Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: UnSplash

BDP je verovatno izraz koji se najviše puta pomene u govoru predsednika i premijerke, toliko da je on postao poznat ne samo ekonomistima već i širokoj laičkoj publici, tako da gotovo svako danas ima mišljenje o ovom agregatu. Ali neka mišljenja mogu da budu i obične zablude, a jedna od njih je da uvoz smanjuje BDP. 

Ova zabluda nastala je najverovatnije iz površnog pogleda na složeni ekonomski agregat kao što je bruto domaći proizvod. BDP se računa kao zbir vrednosti svih dobara i usluga proizvedenih na nekoj teritoriji u određenom vremenskom periodu. Međutim, otvorene ekonomije trguju sa svetom tako da proizvodnja ne mora da odgovara potrošnji. To se rešava tako što se kao komponenta BDP-a posmatra neto izvoz, tj. od ukupne vrednosti izvoza se oduzme ukupna vrednost uvoza, prema sledećoj jednačini.

Y = C + I + G + (X – Z) 

Jednačina BDP-a (Y) podrazumeva zbirne vrednosti privatne potrošnje (C), investicija (I) i državne potrošnje (G), kojoj se dodaje razlika između izvoza (X) i uvoza (Z). Prema tome, zaista izgleda kao da povećanje uvoza smanjuje BDP. Jer ako uvoz raste, to će niži biti neto izvoz (on često može biti i negativan, jer zemlje mogu da više uvoze nego što izvoze) a samim tim i BDP. Ali to tako deluje samo na prvi pogled.

Zašto se uopšte oduzima uvoz?

Prvo treba da pogledamo strukturu ostalih komponenti BDP-a van samih izvoza i uvoza. Privatna potrošnja podrazumeva potrošnju domaćinstava – to je sve ono što kupujemo, od robe široke potrošnje i hrane do bele tehnike i automobila; investicije se odnose na sredstva koje preduzeća troše na obnavljanje svojih kapaciteta ili izgradnju novih – kao što je nabavka mašina i opreme ili izgradnja novih objekata; državna potrošnja obuhvata troškove vezane za pružanje državnih usluga kao što su obrazovanje ili zdravstvo. Ali ove komponentne BDP-a nisu u potpunosti domaće, već one u određenoj meri sadrže uvoznu robu, sirovine ili poluproizvode. 

Kada preduzeće kupi mašinu iz Nemačke za svoju halu, njena vrednost ulazi u investicionu potrošnju ali ona dolazi iz uvoza; slično tome kada domaćinstvo kupi novu Dačiu, ovaj automobil je takođe iz uvoza, ali se računa kao deo privatne potrošnje; kada država kupi novu opremu za bolnicu koja se takođe uvozi, ona se isto računa u državnu potrošnju. 

Slično je i sa sirovinama ili poluproizvodima koji se koriste u daljoj proizvodnji, usled čega veliki deo domaćih proizvoda u sebi sadrži i značajan udeo uvoznih komponenti. Ovo je najlakše prikazati energentima, jer se preko 90% gasa i nešto manji udeo nafte koji trošimo uvozi, a energenti su neophodni za bilo koju industrijsku proizvodnju i prevoz robe. 

Kako BDP treba da predstavlja meru domaće proizvodnje, iz njega treba izbaciti vrednost ovih inostranih komponenti. To je najlakše uraditi oduzimanjem vrednosti uvoza od prethodno sabranih agregata privatne i državne potrošnje, investicija i izvoza. Jer je druga opcija da se pojedinačno posmatra udeo uvoznih komponenti za svaki pojedinačni proizvod i da se on oduzima od njegove tržišne vrednosti, što je praktično nemoguće uraditi, dok sa druge strane imamo već elegantan i prost podatak o nivou uvoza.

Primer sa raspadom EPS-a

Raspad našeg elektroenergetskog sistema tokom prethodne zime daje nam dobar primer iz prakse. Usled iskakanja iz proizvodnje najveće termoelektrane EPS je morao da uvozi veliku količinu struje, a Srbijagas, je morala da uvozi gas po veoma visokim berzanskim cenama usled postojeće energetske krize u Evropi. 

Nažalost, taj problem još uvek nije rešen, i pitanje je da li ćemo zimu dočekati sa restrikcijama struje jer možda nećemo imati odakle da uvozimo struju. Ali za našu temu je pitanje da li je ovaj uvoz smanjio BDP. U periodu januar – jun ove godine uvezli smo energije (električna energija, gas, nafta i njeni derivati) u vrednosti od 3,1 milijarde evra dok je vrednost datog uvoza prethodne godine u tom periodu iznosila 1 milijardu evra. 

Ovaj rast vrednosti uvoza od 2 milijarde evra je otprilike 4% godišnjeg BDP-a. Da uvoz smanjuje BDP, samo veći troškovi po energiju u prvom polugođu bi bili dovoljni da pojedu celokupni očekivani godišnji ekonomski rast, ali to se ne dešava. Privreda je u prvom kvartalu zabeležila rast od 4,4% a fleš procena za drugi kvartal je rast od 4%.

Implikacije zablude

Deluje da nije baš preterano bitno da li uvoz smanjuje ili ne smanjuje BDP. Ali ova ideja ne obitava sama u svemiru, nego postoji u nekom određenom ekonomskom, političkom i društvenom kontekstu. Naš trenutni kontekst je takav da u njemu postoji značajan potencijal za populizam koji obećava laka i jednostavna rešanja za ekonomske probleme u kojima se naše društvo nalazi – već imamo partije u Skupštini čiji su predstavnici izjavili da država treba da bude vlasnik modernih poljoprivrednih kolhoza; da treba da prestane da isplaćuje subvencije stranim preduzećima i da ih daje samo domaćim kompanijama (umesto da prestane ikome da ih isplaćuje); samo nam još fali da dobiju ’’ekonomski’’ argument za svoje tvrdnje i da se ozbiljnije posvete ograničavanju uvoza.

Jer ako uvoz smanjuje BDP, onda je sasvim opravdano onemogućavati ga ili ga čak u potpunosti zabraniti. To što bi takva politika bila pogubna po ono malo privrede što uspeva da funkcioniše u Srbiji bila bi neka sasvim druga tema.