih mreža.
Ipak, woke pesnica starog menadžmenta skresala je krila toj slobodi i dovela kompaniju do ivice bankrota. Od govornice za sve stvorena je, preko noći, govornica za odabrane. Tome su svakako doprinela i politička dešavanja. Fenomen Tramp – moćni demagog koji svojim govorima urušava američki konstitucionalizam, kovid zaključavanja i histerija koji su od najslobodnije zemlje težili da naprave Kinu u malom, predstavljali su prevelike izazove za ideološku policiju sastavljenu od prilično neobrazovanih ali politički osvešćenih i preambicioznih Tviter „fact-checker“-a.
Svi uslovi za obračun sa neobuzdanom slobodom bili su tu, ali su posledice „lova na veštice“ prevazišle pozitivna očekivanja cenzora. Najnovija otkrića iz nekoliko tranši objavljenih fajlova pod nazivom „Twitter files“ pokazuju u kojoj meri se politika uplela u kanalisanje javne reči na Tviteru, naročito od strane ljudi iz demokratske stranke. Štaviše, čak se i FBI previše uključio u stvari koje prevazilaze njegove osnovne ingerencije koje se svode na borbu protiv terorizma, kontraobaveštajni rad i suzbijanje sajber kriminala. Isključivani su nepoželjni tviteraši, profili popularnih, ali politički nekorektnih osoba postajali nevidljivi („shadow banning“) ili im je na neki drugi način onemogućavano, putem skrivene kontrole, normalno korišćenje platforme.
Ipak, nije zaslugom političara i tajnih službi Tviter postao patološki politizovan. Ideološka indoktriniranost woke menadžmenta je bila tolika da nije bilo posebne potrebe za mešanjem oficijalne politike. Ne treba previše značaja davati ni najnovijim Tviter fajlovima, niti praviti preveliku dramu koja samo koristi neprijateljima slobodnog govora – kojih je mnogo, po celom svetu. Nota bene: to su oni koji žele da relativizuje razliku između slobodnog i neslobodnog sveta, demokratije i tiranije, da bi sami sprovodili svoj paklen plan.
Jednom rečju, za pogrešnu politiku i mogući kolaps Tvitera ne treba osuđivati one koji se uvek i svugde mešaju – političare i politiku, već rukovodstvo kompanije. A Tviter nije državno, već privatno preduzeće koje je imalo slobodu izbora koju je loše koristilo, plaćajući punu poslovnu cenu.
Kada se poslovni obziri ostave po strani postaje jasno, mada ne i opravdano, zastranjivanje woke menadžmenta. Rukovođenje najvećom javnom govornicom na svetu gotovo je nemoguća misija imajući u vidu politički, ekonomski pa i globalni kontekst u kome mreža funkcioniše. Tviter je američka kompanija koja se čuje u celom svetu i u kojoj ceo svet učestvuje. Kao američka kompanija ona odgovara najpre, ali ne ekskluzivno, američkim zakonima, ona nije samo prenosnik informacija već i medij aktivnog kreiranja odluka i političkog obračuna, kako u Americi tako i u dobrom delu sveta. Najvažnije, kao američka kompanija ona ima najviše uticaja u Americi i predstavlja, bez svake sumnje, efikasno sredstvo za raznorazne i ne uvek benevolentne uticaje sa strane.
Ne treba stoga woke menadžment osuđivati što je zauzeo stranu u trenutku rovovske borbe i realne pretnje rušenja američke demokratije (šestojanuarski napad na Kongres SAD-a). Uostalom, i veliki borac za demokratiju Karl Poper tvrdio je da ne sme biti tolerancije prema onima koji žele da unište osnovu tolerancije (demokratski poredak). Najveći greh woke menadžmenta jeste u tome što se on uzgordio da reši mnogo složeniji problem društvene teorije, paradoks demokratije. Ako svi imaju pravo na reč, kako znamo ko je u pravu?
Odgovor je prilično jednostavan: ne znamo. Pravo da svi imaju jednaku reč podrazumeva da niko nema tapiju na istinu. Za razliku od drugih sistema, demokratija je „deesencijalizovan“ poredak i stoga sklon krizama i potresima. Ako nije podržan čvrstim pravilima i dobrim tradicijama vrlo brzo nestaje. Ali za razliku od institucionalizovanih demokratija koje obitavaju u nekom sređenom poretku sa razvijenim zakonodavstvom kao odrazom prihvaćenih društvenih normi i ponašanja, Tviter je svakodnevna, real-time demonstracija virtuelnog glasanja – putem „retvitovanja“ i „lajkovanja“ – u poluregulisanom prostoru nacionalnog i internacionalnog zakonodavstva u kome u principu nije moguće imati opšteprihvaćene norme i ponašanja.
A ipak, iako bivajući „ni na nebu ni na zemlji“, Tviter svejedno predstavlja moćnog kreatora političke zbilje. Tviter je zaista, uz sve svoje kvalitete, oličenje demokratije u najgorem smislu, kao spektakularne pozornice najnižih strasti izraženih najprljavijim jezikom zbog koje su antički mislioci poput Aristotela i Platona ovaj sistem smatrali najlošijim.
Ipak, demokratija, pa onda i Tviter kao njen lučonoša, nudi nešto izuzetno primamljivo – jednako učestvovanje svih, bez obzira na klasu, rasu i naciju. I tu smo opet u paradoksu, potpuna jednakost pristupa (svetskoj) govornici donosi mnogo prljavštine i vodi anarhiji, ali zbog toga nije manje privlačna. Postavlja se pitanje, može li se neograničeni egalitarizam pomiriti sa apsolutizmom slobodnog govora?
Vesnik totalitarizma, kako se često u literaturi proziva, Žan Žak Ruso je i sam probao da izađe na kraj sa ovim paradoksom. Tviter woke menadžment se, poput francuskih jakobinaca kojima je idol bio upravo Ruso, zanosio idejom pomirenja egalitarizma i slobode, ili u Rusoovom rečniku, „opšteg dobra“ i „dobra svih“. Ono što može biti opšte dobro za jednu zemlju svakako ne znači da je dobro za sve koji žive u njoj. Ovo drugo je vezano za lične preferencije dok ono prvo treba da oličava nešto što je od suštinske važnosti za jednu zajednicu, bez obzira na to da li se svi u toj zajednici slažu sa takvom kolektivnom preferencijom. Woke menadžment je želeo da nametne određenu viziju opšteg dobra svima iako je platforma nastala kao jedan kanal gde se mogu čuti samo „dobra svih“ pojedinačno.
U nedavno napisanom autorskom članku, Džek Dorsi je ponovio da se kaje zbog svojih grehova iz prošlosti. Kao kod svakog liberalnog entuzijaste i kod njega su motivi nesumnjivo bili čisti, ali su stvari krenule po lošem. Dorsi smatra da je razvoj softvera bio previše usmeravan na upravljački interfejs Tviter birokratije a premalo na interfejs samih korisnika. Sada je stanovišta da jedino puna korisnička nezavisnost može omogućiti željenu disperziju i izgraditi branu internet centralizaciji.
Kao svaki IT zaluđenik i on previše veruje u moć tehnologije smatrajući da ona može omogućiti „sveto trojstvo“ internet slobode: otpornost na korporativnu i državnu kontrolu, slobodu autora da sami uklanjaju sopstveni sadržaj kao i korisničku moderaciju (preko slobodnog izbora dostupnih algoritama). Dorsi se sada zalaže za rešenje koje bi omogućilo razvoj mreže u kojoj bi korisnički nalozi bili u neupitnom vlasništvu privatnih lica i gde ni jedan centralizovani autoritet ne bi mogao da kontroliše i briše privatni sadržaj. Na taj način, sloboda uz jednako učešće svih bila bi zagarantovana, a njegova vizija ostvarena.
Bez obzira koliko je ovaj projekat u tehničkom smislu ostvariv, izvesno je da sam predlog ne nalikuje na tip govornice koju nudi Tviter već pre na solipsistički raj za istomišljenike na mreži koja je samo u infrastrukturnom smislu „zajednička“. Dorsijeva vizija je možda i ostvariva, ali bez prepoznatljivog kvaliteta, i privlačnosti, po kojoj je Tviter poznat: pune slobode i svega što to sa sobom donosi.
Može li, dakle, Mask ovaj problem da reši?
Kao apsolutista slobodnog govora Mask se našao u neobranom grožđu jer je verovao da se problem slobode uvek može rešiti sa još više slobode. Osetivši ubrzo da mu takav stav može doći glave, privremeno je sa mreže isključio nekoliko novinara koji su prenosili informacije o njegovom kretanju. Vrhunac je bio kada je neki čovek skočio na kola parkirana na pumi u kojima se nalazio Maskov sin. Zbog ovakvog postupka prema novinarima Mask je od strane poražene Tviter struje odmah proglašen licemerom koji jedno priča a drugo radi, zapravo koji radi isto što i woke fact-checker-i, izbacuje i cenzuriše.
Mask je konačno odustao od svog Tviter cezarizma i u senzacionalnoj demokratskoj igrariji inicirao glasanje o sopstvenom poverenju, i drugo, nudeći CEO poziciju onome ko je spreman da uđe u borbu spašavanja Tvitera nakon što je skupština natpolovičnom većinom (od 17 i nešto miliona glasova) izglasala njegovu smenu. Shvatio je da sam nije kadar da kreira i sprovodi politiku slobodnog govora. Među prvim kandidatima za posao javio se Leks Fridman, uspešni AI inženjer i podkaster, podržan od strane, ni manje ni više, Džordana Pitersona. Fridman je obećao da će, ukoliko ga Mask zaposli, ponuditi „veličanstven inženjering“ i da će „uvećati ljubav u svetu“ i to sve bez nadoknade.
Reč je o najavi utopizma većeg i od Dorsijevog čije ostvarenje vodi Tviter u nove probleme. Paradoks o kome je ovde bilo reči ne može se rešiti tehničkim umotvorinama, niti viškom ljudske empatije, barem ne na duži rok, sve dok su ljudi ljudi, sa svojim (poganim) rečnikom i (nepomirljivim) stavovima. Tviter mora naći balans u svojoj politici slobodnog govora – balans između prava na učestvovanje i slobode govora. Kao iznad svega američki medij on treba da se služi bogatim iskustvom američke demokratije i njenog pozitivnog zakonodavstva i usmeri svoje IT stručnjake na tehničku operacionalizaciju nove, i dugoročno održive politike.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.