Vreme čitanja: 8 minuta

Foto:UnSplash

U prethodnom članku, objavljenom krajem avgusta na Talasu, čitaoci su imali priliku da se neposredno upoznaju sa zločinom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nad stanovnicima srpskog sela Prebilovci. Sada je vreme da optičke sprave podesimo tako da pomenuti zločin, počinjen tokom perioda 4-6. avgust 1941. godine, sagledamo u kontekstu Drugog svetskog rata u Evropi, Jugoslaviji i genocida nad Srbima u NDH. Smatramo da samo na taj način možemo da dobijemo celovitu sliku ne samo stradanja Prebilovčana već i da skiciramo neke od strukturnih pretpostavki stradanja srpskog naroda u pomenutoj državi koristeći pomenuti slučaj. 

Primera radi, rečenica poput ove: „Po pravilu, masovni zločini poput genocida dešavaju se tokom vanrednog tj. ratnog stanja“, možda izgleda kao opšte mesto (tautološka tvrdnja); međutim, pokazati kako, tačno, ratno stanje dovodi do niza zločina čiji zbir dostiže nivo genocida predstavlja nimalo jednostavan poduhvat. 

 

 

S druge strane, ne znači da ne treba pokušati skiciranje uslova, strukturnih pretpostavki, koji omogućavaju zločine čija rasprostranjenost, dinamika i priroda predstavljaju pokušaj uništavanja jednog naroda.

 

Odnos Italije i Nezavisne Države Hrvatske

Iako saveznici tokom Drugog svetskog rata, Musolinijeva Italija i Pavelićeva NDH tek 18. maja 1941. godine postižu dogovor o razgraničenju tj. sklapaju Rimske ugovore kojima su prethodili pregovori grofa Galeaca Ćana i Joakima fon Ribentropa u Beču (21. i 22. april), Ćana i Ante Pavelića u Ljubljani (25. april) i u Tržiču (7. maj). 

Ukratko, odnosi Italije i NDH regulisani su Rimskim ugovorima od kojih je, za našu temu, najvažniji „Sporazum o pitanjima vojnog značaja, koja se odnose na jadransko obalsko područje“. Još konkretnije, sledeća odredba imaće dalekosežne posledice po srpsko stanovništvo u okviru demilitarizovane zone pod vlašću NDH:

„Hrvatska vlada se obavezuje da na otocima i na području između mora i linije na priloženoj karti, koja čini sastavni deo ovog sporazuma, neće podići ni podržavati nikakvo vojno utvrđenje ili uređaj kopneni, pomorski ili vazduhoplovni, nikakvu vojnu (operacionu) bazu niti uređaj koji bi se mogao iskoristiti u ratne svrhe kao ni tvornicu ili skladište municije ratnog materijala.“

U literaturi poznata i kao „druga zona“ – „prvu zonu“ čine delove Dalmacije i ostrva anektiranih od strane Italije, „druga“ pripada NDH ali bez prisustva njene vojske, dok je „treća zona“ u potpunosti militarizovani deo NDH – za fašističku Italiju ona predstavlja garant njene dominacije nad Jadranom, a za Pavelića cenu za pruženo gostoprimstvo tokom međuratnog perioda. Nenameravana, ali svakako dalekosežna, posledica italijanske politike po srpsko stanovništvo „druge ili demilitarizovane zone“ NDH – selo Prebilovci tu potpada, takođe – jeste potpuno odsustvo značajnijih, zvaničnih i državnih, oružanih formacija u tom području. Naravno, pošto ustaška organizacija, zajedno sa svojim članovima, pristalicama i simpatizerima, ne spada u redovnu vojsku NDH (Domobranstvo-domobrani, naziv za redovne vojne jedinice) na nju se ne odnose ni odredbe Rimskih ugovora. 

 

[Mapa „Nezavisna Država Hrvatska“, preuzeto sa portala Antifašistički Vijesnik, link: https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/prenosimo/6/NDH_Nebus_Dugo_Hodil_/146/]

Prvi uslov je upravo pred nama. Ustaška organizacija, ne samo što je na čelu države a njene naoružane formacije prisutne na terenu, nema ozbiljnog konkurenta kada je u pitanju monopol nad primenom sile. 

Naravno, ostaje veliko pitanje koliko bi domobranske jedinice zaista bile voljne da se suprotstave organizaciji koja, pored čelne pozicije u državi ima i, barem inicijalno, značajnu podršku od strane međunarodnih faktora – posebno od nacističke Nemačke – ali i domaćeg, hrvatskog, stanovništva. 

Ipak, bez obzira na pitanje postojanja/odsustva volje domobranskih jedinica za eventualnu konfrontaciju sa naoružanim ustašama radi održavanja mira i reda – ili pak oružnika (redovna žandarmerijska formacija NDH) koji jesu imali pomoćnu ulogu u zločinu nad Prebilovčanima – upravo zbog nesputanog ustaškog nasilja dolazi do ustanka, u početku mirnog, srpskog stanovništva.

Izveštaj potpukovnika Josipa Kopačina iz Mostara, od 16. avgusta 1941. godine (da podsetimo, deset dana nakon zločina u Prebilovcima i više od dva meseca nakon ustanka Srba u Hercegovini), pruža uvid u stanje na terenu:

„Došla su dvojica naoružanih puškama jedan napred a jedan na nekoliko metara, a iznad sela stajalo je također nekoliko naoružanih ljudi i pazilo na ovu dvojicu.

Izjavili su sledeće: Da oni nisu odmetnici od vlasti. Oni priznaju vlast i žele da budu kod svojih domova ali da im bude osiguran život i opstanak. Oni nisu pobjegli od vlasti nego od straha, jer su ih klali i žive u jame bacali i nisu im dali polja obraditi. Pozvani su bili od izvesnih osoba u časničkom odjelu na pregovore, da se vrate kućama da im nitko ništa neće učiniti i da slobodno obrade polja i da ne trebaju nikoga da se boje, ali svaki put poslije toga napadani su i pohvatani djeca, žene i stariji ljudi i ubijani ili u jame bačeni. [odnosi se na sela Prebilovci i Čavaš, prim. autora] U selo Poljice nitko nije došao jer su sela branili – čuvali ali ipak jednom prije došle su ustaše na postaju i odveli dva lica, poštara i njegovog sina iz njegove kuće.“

 

 

U izveštaju pomenutog oficira opisuje se i nešto viši nivo poverenja seoskog stanovništva prema vojsci, oružnicima i službenim licima železnice, odnosno izostanak istog prema ustašama. Međutim, ono što ne vidimo iz ovog izveštaja jeste na koji način se nasilje prema Srbima sprovodi, a kasnije intenzivira, od uspostavljanja „druge zone“ u NDH; jednostavno rečeno, „došli smo na lice mesta“ u trenutku kada je nasilje na svom vrhuncu. Iz tog razloga moramo da se „vratimo kroz vreme“, te analiziramo i druge, dostupne, izvore informacija. 

 

Ustaška infrastruktura organizovanog nasilja 

Iako je o namerama ustaškog režima izlišno govoriti, vredi preneti razgovor između Alfija Rusoa (Alfio Russo), italijanskog novinara, i Ante Pavelića krajem aprila 1941. godine izložen u knjizi Stevana K. Pavlovića, Hitler’s New Disorder; ako ništa da bi istakli razliku između namera Zagreba i mogućih načina za njihovo sprovođenje. 

Na pitanje Rusoa: „A šta ako se svi Srbi pobune?“, Pavelić je lakonski odgovorio: „Onda ćemo ih sve i pobiti.“ Iskaz Desimira Mihića predat Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu tokom marta 1943. godine pruža uvid u neke od načina organizovanja ustaških vlasti u NDH, u okviru „druge zone“:

„Odmah posle dolaska nemačkih i italijanskih trupa izaslan je u Stolac za ustaškog poverenika Franjo Smole, bivši direktor Hrvatske seljačke zadružne banke, a zatim Muslimanske banke. On je u Stocu počeo da sprovodi ustašku organizaciju [u okviru Velike župe Dubrava, kotar Stolac nalazi se odmah do čapljinskog gde se nalazi i selo Prebilovci, prim. autora], ali je uskoro napustio Stolac da bi se u njega vratio tek kada je između Italije i Hrvatske došlo do sporazuma o razgraničenju. […]

Glasovi o zločinima ustaša u Ljubinju i srezu ljubinjskom bili su počeli da stižu i u Stolac i tek je onda počeo da ulazi strah u naš živalj. Poverenik Smole je, međutim, tvrdio da se to u njegovom srezu neće nipošto dopustiti dok je on poverenik i dok su Srbi mirni, […]

Dva dana nakon ovog događaja upale su ustaše (noću) u kuću uglednog stojačkog zanatlije, čestitog i uglednog Srbina Gojka Pavića, kazandžije, i odveli ga pod izgovorom da ga poverenik Smole zove na saslušaje. Nikada ga posle niko nije video, a njegovoj ženi, kada je došla do Smolea da ga pita šta je s njim, odgovoreno je da ga on nije zvao niti zna gde je. […]“

Analizirajući izvod iz svedočenja Desimira Mihića možemo da primetimo nekoliko stvari. Franjo Smole, poverenik ustaške organizacije, dolazi, napušta pa se opet vraća u Stolac nakon pomenutog razgraničenja što ukazuje na koordinaciju između različitih nivoa u okviru ustaške organizacije. 

Podrži Talas donacijom

Drugim rečima, naredbe iz Zagreba tj. Poglavnikovog Glavnog ustaškog stana (GUS) sprovode se na terenu. U ovom slučaju, slanjem poverenika iz Zagreba u Stolac, centar istoimenog kotara. Ne slučajno, student prava Franjo Vego – jedan od organizatora zločina nad Srbima Prebilovaca, videti prethodni tekst – postavljen je za logornika ustaškog pokreta u Čapljini, centru susednog kotara. Infrastruktura ustaške organizacije se grana širom države čime se stiče još jedan od uslova za sprovođenje namera rukovodstva iz Zagreba.

Zapravo, Stevan Pavlović ukazuje na činjenicu da je u najvećem broju slučajeva, tokom prvih meseci NDH, vođstvo na terenu dolazilo „spolja“, dok su samu eliminaciju nepoželjnog stanovništva vršili članovi i simpatizeri ustaškog pokreta sa lokala.

Ovde treba skrenuti pažnju na još jednu stvar. Izbor mesta eliminacije budućih žrtava, nije bio posledica slučajnosti. Posredno, mesto ne ukazuje samo na infrastrukturu ustaške organizacije, već i na druge strukturne uslove o kojima će biti više reči u poslednjem odeljku. Iz tog razloga, od izuzetnog značaja predstavljaju zaključci presuda Okružog suda u Mostaru četrnaestorici ustaša na čelu sa Ivanom Jovanovićem „Crnim“ iz 1957. godine. 

Osim što su pronađeni krivima po više tačaka optužnice, utvrđeno je da je jama „Golubinka“ kod Šurmanaca bila u upotrebi i pre 6. avgusta 1941. godine. Naime, prvooptuženi zajedno sa saučesnicima je u više navrata – barem tri puta, tokom jula 1941. godine – dočekivao na železničkoj stanici u Šurmancima (Velika župa Dubrava) uhapšene Srbe iz Sarajeva i okoline (Velika župa Vrhbosna). 

Po preuzimanju, zatočenici su odvođeni do jame gde su likvidirani, a njihova tela bačena. Navedeno pokazuje postojanje komunikacije, odnosno koordinacije zločina, između lokalnih i „spoljnih“ čelnika ustaškog pokreta (rojnik sela Šurmanaca, Ivan Jovanović „Crni“, tabornik grada Čapljine, Andrija Buljan i logornik čapljinskog kotara, Franjo Vego) zajedno sa njihovim pandanima u Sarajevu, odnosno ilustruje uspostavljenu infrastrukturu ustaške organizacije. Ovde nije zgoreg podsetiti čitaoca ne samo na prethodni tekst o Prebilovcima, već i na tekst o istoriji NDH gde smo izložili ustrojstvo tj. strukturu ustaškog pokreta.

 

Železnička infrastruktura NDH

Opet ne slučajno, autor je kroz tekst na više mesta i u različitim kontekstima spominjao železnicu Nezavisne Države Hrvatske. Ova tema, iako od nemerljivog značaja za shvatanje načina sprovođenja genocida nad Srbima, predstavlja slabo istražen segment istorije NDH (časne izuzetke predstavlja, svakako, Mihovilovićeva dvotomna studija Željezničari u koncentracijskom logoru Jasenovac). 

Osim što predstavlja „opipljivo“ prisustvo države, njene komunikacijske infrastrukture, železnica, kao i telegraf uostalom, objašnjava način na koji je vršena komunikacija i koordinacija između različitih organizacionih nivoa ustaškog pokreta. Nažalost, železnica je isto tako omogućila sprovođenje genocida nad Srbima u NDH tj. predstavlja pouzdani indikator državnog projekta.

[Mapa dr Miloša Popovića, „Cases of Partisan Bridge and Rail Sabotage in the Independent State of Croatia“, link: https://milosp.info/maps/full/ndh_sabotage.png]

Hercegovačko selo Šurmanci nije nasumično odabrano, uostalom kao ni slavonsko selo Jasenovac kasnije i zatvor u Gospiću, pre toga. Osim što se u blizini sela nalazi zabačena jama „Golubinka“, do sela dopire i železnička infrastruktura. Konkretno, od Slavonskog Broda, preko Sarajeva i Mostara, pa sve do Čapljine i Metkovića proteže se jedan segment železničkog sistema NDH. 

Na tom putu, jedan krak odvaja se ka Šurmancima, kao što se jedan krak železničke linije Zemun-Slavonski Brod-Zagreb odvaja ka Jasenovcu. Ukratko, moguće je vršiti transport žrtava na lokacije dovoljno zabačene – otežava bekstvo žrtvama dok, istovremeno, umanjuje mogućnost slučajnih svedoka – i isto tako lako dostupne putem železničke mreže. 

U praksi, to izgleda ovako: „Predveče, 4. avgusta, grupa zatočenih meštana sprovedena je peške do mosta na reci Bregavi gde su ih čekali kamioni radi transporta u obližnje selo, Tasovčići. Nakon noćenja u pomenutom selu, žene i deca premešteni su do železničke stanice u Čapljini gde su spojeni sa novom grupom Prebilovčana, pohvatanih tokom noći 4. na 5. avgust. […] Uveče, preuzeti od ustaškog tabornika Andrije Buljana i njegovih 300 ustaša, kompozicija vagona pristiže u selo Šurmanci gde ih dočekuje ustaški rojnik, Ivan Jovanović, zajedno sa ljudstvom iz Međugorja, Bijakovića i Šurmanaca, ukupne jačine oko 150 osoba.“    

Nažalost, dok ne dobijemo istraživačko ili, pak, filmsko ostvarenje dometa poput Lancmanovog monumentalnog dokumentarnog filma Shoah, ostaje nam da se oslanjamo na pojedinačne studije slučaja ili skice poput ove. Međutim, motiva za takve i značajnije poduhvate ne bi trebalo da nam nedostaje jer dovoljno je samo uzeti u obzir činjenicu da su poslednji zatočenici gospićke grupe logora (Gospić-Pag-Jadovno) – istovremeno i prvi zatočenici jasenovačkog logorskog kompleksa – dopremljeni u Jasenovac uz pomoć železničke infrastrukture.

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autorke, a ne stavove uredništva Talasa.