Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto:UnSplash

Kada uđete u prodavnicu bilo koje robe, teško da ćete pronaći neki proizvod koji se proizvodi u Rusiji. Na rafovima su čokolade iz Švajcarske, kikiriki puter iz Belgije, tekstil i odeća iz Turske ili Bangladeša, elektronika iz Kine ili Malezije. Teško je setiti se nekog pojedinačnog ruskog proizvoda, a još teže pronaći ga u radnji. Zbog čega je to tako? 

 

 

Rusija nije zemlja koja nema industriju kao neke zemlje Afrike ili Bliskog istoka, niti su skupe nadnice dovele do prebacivanja njene industrije u Istočnu Aziju, kao što je to slučaj sa privredama Zapadne Evrope (prosečna plata u Rusiji izvan Moskve i Sankt Peterburga je oko 500 evra, što je znatno niže od novijih zemalja članica EU koje su zadržale, modernizovale i unapredile svoje industrijske sektore). Važan razlog za to jeste ono što se naziva – holandska bolest.

 

 

Holandska bolest i usporen rast privrede

Tokom 1970-ih je privreda cele Zapadne Evrope uživala veliki uspon koji nisu prekinule čak ni naftne krize. Ovo je period “nemačkog ekonomskog čuda“ i francuskih “30 glorieuses“ godina razvoja. Ovaj rast bio je najviše potpomognut razvojem industrije – rasla je produktivnost, vodili su se novi tehnološki procesi i pojavljivali novi proizvodi, rasla je potreba za radnicima i došlo je do priliva velikog broja migranata iz rubnih oblasti kontinenta (uključujući i tadašnju Jugoslaviju) u evropske industrijske centre. Ali jedna evropska privreda se upadljivo razlikovala – u Holandiji je rast industrije bio upadljivo sporiji nego u drugim okolnim zemljama. 

Ovo je bilo prilično začuđujuće, ali je razlog postao jasan kada se pogledao devizni kurs – realni devizni kurs holandskog guldena je značajno apresirao. Dok nominalni devizni kurs poredi koliko jedinica domaćeg novca je potrebno za kupovinu jedinica stranog novca (to je ono što većina nas posmatra kada kažemo devizni kurs, kao što je trenutno srednji kurs dinara prema evru oko 117,5 dinara), realni devizni kurs posmatra šta je kupovna moć tog iznosa novčanih jedinica, domaće valute kod kuće i inostrane u inostranstvu. 

Na primer, ako je cena jabuka u Nemačkoj 1 evro, a u Srbiji 117,5 dinara onda je trenutni nivo kursa u ravnoteži. Ali ako cene ostanu iste, ali kurs dinara apresira jer je u zemlju ušlo više deviza pa evro vredi 110 dinara, onda se više isplati uvoziti jabuke iz Nemačke nego ih proizvoditi u Srbiji, ko što se više ne isplati ni izvoziti iz Srbije u Nemačku.

 

 

Realna apresijacija kursa učinila je da domaći proizvodi u inostranstvu postanu relativno skuplji, a inostrani proizvodi iz uvoza u samoj zemlji relativno jeftiniji. Time je holandska industrija gubila cenovnu trku sa industrijama iz drugih evropskih zemalja, i ekonomija zemlje se onda sve više okretala od industrije ka uslugama. 

Ali gde je ležao uzrok za ovakvu apresijaciju kursa? Ispod zemljišta u Groningenu. Tamo je 1959. pronađeno najveće ležište prirodnog gasa u Evropi, i Holandija je počela sa njegovom eksploatacijom i naravno izvozom ka evropskim industrijama koje su bile gladne za energentima. Ovo je dovelo do velikog priliva deviza od izvoza energenata, što je dovelo do apresijacije kursa.

 

Ruski pacijent

Rusija je sa svojim velikim nalazištima sirovina, ali prvenstveno energenata u vidu nafte i prirodnog gasa, takođe dobar primer holandske bolesti. Izvoz energenata donosi velike izvozne prihode u devizama, i ulazak ovih deviza u domaću privredu dovodi do apresijacije kursa. Time domaća industrija gubi trku sa inostranom konkurencijom. Podaci pokazuju da je u zadnjim decenijama više od polovine ukupnog ruskog izvoza vezan za energente, ponajviše naftu i gas. 

Vrednost ruskog izvoza u milijardama USD, po grupama proizvoda. Izvor: Atlas of Economic Complexity, Harvard University.

 

Stoga nije ni čudo da ruska industrija ne uspeva da se razvije izvan onih sektora u kojima ima velike prednosti, kao što su rudarstvo i proizvodnja sirovina, ili zadnjih godina IKT sektor usluga usled velikog broja dobro obrazovanih ljudi koji rade za niže plate nego u Zapadnoj Evropi ili Zapadnoj Americi. Ali Rusija nije morala ovako da završi – centralna banka može da spreči apresijaciju kursa. Zašto to nije urađeno? 

Zato što oba načina sa sobom nose velike ekonomske i političke troškove. Prvi način jeste da centralna banka u opticaj pusti više domaće valute tačno onoliko koliko ulazi deviza, da bi se time očuvao paritet realnog kursa. Ali ovo znači pojavu značajne inflacije. 

Drugi način je da se spreči ili barem smanji ulazak ovih deviza od energenata – to su uradile i druge zemlje, osnivajući svoje državne investicione fondove, kao Australija, Iran, Kuvajt ili Norveška (ili pojedine savezne države u SAD ili Kanadi, poput Aljaske, Teksasa i Alberte) kojima je cilj da zaradu od izvoza energenata ulažu u inostranstvu i da tako smanje pritisak na kurs, ali i da donesu investicione prilive i da dovedu do međugeneracijske raspodele, tj. da se sredstva od izvoza energenata ne potroše odmah u ovoj generaciji nego da ostanu i za buduće onda kada energenata više ne bude bilo. 

Ali ovo znači da nema potrošnje danas – što se možda može primeniti ako ste već razvijena privreda bez ekonomskih problema, ali svakako nije poželjno onda kada bez tih prihoda ne možete da finansirate ni rashode za plate ni penzije, nakon duboke ekonomske krize tokom ekonomske tranzicije iz socijalizma. U takvom slučaju mnogo je veće iskušenje potrošiti ovaj novac danas nego ga sklanjati negde za crne dane. 

Rusija je tek 2004. osnovala državni fond koji se punio prihodima od energenata. U pitanju je Stabilizacioni fond čiji je cilj bio da služi za punjenje budžeta onda kada cena nafte padne ispod zacrtanog minimuma od 27 USD po barelu, dok bi u ostalim godinama prihodovao deo novca od izvoza energenata.

Podrži Talas donacijom

Cilj je bio ujednačavanje budžetske potrošnje na nivou ekonomskog ciklusa, a ne sterilizacija platnog bilansa. Ovaj fond je 2008. podeljen na dva: Rezervni fond koji je trebalo da nastavi sa ovakvom politikom i da u međuvremenu investira samo u niskorizične hartije od vrednosti i Fond nacionalnog blagostanja, koji treba da investira isključivo u inostranstvu i da predstavlja osnovu za neke buduće rashode, slično tome kako državni naftni fond u Norveškoj služi za garantovanje isplata budućih penzija. 

Međutim, već 2018. je Rezervni fond ugašen jer su sve pare iz njega potrošene, malo usled loših investicionih odluka kao što je bila kupovina akcija državnih kompanija na berzi da bi im se sačuvala vrednost, malo usled niskih cena nafte i prelivanja ovih sredstava u budžet. Preostao je Fond nacionalnog blagostanja koji je početkom marta ove godine upravljao sa portfolijom od 155 milijardi USD, što je prilično niska suma imajući u vidu da je samo prošle godine Rusija izvezla nafte u vrednosti od 245 milijardi USD.

 

Ruska bolest

Ali holandska bolest nije jedina koja pogađa rusku privredu. To je i jedna sasvim domaća, ruska bolest, koju predstavljaju korupcija, otimačina i tajkunizacija privrede. Državna kontrola nad privredom je tokom tranzicije pretvorena u privatnu kontrolu nad privredom od strane onih koji su upravljali državom. Na listi ruskih oligarha nema nijednog koji svoje bogatstvo nije napravio investicijama u tehnološke kompanije kao što je slučaj u SAD, već su svi vlasnici kompanija koje iskorišćavaju rudna i mineralna bogatstva, a te kompanije su stekli uglavnom 1990-ih, u sprezi sa državnom vrhuškom.

Do ovoga je došlo nizom nameštenih privatizacija i tendera, ali i prostom pljačkom i otimačinom. A u takvom okruženju neće biti visokih investicija i razvoja. Umesto priliva kapitala koji su iskusile gotovo sve zemllje u tranziciji, Rusija ima problem sa odlivom kapitala, jer upravo oligarsi  sklanjaju  pare iz nje, znajući da u u takvom okruženju mogu preko noći i da izgube sve ono što su prethodno preko noći i stekli. 

Sa druge strane, Holandija nema ovaj problem, pa zato njihova industrija i pored pomenute holandske bolesti bolje funkcioniše od ruske. Predvidljivo poslovno okruženje i vladavina prava mogu dosta da pomognu da se uticaj holandske bolesti manje oseti, jer omogućava rast produktivnosti po drugim osnovama, a to je upravo ono što Rusiji danas nedostaje da bi mogla da se uhvati u koštac sa ovim problemom.