Foto: Flickr.com
Ovaj tekst drugi je deo serijala “Enigma Gorbačov”. Sutra vas i treći deo serijala.
Stupivši u pedeset petoj godini na čelo druge po snazi svetske sile onog vremena, Gorbačov je, već na samom početku, svojim izborom postavio presedan u odnosu na prethodne dve decenije gerontokratije u SSSR-u. Unapredivši mnogobrojne zaostale Brežnjevljeve kadrove na ceremonijalne funkcije, na njihova je mesta u kratkom roku doveo mlade reformiste – na mesto premijera svog najbližeg saradnika Nikolaja Riškova, na mesto drugog sekretara partije nešto tvrdokornijeg Jegora Ligačova, na mesto šefa moskovskih komunista Borisa Jeljcina, vrlo sposobnog madog menadžera iz Sibira, kog alkohol u tom trenutku još uvek nije načeo.
Do kraja 1985. godine, Gorbačov menja politički diskurs zemlje – govori o važnosti novih tehnologija, reformi, novog načina mišljenja, ali sem verbalnih kritika na račun moskovskih i lenjingradskih komunista zbog načina upravljavanja zemljom, još uvek se nije konkretno preduzimalo ništa. Uspevši da sistematizuje probleme s kojima se država suočavala, Gorbačov nakon godinu dana pokreće seriju važnih reformskih programa, od kojih će kao najupamćeniji ostati Glasnost, niz reformi sa ciljem značajnog unapređenja slobode izražavanja, i Perestrojka, niz ekonomskih reformi, ali i naziv koji se održao kao omnibus za celokupan reformski poduhvat ere Gorbačova.
Prvi značajan test koji su sveže inaugurisane Gorbačovljeve reforme, a pre svih Glasnost, doživele bila je havarija u nuklearnoj elektrani Černobil u Pripjatu u Ukrajini, krajem aprila 1986. O njoj se poslednjih godina dosta piše, ruska invazija na Ukrajinu dala je ovoj temi novu aktuelnost, izazvavši kod svakog iole upućenog u rizike popriličan stepen nelagode u martovskim danima borbi oko elektrane, ali je i pre rata ovu temu na velika vrata vratila HBO-ova serija koja je kao malo koje drugo ostvarenje uspela da autentično prikaže mnoge aspekte sovjetskog sistema iznutra.
Indikativno je, međutim, da je serija, u odnosu na vreme koje mu je na ekranu posvećeno, vrlo površno pristupila liku samog Gorbačova, predstavljajući ga publici, između ostalog i mojoj generaciji, s istorijskom distancom osoba rođenih dobrih deset do petnaest godina nakon havarije u Černobilu, tek kao prvog birokratu disfunkcionalnog sistema koji odumire i više čak ni ne uspeva da pred međunarodnom javnošću sakrije realnost svog odumiranja, u trenutku kada švedski naučnici detektuju visok stepen radijacije u oblacima koji dolaze iz SSSR-a.
Korektno bi bilo priznati da Gorbačov u tom trenutku nije tek samosvesni deo sovjetskog mehanizma šminka mrtvaka kako bi tom odumiranju dao svoj lični pečat lakše podnošljivosti za građane. Naprotiv, Gorbačov je neko ko tom odumiranju, esenciji prethodne garniture na vlasti, hrabro izlazi na crtu, naoružan reformskim politikama za kojima sovjetska ekonomija u tom trenutku već preko deset godina vapi, i, istorija će pokazati u velikoj meri neuspešno, rešava da vodi otvorenu bitku sa tim odumiranjem, svestan rizika i svestan da otkucava sat i da je trenutak posle kog nikakva reforma ne bi mogla da spasi sovjetsku ekonomiju i posledično državu sve bliži i bliži.
Ni Gorbačov, ali ni najpesimističniji interpretatori sovjetske stvarnosti među reformistima, nisu u tom trenutku bili svesni da je taj trenutak za sovjetsku ekonomiju, devastiranu inherentno disfunkcionalnim planskim pristupom, masovnom birokratizacijom i nekompetentnim vođstvom, već davno prošao.
Černobil je, dakle, prva prilika u kojoj su svi sovjetski problemi – loše planiranje, opterećujući momenat birokratije i nekompetencija rukovodećeg kadra, isplivali na površinu pred najširom svetskom javnošću. Za Gorbačova, ovo je momenat za katalizovanje reformi, ali i njihov prvi test. Po prvi put, suočen sa još uvek moćnim tvrdolinijašima, on u rukama ima konkretan dokaz pogubnosti njihove kvazivizije sovjetske budućnosti, i to mu daje legitimitet da uz njihovo glasno negodovanje dosledno implementira novu politiku Glasnosti, kao za konformiste gorak ali za državu efikasan lek za sistematsko zataškavanje koje je omogućilo brojne propuste i umalo osujetilo odgovor na nastalu krizu u Černobilu.
Reagujući na havariju, osokoljen legitimitetom koji mu je ona pred tvrdolinijašima dala, Gorbačov u velikoj meri olabavljuje cenzuru štampe u državi, dopušta da se o havariji kod kuće izveštava sadržajno, a da se u svet, od koga se među tvrdom linijom strepelo i zaziralo, prenesu sve relevantne dostupne informacije, čak i da se od zapadnih zemalja zahteva pomoć u odgovoru na nastali haos. U nadolazećim godinama, uslediće i likvidiranje cenzurisanja literature, štampanje i izdavanje dotle zabranjenih knjiga, puštanje političkih zatvorenika iz gulaga, te, konačno, veća i slobodnija participacija građana u kreiranju državne politike putem demokratskih izbora.
Talas reformi sa ciljem demokratizacije svoj najvažniji korak doživeće 1988. godine, kada će na Gorbačovljevu inicijativu biti formiran Kongres Narodnih Deputata, kao novi slobodno birani organ sa ciljem da se politička moć što više udalji od Politbiroa i prenese na narod, u kom će se naći kako Gorbačovljev tada već unutarpartijski rival Boris Jeljcin, vatreni zagovornik još bržeg i efikasnijeg sprovođenja reformi, tak, od naredne 1989, i osvedočeni disident Andrej Saharov. Prizor Gorbačova koji, kada Saharov prekida svoj prvi govor pred Kongresom zbog dobacivanja tvrdolinijaša, ustaje i rukom ga upućuje natrag ka govornici uz reči: „Molim Vas, Andreje Dmitrijeviču, govorite“ zacementiraće ozbiljnost reformskog pokušaja na polju slobode govora i političkih prava.
Na planu spoljne politike, radikalni zaokret koji Gorbačov pravi u Sovjetskom Savezu bio je još nagliji i vidljiviji. Nakon propasti kratkotrajnog perioda detanta između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, uspostavljenog za vreme mandata Ričarda Niksona i Leonida Brežnjeva početkom sedamdesetih, perioda obeleženog idejom mirnog suživota dvaju inkompatibilnih političkih i ekonomskih sistema, uslediće period velikog zaoštravanja odnosa dveju sila.
Na Brežnjevljevu odluku o invaziji na Avganistan 1979. godine, događaj koji označava kraj ere detanta, ondašnji predsednik SAD Džimi Karter reagovao je retorički oštro, a iz dokumentarne zaostavštine njegovog savetnika za nacionalnu bezbednost Zbinjeva Bžežinskog vidi se da je primarna američka zabrinutost bila za implikacije sovjetske invazije na stabilnost država Bliskog Istoka, ali je prava rešenost da se sa Sovjetima uđe u otvoreni politički sukob oko Avganistana došla sa izborom Ronalda Regana za predsednika SAD. Kao zakleti antikomunista, jednako i u političkom i u ekonomskom pogledu, Regan je bio spreman da Brežnjevu jasno stavi do znanja šta misli, proglasivši Sovjetski Savez carstvom zla, a nimalo blaži odnos prema SSSR-u u ono je vreme gajila i Reganova najbliža saveznica, Margaret Tačer.
Široko rasprostranjeni rigidni antikomunizam koji je na samom početku osamdesetih dominirao zapadom prividno i kratkotrajno bio je uzdrman izborom socijaliste Fransoa Miterana na mesto predsednika Francuske 1981. godine, međutim, ubrzo se pokazalo da je Miteran bio znatno veći levičar na rečima nego na delima, a kako se ideološki puritanizam ne maže na hleb, stvar se do polovine 1983. slegla i pragmatizam oličen u ideji da kapitalizam nema alternativu trijumfovao je i u Francuskoj. Ovakva konstelacija prilika, u kombinaciji sa u to vreme nešto manje nego kasnije spoljnopolitički uticajnim kancelarom Zapadne Nemačke Helmutom Kolom, dočekala je Gorbačova, obeležena pre svega obnavljanjem intenziteta trke u naoružanju i minimalnom komunikacijom između lidera dveju najvećih nuklearnih sila.
Period Gorbačovljevog upravljanja Sovjetskim Savezom u njegovom odnosu spram Sjedinjenih Američkih Država bio je obeležen učestalim samitima dvaju najznačajnijih svetskih lidera. Prvih pet puta (u Ženevi, Rejkjaviku, Vašingtonu, Moskvi i Njujorku) prekoputa Mihaila Gorbačova nalazio se Ronald Regan, a narednih sedam puta (na Malti, u Vaštingtonu, Helsinkiju, Parizu, Londonu, Moskvi i Madridu) sastao se sa ranijim Reganovim potpredsednikom i od januara 1989. naslednikom na mestu predsednika SAD Džordžom Bušom Starijim.
O svakom od ovih samita moglo bi se reći dosta toga, a često se čak i u stručnoj literaturi stvara pogrešan utisak da je reč o nizu srdačnih prijateljskih susreta koji su prvenstveno gledali kako da okončaju Hladni rat, ponovo ujedine Nemačku i usput pokupe Nobelove nagrade. Takva pojednostavljena slika, deo šire zamisli o Gorbačovu kao ultimativnom defetisti, u velikoj je meri neadekvatna. Naprotiv, samiti na liniji dvojice lidera pogotovo su u vreme Regana bili obeleženi nizom krupnih nesporazuma, nemogućnosti da se postignu dogovori oko redukcije naoružanja, što je bila glavna tema praktično svih samita Gorbačova i Regana.
Najčuveniji među njima, samit u Rejkjaviku 1986, rezultovao je neuspehom da se dođe do dogovora o razoružavanju, ali je, prema mišljenju samog Gorbačova, i pored toga predstavljao prekretnicu u odnosima dveju država, jer se tokom pregovora pokazalo da na obema stranama postoji iskrena dobra volja da do sporazuma dođe. Prvi sporazum o razoružavanju na polju balističkih raketa kratkog, srednjeg i interkontinentalnog dometa postignut je na trećem samitu dvojice lidera, u Vašingtonu, decembra 1987. godine, a ne bi bilo fer ne istaći i najvažniju tekovinu prvog samita Gorbačova i Regana u Ženevi novembra 1985. godine – zajedničku izjavu o kategoričkom odbacivanju opcije posezanja za nuklearnim ratom, jer je reč o ratu koji se ne može dobiti. Ova izjava, koja u današnje vreme zvuči kao common sense, te 1985, nakon šest godina bespoštnog gomilanja nuklearnog naoružanja na obe strane, bila je prvi važan korak na putu redukcije nuklearnog arsenala obe zemlje.
Samiti na liniji Gorbačov-Buš odvijali su se u periodu nakon pada Berlinskog zida u novembru 1989. godine i od prvog susreta na Malti decembra 1989. tematski su bili vezani za uređenje prilika u Evropi i svetu nakon tog epohalnog događaja. Na narednom susretu u Vašingtonu, juna 1990, potpisan je sporazum o uništenju i zabrani hemijskog oružja, a nadalje se u Helsinkiju iste godine razgovaralo i o sovjetskoj diplomatskoj podršci američkom naporu u Zalivskom ratu. Od značajnijih sporazuma o razoružavanju, u ovom periodu, jula 1991. godine u Moskvi, potpisan je sporazum START 1, koji je ukupan nuklearni arsenal obeju zemalja ograničio na po šest hiljada nuklearnih bojevih glava i po hiljadu šesto balističkih raketa.
Ključna prekretnica ne samo u spoljnoj politici SSSR-a, već i u čitavom mandatu Gorbačova na čelu države, bio je pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine. Da bi se pravilno razumeo značaj ovog događaja, neophodno je prvo nešto reći o dvama važnim događajima koji su mu prethodili te iste 1989. godine. Prvo, februara 1989. godine, nakon bezmalo decenije vojnog neuspeha, Gorbačov je iz Avganistana povukao sovjetske trupe.
Sam događaj, iako je došao kao logično završno poglavlje deceniju dugog vojnog neuspeha, obeleženog aktivnom finansijskom i tehničkom podrškom Reganove administracije avganistanskim Mudžahedinima, ipak je u simboličkom smislu predstavljao debakl ideje o sovjetskoj dominaciji svetom, ili makar njegovom istočnom polovinom. Sovjetske snage kolosalno su u neposrednom komšiluku poražene od strane plemenski organizovanih jedinica niske profesionalnosti, bez propisnih uniformi i sistematične vojne organizacije, i to je opravdano do temelja uzdrmalo ideju o sovjetskoj vojnoj i političkoj dominaciji čitavim geopolitičkim istokom, ili, još gore, čitavim svetom. Na to se nadovezalo i proklamovanje Sinatrine doktrine u spoljnoj politici SSSR-a.
Pozivajući se na pesmu Frenka Sinatre „My Way“, sovjetske diplomate su, pod dirigentskom palicom Mihaila Gorbačova, u oktobru 1989. na više nivoa obznanile da je došlo vreme da građani država Istočne Evrope, decenijama držani u gvozdenom zagrljaju Moskve putem njenih lokalnih ispostava, po modelu Kominterne koji je Staljin uspostavio još pre blokovske podele nakon Drugog svetskog rata, sada sami odluče kojim putem žele da njihove zemlje krenu. Bio je to, u neku ruku, i otvoreni poziv građanima Istočne Nemačke da sruše zid, odgovor na Reganovu sudbonosnu poruku izrečenu za vreme posete Zapadnom Berlinu 1987, godine: „Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!“
Zid je, prvoklasnom ironijom istorije, pao, sa sobom posledično srušivši i komunizam u Istočnoj Evropi, zahvaljujući birokratskoj greški istočnonemačkog portparola vlade, koji je zbrkanim tumačenjem nejasne odluke istočnonemačke vlade praktično pozvao hiljade građana da iste večeri pohrle na granične prelaze u gradu i, osokoljeni izostankom ozbiljnije vojne represije nad njima, konačno sruše simbol mračne podele na posleratne dve Evrope.
Treba biti korektan, pa primetiti da u tom trenutku Sovjetski Savez, nakon poraza u Avganistanu, nije imao nikakav spoljnopolitički legitimitet a verovatno ni snagu da u Istočnoj Nemačkoj 1989. efikasno vojno interveniše, po ugledu na ranije intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968, ali je u velikoj meri zasluga Gorbačova i novoproklamovane Sinatrine doktrine što za tako nešto u Moskvi nije bilo ni političke volje. Nakon umirujućeg govora koji je u istočnonemačkom Drezdenu održao nemački kancelar Helmut Kol 19. decembra 1989, u kom je jasno zacrtao da je ujedinjenje Nemačke nepovratan proces, ali i da ujedinjena Nemačka neće težiti da se postavi kao imperijalna sila protiv volje drugih evropskih naroda, već će svoju snagu težiti da ostvari kroz snagu ujedinjene Evrope, kasnije zacementirane u Mastrihtu, reakcije na ovu koncepciju „osnaženja putem iskupljenja“, kako je naziva Zbignjev Bžežinski, su i dalje bile podeljene. S jedne strane, među evropskim saveznicima, Tačerovom i Miteranom, čuli su se znaci ozbiljne skepse spram ujedinjenja Nemačke.
Za Miterana, poredak u kom je Nemačka bila bogatija a Francuska spoljnopolitički uticajnija bio je poslednji garant očuvanja nekadašnje francuske slave i poslednje opravdanje osećaja spoljnopolitičke bitnosti kod Francuza, ali je ubrzo i on uvideo šansu za Francusku u ujedinjenoj Evropi i, kasnije, ujedinjenoj evropskoj valuti. Sa druge strane, Buš Stariji i Gorbačov praktično su od pada zida bili pobornici ideje brzog ujedinjenja Nemačke, mada je Gorbačov sa godinama postao skeptik, pre svega u pogledu širenja NATO-a koje je usledilo.
Reč je o famoznoj verbalnoj izjavi američkog državnog sekretara Džejmsa Bejkera i Hansa Ditrihta Genšera prilikom posete Moskvi početkom devedesetih, kada su njih dvojica, navodno, izjavili da ne postoji namera o širenju NATO-a na istok „ni za pedalj“. Ovu izjavu Gorbačov je često citirao kao iznevereno obećanje o neutralnosti Istočne Evrope, a na nju se u nekoliko navrata pozivao i Putin pre i tokom invazije na Ukrajinu. U takvom je viđenju, međutim, jedno suštinsko nerazumevanje procesa evroatlanskih integracija na prilično bazičnom, tehničkom nivou.
Spomenuti diplomatski dvojac čine veterani diplomatije koji svaku reč vrlo pažljivo mere, pogotovo kada su u sobi sa liderom zemlje koja je praktično do juče bila njihov glavni geopolitički rival, a da u tom trenutku nije do kraja jasno još koliko će dugo ostati na proklamovanom prijateljskom kursu. Kada Bejker i Genšer kažu kako ne postoji namera o širenju NATO-a na istok, treba razumeti dve stvari. Prvo, reč je o samom početku devedesetih godina, rovitom vremenu burnih političkih promena, od mirne Plišane revolucije koja je u Pragu na vlast dovela prvoklasnog dramaturga i disidenta Vaclava Havela, do krvave revolucije u Bukureštu, koja je završila tiranocidom nad bračnim parom Čaušesku.
Drugo, što ruski lideri od Gorbačova do Putina sa namerom ili bez nje propuštaju da razumeju, širenje NATO-a u tom i svakom sledećem trenutku samo je posteriorno moglo biti predmet nekakve realne namere SAD i Nemačke. NATO je organizacija koja se, pogotovo u periodu nakon pada Berlinskog zida, širila demokratskom voljom naroda u zemljama koje su aplicirale za članstvo, a ne nekakvim planskim imperijalnim pristupom SAD i Nemačke. Razlog zašto u Nemačkoj ima a u Austriji nema NATO vojnika može se donekle razumeti istorijskim razlozima, ali je suštinski uslovljen činjenicom da demokratska većina građana Nemačke želi da njihova zemlja bude u NATO-u, a demokratski artikulisana volja većine naroda Austrije je da, izgleda, on to još uvek ne želi. Kada kažu da ne postoji namera o širenju NATO-a na istok, Bejker i Genšer, diplomatski veštim manevrom ali ipso facto ni na trenutak ne govoreći neistinu, najverovatnije ukazuju upravo na to – da inicijativa za širenje NATO-a neće doći iz Vašingtona iz Berlina, ali da iz toga nikako ne sledi da ona ne bi mogla doći iz Vašrave, Praga, Budimpešte…
Gorbačovu su tvrdolinijaški krugovi, krajem njegovog mandata zbijeni još jedino u KGB-u i vojsci, mogli da oproste i Glasnost i Perestrojku, ali nisu mogli da mu oproste ono što je u tim krugovima viđeno kao uništavanje zone ekskluzivnog sovjetskog spoljnopolitičkog uticaja, kao i njegov pokušaj da se Sovjetski Savez uvede u međunarodne odnose kao regularna demokratska država, što je, istinu govoreći, udar na implicitni osećaj ekskluzivizma, kao svojevrsni pandan sličnoj pojavi u Americi (o kojoj se, doduše, sticajem istorijskih okolnosti mnogo više pisalo), koji je prisutan i danas, vidljiv u brojnim potezima aktuelnog ruskog režima. Smatrajući da su reformističke igrarije s demokratizacijom otišle predaleko za njihov ukus, generali vojske i KGB-a predvođeni potpredsednikom SSSR-a Genadijem Janajevim i generalom Dmitrijem Jazovim19. avgusta 1991. hapse Gorbačova za vreme njegovog odmora na Krimu, izoluju ga u kućnom pritvoru, proglašavaju zdravstveno nesposobnim da nastavi da obavlja dužnost i sve to čine ubeđeni da time produžavaju životni vek svoje domovine. Ono čega nisu svesni jeste da će time praktično prikucati i poslednji ekser na njenom sanduku.
Tehnički propust koji je iz današnje perspektive racionalno neobjašnjiv ako se ima na umu o kakvim tipovima je reč, a to je izostavljanje imena Borisa Jeljcina sa spiska osoba koje je trebalo uhapsiti čim je puč počeo, presudan je faktor zbog kog general Jazov nije svoje poslednje godine proveo kao evroazijski Mugabe.
Puč je, naime, išao očekivano laganim tokom, očekivano – ako se na umu ima da su ga predvodili čeoni ljudi države iz najbližeg okruženja Gorbačova, a onda se, praktično niotkuda, pomno praćen kamerama i direktno prenošen na televiziji, na jedan od tenkova ispred državnih institucija popeo popeo predsednik Vrhovnog Sovjeta SFSR Rusije Boris Nikolajevič Jeljcin, rukovao se sa vidno zbunjenim vojnikom na kupoli tenka T-80, i, držeći čvrsto obema rukama tekst govora pred sobom, gromkim glasom počeo da deklamuje reči koje su pučistima zasigurno prilepile vilice za podove kancelarija u Kremlju.
Jeljcin je konstatovao da je legalni i legitimni predsednik države protivpravno lišen slobode, da je u toku protivustavni puč i da je dužnost građana da se datom puču odupru. Da je iste reči izgovorio deset godina ranije, u vremenu pre Glasnosti, pitanje je kako bi se stvar završila, međutim, Jeljcin je, u svemu dobrom i lošem što u ruskoj i svetskoj istoriji predstavlja, u krajnju ruku politički proizvod Gorbačovljevog vremena i građanskih sloboda koje je ono donelo Rusiji, i građani su, očekivano, izašli na ulice i primorali pučiste da podnesu ostavke. Puč je ugušen nakon tri dana trajanja, 22. avgusta 1991, a Gorbačov se vratio s Krima u politički teatar u kome je sada njegova politička sudbina u najvećoj meri zavisila od Jeljcina i kruga ruskih demokratskih nacionalista oko njega.
Sve što je usledilo nakon Avgustovskog puča predstavljalo je suštinsku dekonstrukciju Sovjetskog Saveza u pravcu nad kojim Gorbačov više nije imao nikakvu kontrolu. Dalji tok događaja uslovili su pregovori republičkih lidera Rusije, Ukrajine i Belorusije, čiji je krajnji ishod bilo sporazum u Bjeloveškoj šumi u decembru 1991. godine, kojim je praktično trasiran put za mirno razilaženje sovjetskih republika. Uz izuzetak sukoba manjeg obima u Baltičkim republikama i jermensko-azerbejdžanskih sukoba, SSSR se raspao bez ispaljenog metka.
Sam Gorbačov je u to vreme, poslednjih meseci na vlasti, znatno više optirao ka ideji konfederiranja države, međutim, za tako nešto već je bilo prekasno. Suštinski nacionalističke elite, čije je buđenje Avgustovski puč katalizovao, a čija je ekspresija bila sasvim u skladu sa pravima proklamovanim Glasnošću, nisu se mogle zadovoljiti ničim manjim od nezavisnosti svojih država. Gorbačov, čovek koji je nekada nudio previše za ukus većeg dela političke elite, u novoj se konstelaciji stvari, kojoj je u velikoj meri i sam doprineo, i za šta ga, uostalom, ne treba kriviti već mu to priznati kao reformsko dostignuće, zatekao se u vremenu nakon Avgustovskog puča kao čovek koji svima nudi premalo. Nakon sporazuma u Bjeloveškoj šumi, njegova pozicija, dotle već lišena bilo kakve izvršne moći, postala je sasvim redundantna, a on nije želeo da u novonastalom poretku stvari obnaša svoju funkciju duže nego što je to bilo neophodno.
Kada je na katolički Božić 25. decembra 1991. podneo ostavku, a crvena zastava SSSR-a bila spuštena sa Kremlja, on tu ostavku, kako se kasnije prisećao, nije imao kome da podnese. Sve institucije države na čijem je čelu bio već su se rasformirale, pa je on u neku ruku ostao poslednji službenik još samo na papiru postojeće države, i s njegovom ostavkom i ta je država praktično prestala da postoji.
Kada se danas posmatraju snimci sa njegove poslednje konferencije za štampu, na kojima vidimo Gorbačova kako sam sprovodi novinare do neke od kancelarija u Kremlju, a zatim seda za sto, okružen njima, jasno je da vidimo čoveka koji više u tom trenutku u rukama nije imao ama baš nikakve instrumente vlasti, ali čije je neosporno demokratsko dostignuće što mu je za rukom pošlo da se te vlasti jednim dugoročnim procesom sam ratosilja, prenoseći je tokom svog mandata ne na Jeljcina, nego na narod, koji je posledično izabrao Jeljcina kao preferabilniju opciju, pogodniju za novi istorijski trenutak.
Uzme li se u obzir duga ruska istorija, čini se da je Gorbačov prvi, a možda i jedini pravi demokrata na čelu Rusije u savremenom smislu te reči, ali i jedini iskreni i dosledni demokrata u duši. Ovo može zvučati kao teško i patetično preterivanje, međutim, pogleda li se istorija te zemlje po razdobljima i ličnostima koje su je vodile, prelaz iz po definiciji apsolutističkog carstva na sovjetsku diktaturu proletarijata, a zatim, posle Gorbačova, na neretko autoritarno tumačenje demokratije u rukama Jeljcina, te, konačno, njenu potpunu suspenziju u rukama Putina, i kontrastira li se to sa smirenim, uljudnim tonom Gorbačovljevog odlaska s vlasti, jasno je da je reč o jednoj izuzetnoj pojavi u okvirima ruske, ali i svetske istorije.
Gorbačov je, pogleda li se period njegovog izbijanja na vlast i silaska s nje, možda poslednja u pravom smislu te reči dvadesetovekovna istorijska ličnost, i način na koji on zaokružuje političku istoriju dvadesetog veka mnogo toga govori i o karakteru tog veka i političkih previranja u njemu.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.