Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 10 minuta

FotoVia Appia (Apijski put), slavni bakropis Đovanija Batiste Piranezija iz 1756. godine, dodaje desetine raznolikih statua na sliku drevnog rimskog puta – verovatna inspiracija Suzane Klark

 

Francuski psiholog i filozof Prosvetiteljstva Etjen Bono de Kondijak (1715-1780) objavio je 1754. godine Raspravu o čulnim dražima (fr. Traité des sensations) u kojoj polemiše protiv Dekartovog racionalizma, a koja sadrži prelepi misaoni eksperiment sa mermernom statuom. Statua sadrži dušu koja nikad nije ništa mislila ili osećala sve do trenutka kada, po Kondijakovoj pretpostavci, razvije tek jedno čulo, možda i najjednostavnije moguće: miris. Ono što sledi Horhe Luis Borhes opisuje na nezaboravni način:

Dašak jasmina početak je statuine biografije; u jednom trenutku, u čitavom svemiru ne postoji ništa osim tog mirisa – ili, točnije, taj je miris svemir, koji će trenutak kasnije biti miris ruže, zatim karanfila. Kada u svijesti statue postoji tek jedan određeni miris, možemo govoriti o pažnji; potraje li taj miris i nakon što je podražaj prestao, dolazi do pamćenja; kad sadašnji i prošli dojmovi zaokupe statuinu pažnju, javlja se mogućnost usporedbe; uoči li statua sličnost i razlike dolazi do sposobnosti rasuđivanja; kad se jednom mogućnost uspoređivanja i rasuđivanja ponove, rađa se misao; ako je ugodna uspomena življa od neugodna dojma, dolazi do mašte. Jednom nastala, sposobnost razumijevanja rodit će i sposobnost volje: ljubav i mržnju (privlačnost i odbojnost), nadu i strah. Spoznaja o prolaženju kroz mnoga stanja duha dat će statui apstraktni pojam o brojkama; s pomoću svijesti da je miris karanfila, a da je bila miris jasmina, doći će do pojma JA.

(Priručnik fantastične zoologije, prev. Ivan Ott, Znanje, Zagreb, 1980, str. 30-31) I sama naša svest, naše naše najintimnije Ja potiče, dakle, iz čulnih iskustava. Ko bi mogao da očekuje da se ova šarmantna parabola ispolji kao jedan od interpretativnih ključeva u fantastičnom romanu o statuama – doslovno hiljadama njih – i prirodi svesti napisanom 260+ godina kasnije! Već sam niz asocijacija: Prosvetiteljstvo – empirizam – statue – Borhes – lavirint – minotaur – Asterionova kuća – …, predstavlja onu vrstu intelektualne gozbe koju na spektakularan način otelovljuje čitava knjiga koju ovde predstavljamo, drugi roman Suzane Klark, Piranezi (originalno izdanje Bloomsbury, London, 2020). Izdanje za Srbiju objavila je  je u Čarobna knjiga, Beograd, 2021, uz prevod Vesne Stojković.

Roman je, da odmah budemo načisto, briljantan. Nema dva načina da se saopšti ova jednostavna istina. Ko god je stigao do ove tačke u prikazu, najbolje što može da učini jeste da pauzira, poseti sajt beogradske izdavačke kuće Čarobna knjiga i naruči ovu doslovno čarobnu knjigu, ukoliko to već nije učinila/o. (Naravno, bez obzira na solidnost prevoda Vesne Stojković, ko god je u mogućnosti valja da se dočepa i originala, posebno što je izdanje u tvrdom povezu jedno od najimpresivnijih postignuća dizajnerskog, štamparskog i knjigovezačkog zanata koji je ovaj prikazivač ikada video.)

 

 

Jeste li se vratili nakon kupovine, uživo ili online? Odlično, idemo dalje. Suzana Klark se nakon 16 godina od pojave njenog prvog, takođe odličnog, romana Džonatan Strejndž i gospodin Norel (2004) – tokom kojih je objavila samo jednu osrednju zbirku pripovedaka – vratila na velika vrata na književnu scenu. Rođena 1959. godine, ova britanska spisateljica živi izuzetno povučenim životom u seocetu u Derbišajru i po sopstvenom priznanju više vremena provodi posmatrajući ptice nego na internetu. Oboje njenih roditelja su, iako rođeni u radničkim porodicama, studirali na Oksfordu (još jedan autentičan primer vertikalne mobilnosti savremenih Zapadnih društava). Sama Klarkova je jedno vreme studirala žurnalizam, ali je napustila „apstraktnu akademiju“ i radila kao urednik u Kembridžu pre nego što se, nakon izuzetnog uspeha Džonatana Strejndža potpuno posvetila pisanju. Zdravstveni problemi, a naročito kontroverzni sindrom hroničnog zamora, usporili su, međutim, njen rad; stoga je odlučila da se, umesto masivnog i najavljenog nastavka Džonatana Strejndža, vrati nacrtu kraćeg minimalističkog romana ontološke fantastike.

Ishod ovog projekta, Piranezi, je veoma drugačija knjiga od njenog prvenca; dok je Džonatan Strejndž masivni roman-freska o fantastičnoj verziji engleske i evropske istorije Napoleonove ere sa stotinama likova i najrazličitijim scenografijama, realističnim i fantastičnim, dotle je Piranezi pokazatelj majstorstva u izrazito svedenoj formi. Poput Eshila, za koga antička tradicija tvrdi da je uveo drugog glumca na scenu (prethodno su antičke drame imale samo jednog glumca i hor u sceni), Klarkova pokazuje kako se vrhunska drama može ostvariti sa u suštini tri lika plus hor, ptice i povremeni fantomi (ulogu hora u romanu Klarkove igraju statue nepoznatog – a implicira se i nesaznatljivog – porekla; ako mislite da to ne može biti opravdano poređenje jer statue ćute, razmislite još jednom – možda je problem u vašem sluhu?).

Ovde dolazimo do generičkog problema svih umetničkih prikaza: pojedina dela je jednostavno nemoguće prikazati bez spoiler-a, naročito kada – što je ovde upravo slučaj – sama dela na svakom koraku osporavaju, pa i ismevaju, naša očekivanja. Drugim rečima, i tvrdnje u ovom prikazu valja shvatiti na metatekstualan način, kao tvrdnje nepouzdanog pripovedača/prikazivača! Najopreznije govoreći, Piranezi je povest o čoveku koji živi u velikoj Kući; ona je dovoljno velika da se na donjem nivou nalazi čitav Okean, sa sve algama i ribama, ali i predvidljivim, mada komplikovanim Plimama. Viši spratovi Kuće su često ispunjeni Oblacima. Protagonisti je ova Kuća = čitav Svet, i on je tek 15. osoba koja je živela na svetu. On pažljivo i sistematski istražuje njene ogromne i beskonačne Dvorane, Dvorišta i Stepeništa (velika slova nisu tu slučajno, na šta ću se još vratiti), pri čemu je najveći broj Dvorana u proporcijama Zlatnog preseka i ispunjen mermernim statuama i skulpturalnim grupama najrazličitijih vrsta, što u prirodnoj veličini, što znatno većih. Neke od njih su Dečak koji svira činele, Dva kralja koja igraju šah, Žena sa košnicom i mnoge, mnoge druge – koje jedino protagonista poznaje i pamti. Čitajući njegove dnevničke zapise, teško je odoleti i ne prihvatiti moto kojim se završava prvi, ali i poslednji zapis: „Lepota Kuće je neizmerna; njena Dobrota beskrajna.“ Jata ptica i zagonetni Drugi su njegovo jedino društvo (barem do pojave još zagonetnije osobe nazvane prosto 16) – ali njemu, a ni čitaocu, više nije potrebno.

 

Podrži Talas donacijom

 

Upravo je Drugi onaj koji Piraneziju daje to ime, kao svojevrsnu privatnu šalu. U našem (?) svetu, Đovani Batista Piranezi (1720–1778) bio je venecijansko-rimski crtač, graver i arheolog poznat po fantastičnim gravirama i crtežima rimskih antikviteta, kao i uznemirujućih zatvorskih građevina/lavirinata koje pomalo podsećaju na Eshera i Magrita. Ako rimskom pojmu genius loci može biti dodeljeno ma kakvo savremeno tumačenje, onda je to upravo ono koje nailazimo i u Piranezijevim vizionarskim gravirama – i, na sasvim drugačiji, ali ništa manje ubedljiv način, u romanu Piranezi.

Među brojnim intertekstualnim igrama i aluzijama kojima delo Klarkove obiluje, svi komentatori su lako uočili dve glavne: Borhesovu pripovetku „Asterionova kuća“ (originalno objavljenu 1947. godine) i Čarobnjakovog sestrića, roman za decu K. S. Luisa, originalno objavljen 1955. godine, i hronološki prvi u okviru njegovih čuvenih Letopisa Narnije. Tragikomični negativac iz Luisove knjige, čarobnjak-amater Endru Keterli, biće lako prepoznat (već iz samog epigrafa romana), ali ista ličnost skriva već u imenu aluziju na nemačkog teologa, okultistu i utopistu iz 17. veka Johana Valentina Andreu, navodnog autora osnivačkih tekstova rozenkrojcerskog pokreta. Rozenkrojcerska magija je, naravno, istorijski najbolji primer pokreta koji mnogo obećava i najavljuje, a ništa ne ispuni, što je takođe jedan od humorističkih aspekata Piranezija.

Od svih velikih romana o samoći (Kafkini Proces i Zamak – ne, nasuprot novinarsko-policijskim veličinama Politike, Alber Kami nije napisao Proces! – Zapisi iz podzemlja Dostojevskog, Manov Doktor Faustus i mnogi drugi), verovatno najznačajnija inspiracija i preteča Piranezija je Morelov izum, nedovoljno poznati kratki SF roman argentinskog prozaiste Adolfa Bioj Kazaresa, prvi put objavljen 1940. godine. U Borhesovom predgovoru koji se gotovo uvek štampa zajedno sa samim delom, ono se naziva „savršenim romanom“.

 

 

Kazaresov protagonista koji beži od „ruke zakona“ iz razloga koje nikada ne saznajemo, uspeva da se dokopa očigledno nastanjenog malenog tropskog ostrva u Južnom moru, čiji stanovnici imaju sofistikovane običaje i poštuju složene društvene rituale. Posmatrajući ih, protagonista ne samo da ih „razume“, već oni ostavljaju dubok emotivni efekat na njega i menjaju čitav njegov pogled na svet. Na neimenovanom ostrvu zapravo imamo mnogo više od onoga što vid i ostala čula kazuju… ali istovremeno i mnogo manje. Bez daljih spoiler-a (jer ovo remek-delo valja takođe pročitati, pa i ponovo mu se vratiti), za sadašnje svrhe dovoljno je napomenuti da je percepcija protagoniste u dramatičnom konfliktu sa uobičajeno shvaćenom „realnošću“ (na način koji isto tako dramatično, za bar pola veka, prethodi pop-kulturnom otkrivanju virtuelne stvarnosti), iako je on sam zapravo izuzetno oštrouman i racionalan posmatrač. Da je tako nešto moguće i uverljivo, makar i u okviru fantastičnog romana, svedoči ne samo o Kazaresovoj genijalnosti pripovedača, već i o ontologiji sveta.

Piranezi je 21.-vekovna verzija Morelovog izuma i po temi i po atmosferi i po ironičnim intervencijama u standardne trope fantastične književnosti – ali i svojevrsni kritički dijalog sa Kazaresom. Multiverzum potonjeg je beskompromisno romantičan: protagonista prihvata besmrtnost ili samoubistvo, zavisno od ontološke premise, iz strasti, potpuno zaboravljajući na svoju racionalnu prirodu koja mu je do tog trenutka obezbeđivala preživljavanje u blago rečeno ekstremno nepovoljnim uslovima. Nasuprot tome, eponimni protagonista romana Klarkove je oličenje logike, pa dobrim delom i naučnog metoda; simpatije koje ubira kod čitalaca pokazatelj su legitimnosti, ali i pouzdanosti racionalizma. Epizoda sa „sirotim Džejmsom Riterom“ na samom kraju romana dirljivo svedoči kako se i do moralnih vrednosti empatije i samilosti dolazi kroz „uska vrata“ razuma i logike. U ovome, kao i u mnogo čemu drugom, Klarkova pliva protiv struje; i u tome, kao i u mnogo čemu drugom – jeste u pravu.

Pored Luisa, Borhesa i Kazaresa, među autorima čiji se uticaj – ili odjek – može pronaći u ovom briljantnom romanu vredi pomenuti i Zorana Živkovića, naročito njegov prvi roman Četvrti Krug (1993) i rane zbirke pripovedaka poput Nemogućih susreta (2000) ili Sedam dodira muzike (2001). Ne samo izbrušenost i minimalizam izraza, već i otvorenost za najdublje metafizičke dileme, „nemoguće susrete“ i tragiku egzistencije ono su što Piranezi deli sa Živkovićevom prozom. Druge asocijacije koje čitanje romana Klarkove izaziva su na kultni film Alena Renea Prošle godine u Marijenbadu (fr. L’Année dernière à Marienbad, 1961; zamak i njegovo dvorište sa statuama i bizarnim senkama u filmu podsećaju na Kuću) ili seriju Izgubljeni (eng. Lost, produkcija ABC, 2004-2010) u kojoj je tajanstveno ostrvo zapravo samo kapija u prostorno i vremenski daleko veće misterije.

Uprkos činjenici da je roman dobio britansku Žensku proznu nagradu, on je sve samo ne politički korektno delo na idiotski holivudski način. Ako išta, Piranezi podriva sve stereotipe ove vrste. Glavni negativac i nekoliko njegovih saučesnika su homoseksualci, a na više mesta se aludira da je njegova „studijska grupa“ imala odlike seksualnog kulta od vrste kakva se rado prikriva u Vatikanu ili kod vladike Pahomija.

Iako je nepromenljiva „identitetska“ odlika protagoniste da je iz rasno mešovitog braka, ovo saznajemo tek na 176. strani (od ukupno 255 strana romana), pre i posle čega se to identitetsko određenje potpuno ignoriše. I gle čuda, ne osećamo se nimalo uskraćenim zbog toga. Protagonista je, blago rečeno, liberalan u korišćenju Velikih Slova u svojim dnevničkim zapisima. U pojedinim rečenicama je i desetak reči kapitalizovano, iz razloga koji bi sami po sebi mogli biti predmet akademske studije. Ali, pažljiv posmatrač savremenih woke zbivanja odmah će uočiti da su, u skladu sa nekim aktuelnim tumačenjima kritičke teorije rase, velika slova danas znak rasizma i represije. 

Konačno i najvažnije, ključni proces koji se istražuje u knjizi je gubitak identiteta, što autorka ne posmatra isključivo u negativnom svetlu. Čak bi se moglo tvrditi da o tome piše sa blagim odobravanjem; u savremenoj poplavi „identitetskog ovog i onog“, to je više nego osvežavajuće. Transformacija Metjua Rouza Sorensena u Piranezija je u mnogo čemu napredak – i fizički, i mentalno, i moralno – ali ono što nije očigledno jeste da je u pitanju dvostruko podrivanje identitetske dogme, jer je Sorensen u svojoj karijeri bio posvećen upravo jednoj vrsti postmodernističkih „studija nauke i tehnologije“ (eng. Science and technology studies, SST), neke vrste ideologizovane sociologije nauke koja se vrlo često graniči sa antinaukom. U nezaboravnom momentu romana, Piranezi otkriva Sorensenov CV, sa krajnje smaračkim naslovima radova u što stvarnim, što izmišljenim naučnim glasilima: „Prigrli/Toleriši/Ocrni/Uništi: kako se akademija odnosi prema Tuđinskim idejama“,  tekstovi objavljeni u Reviji psihodelije i kontrakulture i drugim apokrifnim izvorima, itd. Ovde Klarkova koristi priliku da se prilično nežno sprda sa praksama savremene nauke, posebno u domenu humanističkih disciplina, ali i da naglasi kako su razum i logika (Piranezi) u kontrastu sa postmodernom identitetskom nadobudnošću (M. R. Sorensen).

Sorensenov „pragmatični“ plan za pisanje knjige koji se u potpunosti citira kao jedna od brojnih metatekstualnih intervencija u romanu takođe ga pokazuje u mutnom svetlu, kao proračunatog karijeristu od vrste kakva, nažalost, nije retka u nauci, koja makar direktno profitira od identitetskih kontroverzi. Nasuprot njemu, Piranezijev identitet ne čine apstraktne ideološke i nenaučne kategorije, poput „rase“, već konkretno mesto u fizičkom prostoru: „On ima tako snažan osećaj pripadanja i to je veoma često ono što nam nedostaje – osećaj apsolutnog pripadanja mestu na kojem se nalazimo.“ (intervju autorke).

U jednoj od najzabavnijih ironija koja bi svakako iritirala postmodernističke intelektualce i medije – kad bi bili dovoljno pronicljivi da je otkriju – upravo je vodeći negativac u romanu, „antropolog i kulturolog“ Lorens Arn-Sejls, taj koji je kao vodeće dogme svog kulta nametnuo ideje slične onima koje danas zagovaraju radikalni ekološki i antimoderni aktivisti. Vodeća među njima je dogma kako je napredak nauke i tehnologije, naročito od Prosvetiteljstva naovamo (a u svakom slučaju u periodu moderne), doveo do uništavanja ne samo prirode, već i smisla ljudskih života. Tako, recimo, Bil Mekkiben, osnivač radikalne klimatske grupe 350.org i „najznačajniji zeleni novinar na svetu“ po cenjenom mišljenju Time magazina – ali i meta opravdanog podsmeha dojučerašnjeg saborca Majkla Mura, o čemu smo ovde već pisali – u više svojih tekstova ističe kako je čovečanstvo nekada živelo u svetu „punom značenja“. Naročito u svom eko-bestseleru Dosta (iz 2003. godine), Mekkiben se obrušava na nauku koja je „raščinila“ svet naših predaka u kojem su „svaki kamen, oblak, drvo ili ptica“ bili ispunjeni duhom i smislom. Podudarnost ove teze – kao i vehemencija sa kojom se zagovara – sa Arn-Sejlsovom doktrinom (u ime koje se čine ubistva i kidnapovanja) u romanu je dobar argument za tezu da su Mekkiben i slični eko-radikali ciljana meta ironije. Bar jedna od njegovih žrtava, makar i indirektna, jeste protagonista i narator Piranezija, koji je, naprotiv, vrlo eksplicitni poklonik logike i razuma, pa i Prosvetiteljskog pogleda na svet.

I to nas dovodi do još jedne tačke u kojoj, nasuprot naivnim očekivanjima, roman ontološke fantastike ima itekakve praktične i životne „primene“. Nije u pitanju nikakav larpurlartistički eksperiment (optužbe koje su takođe potezane u slučaju dela Borhesa – ili Zorana Živkovića). Mi živimo u doba ultra-socijalizacije (engleska reč oversocialization se već izvesno vreme koristi u smislu razvojnog poremećaja), terora društvenih mreža i kolektivističkog cirkusa u medijima.

Suzana Klark živi u državi u kojoj je jedna od vodećih stranaka (laburistička) već nekoliko izbornih ciklusa u svoj program stavljala, pored borbe protiv nejednakosti, siromaštva, diskriminacije i navodnih društvenih nepravdi i borbu protiv… usamljenosti! Nije u pitanju prirodna i nesporna potreba da se pomogne ljudima koji su, recimo, u starosti ostali bez životnih partnera, pa ih treba zbrinuti, nabaviti im namirnice i sl. Ne, ovde je u pitanju borba protiv osećanja usamljenosti koje, navodno, proističe iz otuđenosti savremenog života i navodno sprečava ljude da „doprinesu zajednici“. To je svakako inovativan korak ka orvelovskoj distopiji, jer smo pored raznih imperativnih borbi na koje su nas laganim kuvanjem žabe navikli (borba protiv kriminala, borba protiv inflacije, borba protiv pušenja trave, itd. isl.), dobili i borbu protiv usamljenosti. I to ne bilo kakva borba, već ona koja zahteva Nacionalnu Strategiju Za Borbu Protiv Usamljenosti, ni manje ni više, što su laburisti u svom manifestu i predlagali.

Ova besmislica je sjajan simptom licemerja modernog doba, koje je postiglo ono o čemu bi Ramzes II, Kaligula, Džingis Kan, Luj XIV i ostali apsolutni vladari prethodnih epoha mogli samo da sanjaju: savremeni politikantski despoti bi pored intruzivnog uvlačenja države u naš novčanik, našu trpezu, naš krevet, sad želeli i da nam se uvuku u glavu i regulišu naša najintimnija osećanja, među kojima je usamljenost. Na taj način vlastodršci stavljaju do znanja građanima da ih Veliki Brat neće ostaviti na miru, nezavisno od toga žele li to oni ili ne. A i zašto bi? Ima šanse da bi u osami, daleko od huke, buke i ispraznih budalaština iz medija i sa društvenih mreža, ljudi mogli da, makar na kratko vreme, staloženo i racionalno razmišljaju. Samim tim postoji i realna opasnost da počnu da se pitaju zašto političari izmišljaju nepostojeće probleme poput „usamljenosti“ i surogatne aktivnosti poput „borbe protiv usamljenosti“ umesto da (za promenu) rešavaju stvarne probleme, koji ih vrlo često gledaju iz ogledala.

Naravno, to nije neka specijalitet jedne stranke, niti specifično britanska posebnost – kafkijanske birokrate širom sveta neprekidno pronalaze nove načine da sateravaju građane u razne kolektivističke torove, naravno sve „za naše dobro“. Nasuprot svemu tome, Piranezi je knjiga koja kritički sagledava usamljenost – i snažno afirmiše njene pozitivne aspekte. Ona razotkriva vrlinu Samoće (da parafraziram samog junaka romana) u kojoj se, na više ili manje izražen način, pronalazi svako ko je istinski posvećen Razumu i Logici.

Stoga, kako bi rekao legendarni džingl nekadašnjeg radija B92: Knjige u šake!

 

Piranezi, originalno Blumsberijevo izdanje i srpski prevod u izdanju Čarobne knjige.