Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

 

Početkom februara ove godine došlo je do javne reakcije, posledično i debate, o renoviranju nekadašnje kuće Džafera Deve (Xhafer Deva) u Kosovskoj Mitrovici. Ako na stranu stavimo statičku održivost prilično oronulog objekta, problem je bio u budućoj nameni kuće – mesto dijaloga među sukobljenim zajednicama pomenutog grada. Tadašnji kolega, dr Nenad Antonijević, i ja objavili smo tim povodom kraći članak gde smo, na samo tri primera, ukazivali na potencijalne opasnosti promovisanja Deve, saradnika nacističke Nemačke tokom II svetskog rata, kao simbola i njegove kuće kao mesta pomirenja Srba i Albanaca. Naši napori, uz reagovanje međunarodne javnosti, urodili su plodom. UNDP je odustao od renoviranja.

Nakon što je pažnja javnosti i medija u vezi sa Devom splasla, u prostorijama Muzeja žrtava genocida naišao sam, tokom ovog proleća, na Idru Seferija (Idro Seferi), istaknutog novinara i pisca iz Peći. Zajedno sa tadašnjim kolegom iz Muzeja, Ognjenom Gogićem, Idro i ja smo otpočeli razgovor o pomenutom slučaju. Ukratko, složivši se o ulozi koju je Džafer Deva imao tokom II svetskog rata, Idro je izrazio zabrinutost jer postoji mogućnost da se sada, kroz Devin lik i delo, sagledava i sa njim poistovećuje, celokupno albansko stanovništvo Kosova i Metohije tokom pomenutog rata.

 

 

Naravno, svaka generalizacija (opšti zaključak) na osnovu uzorka od jedne osobe, njene biografije konkretno, koliko je naučno neodbranjiva toliko je i moralno nepoželjna. Isto važi i za slučaj Deve. S druge strane, ako bi se njegova biografija uzela kao polazna tačka, ili barem jedna od, za postavljanje istraživačkih pitanja – Kakav je bio stav albanskog stanovništva Albanije, Kosova, Metohije i zapadne Makedonije prema III Rajhu? Da li su postojale regionalne razlike u stavovima? Zašto je stav albanskog stanovništva bio, zavisno od nalaza, negativan ili pozitivan prema nacističkoj Nemačkoj? Koji su strukturni razlozi iza takvih stavova? A ideacioni? Da li određene teorije mogu da objasne određene stavove? – mogla bi se konstruktivno iskoristiti ne samo za proširivanje naših (naučnih) saznanja već i za nijansirani, argumentovani, dijalog o traumatičnim periodima zajedničke istorije.

U pomenutom tekstu iz februara pružili smo, sažeto, osnovne informacije o Devinoj odgovornosti za zločine nad Srbima, Albancima i Jevrejima. Hronološki gledano, nismo išli dalje od septembra 1943. godine. Namera mi je da ovim tekstom na sledećim stranicama kontekstualizujem i potpunije izložim razvoj njegovih odnosa sa Trećim Rajhom, bez kojeg, ni pomenuti zločini ne bi bili mogući.

 

Počeci saradnje

Smatra se da je Deva bio u kontaktu sa Abverom (Abwehr) od 1936. godine, međutim, nije dugotrajnost veza sa nemačkom vojnom obaveštajnom službom ono što ga je preporučilo za ministra unutrašnjih poslova vlade Redžepa Mitrovice (Rexhep Bej Mitrovica) u Tirani (1943-1944). Dokument proizašao iz rada jugoslovenske Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača upotpunjava rezime, kao i listu razloga iza odabira:

„9/ Čim su Nemci došli u Mitrovicu [april 1941. godine, prim. autora], odmah su na svim jevrejskim radnjama istakli natpis ’’Judengeschäft’’, što je značilo, da ih je svakom Nemcu bilo slobodno pljačkati. Svima jevrejskim pripadnicima bile su stavljene na rukama crvene trake sa natpisom ’’Jude’’. Ovaj je natpis značio njihovo rasno izdvajanje i bio je ujedno olakšavajuća mera u pronalaženju Jevreja čak i na ulici za poslove i radnje koje Nemcima i uzgredno trebaju. […]20. maja 1941. god. Džafer Deva je izdao jednu naredbu, prema kojoj su Jevrejima oduzeta sva imanja i prešla u državne ruke. Sva jevrejska imovina je stavljena pod Komesarijat za jevrejska imanja. Odmah su za sve jevrejske radnje postavljeni komesari. […]”

 

[Fotografija dokumenta u vlasništvu Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, Fond Holokaust, K – 22, 1a – 3/9, reg. broj 3728]

 

Pokazavši se vrednim poverenja u prvim godinama nacističke okupacije, ovlašćenja Džafera Deve, samim tim moć i uticaj na prostoru od Kosovske Mitrovice do Tirane, rasla su eksponencijalno. Primera radi, Herman Nojbaher (Hermann Neubacher), specijalni izaslanik Ministarstva inostranih poslova nacističke Nemačke za „Jugoistok“, navodi u okviru svojih memoara (2018, 182) kako se sastao sa Džaferom Devom i Vehbi Frašerijem (Vehbi Frashëri): „Pre tri nedelje, dok sam boravio u Glavnom štabu (kod Hitlera), površno sam se upoznao sa političkom situacijom u Albaniji. Do tada sam upoznao svega dva albanska političara i njih dvojica, čim je Italija kapitulirala, odmah su krenuli u Beograd, kako bi sa mnom stupili u kontakt. […] Deva je u bivšem srpskom Kosovu već imao političku ulogu, […]“

Ovde je potrebna omanja digresija radi jasnoće. Prvobitno, nemačka vojno-okupaciona zona „Jugoistok“ obuhvatala je prostor oko Soluna, teritoriju Banata i oblast od Beograda do Podujeva i Kosovske Mitrovice. Od septembra 1943. godine tj. nakon kapitulacije fašističke Italije, nemačka zona „Jugoistok“ se širi obuhvatajući tako najveći deo Balkanskog poluostrva, uključujući tu i prostore Albanije, Kosova, Metohije i zapadne  Makedonije.

 

Vrhunac saradnje

Sledeći uputstva Adolfa Hitlera – osnivanje nezavisne Albanije na osnovu sopstvene, albanske, inicijative – Nojbaher je pristupio pomaganju stvaranja reprezentativnog nacionalnog komiteta, proizašlog iz pregovora između Ibrahim-beg Bičakua (Ibrahim Bej Biçaku), iz Elbasana, i Džafera Deve iz Kosovske Mitrovice. Postavši ministar unutrašnjih poslova u vladi Redžepa Mitrovice – Vehbi Frašeri postaje ministar spoljnih poslova – Deva, zajedno sa Nojbaherom, pristupa izgradnji bezbednosnog aparata Albanije. Iako je cilj bio formiranje redovne vojske i žandarmerije, Bernd Fišer (Bernd J. Fischer), na osnovu analize dokumentacije iz arhiva u Vašingtonu i Londonu, ukazuje na činjenicu da se Nojbaher u najvećoj meri oslanjao na oružane formacije popunjene kosovskim Albancima.

 

[Fotografija „Anti-communist fighters in Albania under German command, autumn 1943.“, vlasništvo: www.albanianhistory.net]

 

Radi izbegavanja bilo kakve mogućnosti za pogrešna tumačenja Fišerovih zaključaka (1999, 184), citiramo ga u originalu:

„The most notable militia units proved to be battalion of six hundred to seven hundred volunteers from Kosova whom Neubacher hoped, because of their loyalty, could be relied upon to secure German lines of communication and perhaps even occupy Tirana. These troops, who were trained at Zemun and led by Lieutenant Colonel Adem Boletini, marched to Tirana at the end of September 1943 wearing their Italian uniforms. Their behavior, however, did the Germans more harm than good, as they ravaged the countryside like a conquering army of old. The same was true of the twelve hundred armed gendarmes that Deva brought from Mitrovica to Tirana in December. With Fitzthum, the SS chief in Albania, directing operations, the unit “arrested communists” and “sacked unreliable officials” along the way. […]

Zapravo, Fišer (1999, 183-186) smatra korišćenje oružanih formacija Deve i Boljetinija (Adem Boletini) samo prvom fazom u nemačkom planu za razvijanje bezbednosne infrastrukture Albanije. Drugu fazu predstavljao je pokušaj, doduše neuspeo, formiranja redovne vojske jačine 8.250 ljudi i žandarmerije od 2.400 pripadnika. Usled činjenice da je druga faza bila neuspešna, a potreba III Rajha za pomoćnim vojnim jedinicama nije nestala, pristupilo se trećoj fazi uz puno učešće prvog čoveka bezbednosnog i policijskog aparata nacističke Nemačke:

„By February 1944, however, because of increasing pressure on the Germans and because the Albanian government itself favored the plan, Hitler gave Himmler his personal approval for the creation of the SS „Skenderbeg“ Division. Although this formation would remain under direct German control, its advertised agenda was to remain entirely Albanian. The „Skenderbeg“ Division was to serve only in Kosova and was to protect ethnic Albania.“

Upravo tu, i pored određenih problema koje je Deva stvarao Nojbaheru i drugim nemačkim predstavnicima u Albaniji – izgleda da je za određene svote novca puštao na slobodu pojedince, simpatizere Envera Hodže (Enver Hoxha) – vidimo kulminaciju saradnje sa nacističkom Nemačkom. Pozivajući se na Kumela (Bernhard Kühmel), Fišer (1999, 215) piše sledeće:

Neubacher bluntly informed Frashëri that the German army represented the only order in Albania and that Albanian independence had certain limits, which included the security of the German army and the maintenance of German war aims. Fitzthum saw the move as the creation of a Frashëri dictatorship with Zogist dominance, which posed a threat to the creation of SS “Skenderbeg”, for which Deva was recruiting. Schliep, following Neubacher’s instructions, and Fitzthum both insisted on Deva’s inclusion even if this drove Frashëri to resign. […]

Iako se pojedini publicisti iz zapadne Evrope i severne Amerike upinju da ukažu na neupotrebljivost SS-divizije „Skenderbeg“ u vojnim operacijama, Robert Elzi (Robert Elsie) pada prvi na pamet,[6] pokušavajući time, valjda, da pruže romantizovanu i idealizovanu sliku o životu na Kosovu i u Metohiji tokom Drugog svetskog rata, činjenica jeste da je pomenuta divizija bila korišćena i za nasilje nad civilima. Konkretno, jevrejske zajednice Prištine i Prizrena, Srbi, južnoslovenski muslimani, kao i nepodobni Albanci – ukupno 789 osoba – deportovani su tokom avgusta 1944. godine u nemačke logore uz pomoć pomenutog odreda.

 

[Fotografija „Recruitment of Kosovo Albanians into the SS Skanderbeg Division“, vlasništvo: www.albanianhistory.net]

 

Završna razmatranja

U međuvremenu, dok situacija za širi tip dijaloga ne sazri, možemo pružiti zaključna razmatranja o Devinom odnosu sa III Rajhom kako se bližio kraj rata.

Nojbaher (2018, 201) piše u svojim memoarima: „Džafer Deva nameravao je da posle odlaska nemačkih trupa ostane u zemlji i da nastavi da vodi gerilski rat. Nemačka strana propustila je da mu pruži neophodnu tehničku opremu, pa mu nije preostalo drugo nego da napusti svoj rodni kraj. Veoma kasno krenuo je preko hrvatske teritorije, a u decembru 1944. stigao je u Beč. Ja sam ga pozdravio u Kicbilu, u Tirolu.“

Iako mu nije pružila municiju i oružje, nacistička Nemačka nije zaboravila svoje saradnike. Naprotiv, Fišer (1999, 237) daje uvid u načine i razloge iza pomoći:

„As a final act the Germans did what they could for some of the Albanians who had compromised themselves and could expect execution if captured by the partisans. In December 1944 the German Foreign Ministry opened a special office in Vienna to deal with those people. Mehdi Frashëri [otac Vehbi Frašerija, prim. autora] and Xhafer Deva were provided with aid to settle in Italy. […]

Život Deve u egzilu, nakon rata, nije predmet članka pred Vama, ali zainteresovane pojedince može interesovati informacija o dostupnim dokumentima SAD administracije o daljim putovanjima, poduhvatima i namerama jednog od istaknutih saradnika III Rajha sa Balkana. Ne slučajno, dokumentacija američkih obaveštajnih službi o Džaferu Devi, između ostalih, postala je dostupna i slobodna za korišćenje na osnovu zakonske odredbe pod nazivom Nazi War Crimes Disclosure Act.

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.