Foto:Flickr.com
Ovaj tekst treći je deo serijala “Enigma Gorbačov”
Kada čovek u Istočnoj Evropi za života postigne da ga prati jednako loša reputacija i među radikalnim levičarima i među radikalnim desničarima, moglo bi se ponuditi dosta argumenata u prilog tezi da je svoj život proveo na političkom putu čije je osnovno obeležje moralo biti umerenost i recipročna podozrivost spram radikalnih solucija društvenih usrećitelja raznih ideoloških usmerenja.
Mihail Gorbačov je za svog dugog života sebi uspeo da prikači brojna priznanja, da kao malo ko širom sveta bude tapšan po ramenu a kod kuće osuđivan i na kraju izopšten, ali je jedno od njegovih bez sumnje najvećih političkih dostignuća na ličnom planu, čini se, upravo to – da se danas od njega sa tonom naklonosti i iskrene zahvalnosti opraštaju ideološki umereni politički lideri širom sveta, dok ga, sa paradoksalnom istošću argumenata, redom osporavaju i na krajnjoj levici i na krajnjoj desnici. Ko je, dakle, bio Mihail Gorbačov i šta bi za generacije rođene deceniju nakon njegovog odlaska sa vlasti moglo da predstavlja njegovu ostavštinu?
Valja krenuti od kritika. Kao što je naglašeno, one su među radikalnom levicom i radikalnom desnicom u Rusiji i dobrom delu Istočne Evrope uglavnom iste. Uz minimalnu razliku da je za nacionaliste bio i ostao još jedan komunista a za komuniste, uz Jeljcina, zapadni agent sa misijom uništenja SSSR-a, argumentacija, ako se o njihovoj subjektivnoj i u velikoj meri iracionalnoj impresiji o liku i delu Gorbačova uopšte može govoriti u terminologiji argumenata, nastavlja da se gradi na istovetan način.
Njegova tobožnja spoljnopolitička naivnost danas je usvojena gotovo kao činjenično stanje od strane vladajućih desničarskih elita u Rusiji, a ne treba bežati od toga da je takvu sliku pothranjivao i sam Gorbačov, u vreme njegovih kratkotrajnih pokušaja da se početkom dvehiljaditih kroz zbližavanje sa tada već veoma popularnim Putinom pomiri s rodnom zemljom koja ga je u velikoj meri odbacila. Istini za volju, argument se, kada sa desnice pređemo na levicu, oblikuje u terminološki donekle drukčijem pravcu, ali sa istom poentom.
Levičarska osporavanja Gorbačova malicioznija su od desničarskih (gde se svaka ozbiljnija diskusija o ostavštini Gorbačova u startu diskredituje isticanjem da je on komunista), jer među ruskim levičarima postoji ogorčenost činjenicom da je reč o čoveku koji je, u krajnju ruku, ako ne komunista, kako to tvrde desničari, onda makar proizvod komunističkog sistema. Ta malicioznost, koja s jedne strane teži da ospori da je Gorbačov uopšte bio nekakav komunista (gledano s umerenijih ideoloških pozicija, ovo bi se moglo smatrati ne samo tačnim nego i pohvalnim), sa druge strane ga napada kao agenta stranih interesa, šireći brojne teorije zavere o Gorbačovu kao o američkom plaćeniku koji je planski rasturio SSSR sve s ciljem da Amerika pobedi u Hladnom ratu, a da Rusija završi socijalno i ekonomski devastirana. Konspirativni karakter ovih argumenata ide do smešnih tvrdnji, da je Gorbačov bio tajni vlasnik ranča pored Reganovog, na šta je izlišno i nuditi suvisli odgovor.
Ne treba prećutati ni ulogu koju u promovisanju ovakvih osporavanja već trideset godina igraju ruski vladajući režimi, kako Jeljcinov, tako i Putinov. Za Jeljcina, u periodu njegovog predsedničkog mandata od 1991. do 1999, Gorbačov je bio i ostao veoma zgodan cilj na koji treba usmeriti kritiku za sve ono što je sa ruskom tranzicijom, kada su u nju prodrli monopoli, krenulo naopako, od vrtoglave inflacije, preko dramatične kriminalizacije društva, pa do piramidalnih šema koje su kao organizatore uključivale i članove predsedničke porodice.
Najlakše je u takvim vremenima okriviti prošli režim – „komunistu“ Gorbačova koji je do te mere upropastio Rusiju, da ništa što bi Jeljcinov režim mogao da učini nije u stanju da stvar popravi. Tako se gradila struja desnih osporavanja Gorbačova, tog komuniste starog kova koga je od ljudi poput Brežnjeva, u očima propagande iz ovog perioda, delilo tek to što je on u osnovi mekši karakter, a posledično zbog toga i slabiji lider. Na sve ovo Gorbačov veći deo Jeljcinovog mandata nije mogao ni da odgovori, nalazeći se jedno vreme čak i u nekoj vrsti neformalnog kućnog pritvora, izolovan od javnosti.
Kako bi probio ovu barijeru, Gorbačov se 1996. kandidovao na predsedničkim izborima, kako ističe u memoarima, ne iz nekakvog uverenja da bi mogao da postigne neki značajn rezultat, nego iz lične potrebe da iskoristi zakonom garantovan javni prostor da odgovori na klevete. Pristupajući u memoarima ovome krajnje pošteno, Gorbačov navodi i primere događaja na kojima je tokom kampanje bio jako lepo dočekan, ali i primere onih gde su ga dočekivali zvižduci i dobacivanja. Na kraju je, međutim, na nacionalnom nivou, usled u to vreme već teške krize koja je posledično kod dobrog dela populacije izazvala pravi lov na veštice kada je odgovornost za bedu u pitanju, prevladala, u velikoj meri opravdano, ogorčenost na komunizam, čije je oličenje, ironijom istorije, u tom trenutku bio Gorbačov, i on je završio sa oko trista osamdeset hiljada glasova, odnosno oko pola procenta. Bili su to poslednji izbori na kojima je Gorbačov učestvovao.
Nakon smene režima poslednjeg dana 1999. godine, Gorbačova u javnosti dugo nije bilo, zbog snažne lične pogođenosti smrću supruge Raise ranije te godine. Najbliži porodični prijatelji govorili su o potpunoj emocionalnoj skrhanosti, gubitku svakog apetita da se sa životom nastavi dalje.
Njegovi prvi kontakti s ljudima novog režima bili su obojeni osećajem da je reč o ljudima koji su na sebe preuzeli da ispravljaju ono što je, s pravom ili ne, u najširoj javnosti bilo percipirano kao negativna zaostavština Jeljcinovog perioda, pre svega u ekonomiji. Ono sa čim u ranim godinama Putinovog režima Gorbačov verovatno nije računao, bilo je da će i sam vrlo brzo postati meta „ispravljanja grešaka“ na mnogo širem, geopolitičkom planu. Polako ali nepovratno, dok je od 2007. zaoštravao odnos prema zapadu, što će kulminirati invazijom na Ukrajinu 2022. godine, Putinov režim reinterpretirao je brojne tradicionalne trope ruske istorije, upregnuvši ih u vrlo sofisticirane propagandne forme sa jasnim ciljevima.
Jedna od tih tropa dopala je i Gorbačovu, uguravajući ga u okvir spoljnopolitičke naivnosti, trapavosti koju će znatno oštriji diplomatski kurs da ispravi isto onako kako je grubi ekonomski intervencionizam ranih dvehiljaditih ispravio posledice Jeljcinove ekonomske šok terapije i rusku ekonomiju „podigao na noge“, kako se to često i danas može čuti u krugovima koji na aktuelni ruski režim gledaju s odobravanjem. Ovime je Putinov režim dopunjavao već uspostavljenu jeljcinovsku sliku o Gorbačovu komunisti, gradeći, za svoje dnevnopolitičke potrebe, novu sliku o Gorbačovu naivčini.
Naivni Gorbačov suviše je lakoverno pristupao odnosima sa zlim zapadom koji je samo gledao kako da ga iskoristi da što više oslabi Rusiju, ali to se više neće i ne sme ponoviti. Paralelno sa tim, u ključu iste naivnosti, preispitani su i bazični pojmovi celokupnog Gorbačovljevog reformskog poduhvata, pa su tako i sloboda govora, nepostojanje cenzure, čitava kultura građanskih sloboda i, na kraju, demokratija sama, postale redom plemenite fikcije naivnog uma, strane ideje uvežene u Rusiju s ciljem da je oslabe, i, u osnovi, sasvim inkompatibilne sa „ruskom dušom“ i tradicijom, koja nalaže da ruskom narodu treba „jaka ruka“ da ga vodi, „snažan lider“ oko koga će se narod okupiti ne postavljajući suvišna pitanja o svojoj slobodi u kriznom vremenu. U takvom redu stvari, Gorbačov ostaje kao izolovani politički malignitet koji se ne sme ponoviti, jer je i njegovo prvo pojavljivanje već izazvalo dovoljno geopolitičke i unutarpolitičke štete.
Ako se po strani ostave sva nabrojana ideološka osporavanja i propagandni konstrukti, iza Gorbačova, nema sumnje, ostaje niz velikih dela. Ne treba gajiti nikakve iluzije da je on nekakav, romantičarski shvaćen, idealni političar koji nema mana. Naprotiv, treba ga tumačiti sa istim stepenom akademske čestitosti s kakvim se pristupa bilo kojoj istorijskoj ličnosti, a taj je posao, usuđujem se reći, mnogo lakši pripadnicima generacije za čije živote Gorbačov predstavlja upravo to – istorijsku ličnost prošlosti, bez, dakle, bilo kakve subjektivne impresije života u tom vremenu.
To pred svakoga ko se iole ozbiljno lati posla pisanja o njemu postavlja težak zahtev adekvatne informisanosti o temi, ali takav zahtev bi pred ozbiljnim autorom trebalo da stoji kakvu god temu odabrao, a generacijski jaz i posledična distanca prema temi koja postoji trebalo bi samo da dodatno olakša takav postupak. Pristupi li se Gorbačovu na taj način, legat koji za njim ostaje svedoči o velikoj i značajnoj istorijskoj pojavi, istrajnom reformatoru i pre svega dobronamernom čoveku koji je iznutra decenijama svedočio brojnim strukturalnim disfunkcionalnostima jednog sistema i bio iskreno rešen da taj sistem popravi najbolje što ume. To što se pokazalo da je za spomenuti sistem bilo prekasno za bilo kakav pokušaj da se on reformama osavremeni i time spasi, ponajmanje je krivica Gorbačova i njegovih reformista.
Gorbačov, nema sumnje, spada u red najvećih i najtragičnijih heroja kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka. Ovime se namerno ističe i njegova aktuelnost, jer se, geopolitički gledano, savremeni trenutak odlikuje kao isečak epohe čiji je početak u padu Berlinskog zida, a ključni doprinos Gorbačova za razvoj događaja oko pada zida već je obrazložen. Uz izuzetak 11. septembra i pandemije koronavirusa, teško da bi se moglo govoriti o događaju jednake geopolitičke konsekventnosti u periodu koji je nakon pada zida nastupio.
Vreme koje je došlo, sa svim svojim osobenostima, ima na mnogo čemu da zahvali Gorbačovu. Činjenica je da živimo, ili smo makar do invazije na Ukrajinu živeli, u jednom, globalno govoreći, mirnijem svetu, ili makar svetu u kom su trideset godina tenzije između dve vodeće svetske sile bile na neuporedivo nižem nivou nego što je to bilo pre 1985. ili tokom poslednjih par meseci, a ne može se ne odati priznanje Gorbačovu za lični doprinos koji je on tom procesu dao. Razume se, u tom procesu postojala je i druga strana. O njoj bi se takođe moglo napisati dosta toga u sličnom tonu, kada je reč doprinosu izgradnji sveta sa znatno nižim stepenom tenzija na liniji Vašington-Moskva.
Međutim, osnovna teza ovog teksta i ne glasi da je Gorbačov jedini i u celosti zaslužan za trideset godina sveta u kom su tenzije između Rusije i SAD-a bile srazmerno niže. Naprotiv, osnovna teza je nešto skromnija – da je njegov doprinos izgradnji takvog sveta ključan i nezaobilazan za razumevanje tog poretka, a ne treba gubiti iz vida ni to da je znatno lakše bilo stavove o neophodnosti globalnog trijumfa demokratije zastupati u jednoj demokratskoj državi, gde se to gotovo podrazumeva, nego u državi poput SSSR-a. Za takvu hraborst, Gorbačovu treba i te kako odati počast, pogotovo u zemljama koje su zahvaljujući njegovom proklamovanju Sinatrine doktrine politički prodisale, puštene iz gvozdenog ruskog zagrljaja obmotanog u zidove, dugog četiri i po decenije.
Malo je, ipak, ljudi koji su tako ubedljivo politički poraženi, kako je to slučaj sa Gorbačovom, kada se napravi trenutni presek stanja u svetu. Svi njegovi snovi o budućnosti Rusije i svi njegovi ideali o pre svega mirnijem i demokratičnijem svetu sada leže u blatu ispod gusenica ruskih tenkova u Ukrajini. Generacija kojoj pripadam njemu duguje mnogo. Možda više od svih drugih, Istočna Evropa ima njemu da zahvali za detinjstvo čitave jedne generacije provedeno u kakvom-takvom, ali neupitno – miru.
Svet koji je gradio danas je u krizi od urušavanja, što, ipak, koliko god tragično bilo u potencijalu, ne može ni približno da se meri sa aktualnošću potpune urušenosti svega za šta se na unutrašnjem planu u Rusiji za života zalagao. Bio je veliki vizionar i ambiciozni reformator i, kada u svojoj nameri nije uspeo, svet je saosećao s njegovim neuspehom. Ipak, u njegovom su se neuspehu, makar i kao kratkoročni trenuci isijavanja jedne plemenite ideje na mestu na kom je ona retko kad sjala tolikom snagom, očitavali mnogobrojni uspesi, svaki atipičniji od prethodnog. Budući na čelu zemlje s dugom autoritarnom tradicijom, podario joj je čar iskustva mirnog i u svakom smislu te reči elegantnog odlaska s vlasti, bez opiranja i bez otimanja.
Došavši na čelo jednog suštinski represivnog političkog sistema, Evropi je podario šansu da po prvi put otkako je evropski san prožeo mnogobrojne narode starog kontinenta nakon stravičnog iskustva Drugog svetskog rata, taj san pokuša da se otelotvori na čitavom kontinentu, makar i u konačnici bez očekivanog impresivnog uspeha. U tom smislu, o njemu će možda najuravnoteženije i moći da sude, ne oni koji ga doživljavaju kao crnog đavola geopolitičke propasti svoje otadžbine, niti oni koji ga slave iz istih razloga s suprotnim predznakom, nego oni kojima je podario slobodu, mirno povukavši tenkove iz bivših članica Varšavskog pakta. U tim zemljama, na potezu od Štetina na Baltiku do Trsta na Jadranu, bilo kakva leva i desna osporavanja su na marginama, a dominantno pozitivan ton o istorijskom mestu Gorbačova se, čini se, s vremenom slabo menja.
Upravo zbog toga ni ne treba previše da čudi kada se na sahrani Gorbačova, na kojoj nije bilo Putina, pojavi Viktor Orban. Gomila dežurnih analitičara horski je zapevala da je to bilo moguće usled toga što je Orban trenutno jedini dobrodošli zapadni lider u Moskvi. Možda je, međutim, u Orbanu proradila i slika starog sebe, mladog liberala s početka devedesetih godina, čoveka koji Gorbačovu duguje što se i Mađarska ratosiljala komunizma bez da je, pride, morala da zaliči na staru sebe iz 1956. godine. Dok na kraju ostaje gorak ukus pitanja umire li to s Gorbačovom i svaka nada da bi Rusija u neko dogledno vreme mogla ponovo da postane demokratska država i regularni učesnik u međunarodnim odnosima demokratskog sveta, nije s goreg primetiti da je čak i to što se Orban danas diljem evropskih medija naziva jedinim dobrodošlim zapadnim liderom u Moskvi gotovo u potpunosti zasluga samog Gorbačova.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.