Foto: iStock
Politički teška vremena pamte se po onome što se gubi tek potom i po onome što se dobija. Po onome što narod vidi i oseća. Ne po onome što je ostalo nevidljivo, nedostižno ili izbegnuto u hodnicima paralelnih realnosti. Politički najteža vremena pamte se po žrtvama i junacima.
Svi znamo šta se sve dogodilo kao ishod Prvog svetskog rata. Retko ko može da proceni šta bi se stvarno desilo da je na primer Srbija odlučila vojno da reaguje na aneksiju Bosne od strane Austrougarske oktobra 1908. U najvećoj političkoj krizi pre Prvog svetskog rata na ovim prostorima, tadašnje javno mnjenje, intelektualci, viđeni umetnici, svi zajedno burno su zahtevali da Srbija svim sredstvima zaštiti svoj narod preko Drine od pripajanja dvojnoj monarhiji.
Dok svaki osnovac zna ko je Nikola Pašić, mnogi obrazovani građani ne znaju tačno ko je bio Milovan Milovanović odnosno kakve su bile njegove zasluge. Političara bismo, za promenu, mogli da se sećamo i po tome kakva je potencijalna šteta izbegnuta usled njihovog zalaganja, a ne samo koliko su velike bile žrtve tokom njihovog vladanja.
To je slučaj sa dugogodišnjim ministrom spoljnih poslova, idejnim tvorcem saveza sa Bugarskom, predsednikom vladom i u isto vreme međunarodno priznatim pravnim stručnjakom. „Najveći Evropljanin među Balkancima“ kako su ga neki nazivali, svakako je bio radikal drugačijeg kova od Pašića. Autor najvažnijih spoljnopolitičkih smernica posle Garašanina i čovek koji je nacionalni pragmatizam pretpostavljao panslovenskom romantizmu – gledao je da očuva hladnu glavu u vremenu kada su ulice gorele od ratnih urlika.
Ko zna kako bi Srbija izgledala nekoliko godina pre oslobađajućih Balkanskih ratova da su se ostvarile crne misli zbog kojih Milovanović noćima nije spavao – da Beč okupira Beograd i da pohapsi članove srpske vlade.
Druga velika i hladna glava te krize verovatno je najpoštovaniji naučnik koji je zauzimao najviše položaje u istoriji srpske vlade. Diplomata i naprednjak koji se trudio da Srbima na neoslobođenim teritorijama pre svega šalje knjige, a ne puške – Stojan Novaković preuzeo je odgovornost opominjući da iako „u nas više ne može biti vere u evropski moral“, upravljanje zemljom mora da ostane trezveno i oprezno.
Pokušaji iza scene da se dobije neka vrsta teritorijalne nadoknade usled neminovnosti aneksije nisu uspeli. Rusija je prvobitno ostala neutralna, da bi se i javno saglasila sa aneksijom Bosne. Srbija je morala da nauči da živi sa nepravdom. Da zadovoljenje traži kroz ostvarivanje svojih ciljeva tamo gde može, sa onim što trenutno ima ili sa onim što realistično može da dobije, radeći to na najbolji način koji ume. Dakle, racionalni pragmatizam nacionalnog interesa kojima se izbegava katastrofa naspram emotivno omamljivog romantizma nacionalnih snova o trenutno nedostižnim pobedama koje sadašnjost vode u propast.
Koliko će vreme koje živimo da bude upamćeno kao teško zavisiće od toga šta ćemo sve da izgubimo i koliko ćemo dugo da osećamo ožiljke tih gubitaka. Srbija je do sada mnogo izgubila. Poslednjih 20 godina nade uglavnom smo proveli u poslednjem, najsporijem vagonu evropske kompozicije zaostalosti. Danas su privrede onoga što se određuje kao region Zapadnog Balkana sve zajedno manje od privrede jedne Mađarske. Naš BDP po glavi stanovnika manji je od bugarskog i rumunskog.
Na tim dosadnim ekonomskim pokazateljima vidi se koliko ekonomski košta nepovratni gubitak političkog vremena i svega onoga što to vreme nosi sa sobom. Gubitak ljudi, njihovog truda, talenta, znanja, ideja. Stalno iseljavanje društvenog bogatstva koje se ugrađuje u neka druga društva, u neke druge bilanse, budžete, poreze i javne usluge. Da li ćemo danas znati drugačije da upotrebimo političko vreme pred nama? Da li ćemo i 2042. posle novih 20 godina da merimo koliko tačno zaostajemo za najlošijima?
2022. ostaće naravno kao velika istorijska prekretnica. Dobar deo javnog mnjenja Srbije i dalje je u komi putinofilije. Ako će Srbija da se budi, što bi rekao Milan Mladenović, da li će imati nekoga da joj kaže – ti si moja, ti si moja? Probuđena Srbija mora dobro da otvori oči pred bludnošću svog nekadašnjeg brata. Politika buđenja zahtevala bi da se Srbija obezbedi usled neminovnog istorijskog povlačenja Rusije. Još pragmatičniji pristup od ovog pukog egzistencijalnog bio bi da Srbija proba nekako da naplati postmodernu verziju 1948.
Jedino gore od sluđene javnosti jeste jeftina politička fantastika koja joj se nudi. Neki političari kažu da će Rusija više da se pita. Da će u novoj izmaštanoj podeli sveta možda ovaj deo da pripadne njima, pa ćemo zbog toga biti u boljoj poziciji da vratimo Kosovo.
Ovo su sve navodni argumenti da moramo da trpimo svaku moguću štetu do koje može da dođe usled poremećaja ekonomskih odnosa sa ključnim zapadnim partnerima od kojih nam zavise plate, radna mesta i promet u Srbiji. Sve to samo da ne bismo uvođenjem sankcija naljutili stalnu članicu Saveta bezbednosti koja će posle Jalte 2.0 da nam omogući povratak na Kosovo.
Pitanje odnosa prema Putinovoj Rusiji treba odvojiti od rešavanja kosovskog pitanja. Ne stopira Rusija ulazak Kosova u UN preko Saveta bezbednosti zato što brine o Srbiji. Kratkoročno, ona to radi kako bi koristila primer Kosova kao deklarativno pokriće za svoje otimačine na istoku Ukrajine. Dugoročno, to joj je potrebno kao predmet trgovine sa Zapadom u nekoj mogućoj budućoj transakciji. Mi i naši vitalni interesi koji su u vezi sa savladavanjem pomenute zaostalosti, pa i sa pronalaženjem kompromisa sa Prištinom, ne smeju da budu deo tih opasnih tuđih računica.
Romantičarski mazohizam – to da treba da trpimo bol dok naš bludni brat završi uništavanje svog suseda jer ga čekamo da posle tih razaranja nama pomogne da povratimo Kosovo je trenutno najopasnija politička ideja u Srbiji. Opasna je zato što je dominantnoj javnosti emotivno bliska.
Utemeljena u frustracijama raznim nepravdama koje smo do sada pretrpeli sa Zapada, ona toj javnosti nudi pitku bajku da će neminovna šteta u sadašnjosti da se isplati zarad obećanog raja u budućnosti. Obećanog raja da povratimo teritoriju na kojoj živi svega 5-6% Srba od ukupne tamošnje populacije i koju smo vojno napustili pošto smo potpisom obećali da bez dozvole Zapada tamo nećemo da se vraćamo.
Političko vreme posle buđenja Srbije zavisiće od spremnosti današnjih političara da se ponašaju u duhu Milovanovića i Novakovića. To ne sme da bude vreme novih propuštenih prilika ni vreme kukanja zbog nepravdi.
Uz malu pomoć partnera sa Zapada (ili iz zaliva), Srbija zaista ima istorijsku priliku da usled svog značaja nastavi izgradnju regionalnog jedinstva i solidarnosti, dok svojim građanima omogućava sve bolji životni standard. Prilika je toliko očigledna da osim romantičarskih mazohista retko ko može da je propusti.
- Tekst je prvobitno objavljen u štampanom izdanju Blica u subotu, 15. oktobra.