Student filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: Flickr.com

Ovaj tekst prvi je deo serijala “Enigma Gorbačov”. U narednom periodu očekuje vas drugi i treći deo serijala.

Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. marta 1931. godine u Privolnoju, u Stavropoljskom kraju Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike ondašnjeg Sovjetskog Saveza. Detinjstvo provedeno u oskudici, trajno obeleženo iskustvom Drugog svetskog rata u Stavropoljskoj oblasti severnog Kavkaza, opredelilo je životni put mladog Gorbačova, čoveka koji će još dugo biti vezan za svoj dominantno poljoprivredni kraj, u kom će decenijama pedantno graditi svoju političku karijeru, prolazeći sve nivoe komunističke nomenklature.

Pre nego što će se, međutim, Gorbačov baciti na politiku, važno je istaći dva događaja u vezi sa njegovim studijama prava na univerzitetu Lomonosov u Moskvi. Kako navodi u svojim memoarima, Gorbačov je, prilikom svog polaska iz rodnog Stavropolja na studije u Moskvu, po prvi put doživeo iskustvo vožnje vozom, što je na njega imalo efekat tehnološkog čuda. Sam ovaj događaj nije opredeljujuć za biografiju Gorbačova, ali je, kako i on sam pomalo ironično primećuje, dosta informativan za razumevanje konteksta odrastanja u dubokoj periferiji Staljinovog komunističkog raja.

 

 

Bilo je to, dakle, mesto gde je na prelazu iz četrdesetih u pedesete godine dvadesetog veka voz u perifernim i slabije razvijenim delovima zemlje predstavljao nešto što se izuzetno retko viđa, pravo tehnološko čudo. Drugi događaj iz Gorbačovljevih studijskih dana, daleko konsekventniji za njegov dalji život, bilo je upoznavanje Raise Titarenko, godinu dana mlađe studentkinje filozofije.

Bilo kakav pokušaj da se ovde prenese senzibilitet Gorbačovljevih refleksija o mladalačkoj zaljubljenosti u njegovu buduću suprugu unapred je osuđen na prizvuk patetike perspektive trećeg lica, ali je sasvim opravdano istaći da je Raisa, od njihovog studentskog venčanja 1953. godine pa sve do njene smrti od raka 1999. godine (koja ga je nagnala da napiše memoare, svojevrsno prisećanje na godine provedene s njom, i da joj posveti album „Pesme za Raisu“), za Gorbačova bila i ostala najvažnija ličnost njegovog života, žena posle čije smrti se i on sam u velikoj meri povlači u privatnost, dajući tek sporadične intervjue, komentarišući aktuelne događaje i lamentirajući nad sudbinom svoje zemlje i međunarodnih odnosa.

Prelomna godina za Gorbačova bila je 1978, kada je na stanicu u mestu Mineralnije Vodi u Stavropoljskom kraju zastao jedan voz na putu iz Bakua za Moskvu. Prestonica Azerbejdžana bila je nagrađena jednim od mnogobrojnih državnih ordena koji su se u poznom dobu Brežnjevljeve vladavine famozno dodeljivali i šakom i kapom, ponajpre njemu samom, da sjajem medaljona i pompeznošću naziva nagrada zasene duboku ekonomsku stagnaciju u koju je snažno centralizovana planska ekonomija SSSR-a zapala u prvoj polovini sedamdesetih.

Sam Leonid Brežnjev bio je sve nevoljniji da sovjetsku ekonomiju izvlači iz stagnacije teškim i neophodnim reformama, koje su se upućenijim političkim krugovima činile sve potrebnijim, pogotovo otkako je i njegovo lično zdravlje počelo da se ozbiljno narušava, a odluke koje rukovodstvo s njim na čelu donosi postajale sve manje suvisle.

U državnom vozu koji je zastao u Stavropolju na putu iz Bakua nalazile su se tri vodeće ličnosti pozne brežnjevljevske garniture – pored Leonida Iljiča Brežnjeva, neprikosnovenog lidera Sovjetskog Saveza, bili su tu i Konstantin Ustinovič Černjenko, drugi sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza, svojevrsni pandan američkoj poziciji potpredsednika i čovek za koga, po sopstvenom svedočenju njegovih bliskih saradnika: „nikome tačno nije bilo jasno šta je uopšte njegov posao, osim da verno prati Brežnjeva gde god da ovaj ide“, te Jurij Vladimirovič Andropov, dugogodišnji šef KGB-a, strah i trepet mnogih u zemlji i van nje. Moglo bi se reći da je slučaj hteo da se u salonu za goste od posebne važnosti na železničkoj stanici Mineralnije Vodi nađu četiri poslednja lidera SSSR-a, da se u međuvremenu nije ispostavilo da je sastanak ove četvorke bio mnogo više od slučajnosti, detaljno planiran od Andropova, sa samo jednim ciljem – da se mladi partijski vođa Stavropoljske oblasti Gorbačov predstavi Brežnjevu u što pozitivnijem svetlu. Da je u tome uspeo, vidi se i po tome što je već iste godine prebačen u Moskvu, na mesto saveznog Sekretara za poljoprivredu SSSR-a, pod političkom zaštitom moćnog šefa KGB-a Andropova.

 

Ovako se više ne može živeti

Posle prvobitnog ushićenja zbog prelaska u Moskvu, usledio je u Gorbačovljevom životu period velikog razočarenja. Od nekadašnjeg generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonida Brežnjeva, koga Gorbačov u memoarima donekle neočekivano opisuje kao u mlađim danima verovatno najsposobnijeg menadžera na čelu SSSR-a, te 1978. ostala je jedna ničim lepa ruina, oboleli starac na čelu ekonomski obolele države, koga će protiv njegove volje na vlasti do smrti u novembru 1982. održati jedino duboka nesloga frakcija njegovih potencijalnih naslednika oko toga ko bi trebalo da ga nasledi na čelu partije i države.

 

 

Na prevoju iz sedamdesetih u osamdesete godine dvadesetog veka, Politbiro KPSS-a, centralni izvršni organ jedine legalne partije u Sovjetskom Savezu, sastojao se, uz izuzetak mladog i perspektivnog Gorbačova, od gomile obolelih staraca na prevoju iz sedamdesetih u osamdesete godine njihovih života. Reč je o ljudima čiji je jedini kvalitet za obnašanje čeonih državnih funkcija bila njihova lična lojalnost prema Brežnjevu, a paradigma ovakvog tipa sovjetskih aparatčika bili su drugi sekretar partije, spominjani Konstantin Černjenko i premijer SSSR-a Nikolaj Tihonov. Obojicu je krasio kategorički nedostatak harizme i elementarnih retoričkih kvaliteta koji bi se od političara njihovog ranga mogao očekivati, ali i velika žilavost u zakulisnoj odbrani privilegovanog stila života, čiji je osnovni garant bilo bezrezervno poltronstvo spram Brežnjeva.

Kulminacija nezadovoljstva ovakvim poretkom stvari, kombinacijom sve represivnije bezbedonosne aparature i sve stagnantnije ekonomije, u Gorbačovljevom se životu desila na katolički Božić 1979. godine, kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Avganistan, da na poziv drugova iz avganistanske komunističke partije uspostave red i poredak u zemlji. Istini za volju, Gorbačovljeva frustracija invazijom u tom trenutku nije imala nikakve veze s činjenicom da će, nakon desetogodišnjeg neuspeha u ovladavanju situacijom na terenu, sovjetske trupe morati da priznaju ponižavajuć poraz i da se uz veliku međunarodnu pažnju povuku iz Avganistana.

Njegovo nezadovoljstvo ticalo se, pre svega, toga da je on, kao član Politbiroa, najužeg kruga najodgovornijih ljudi u zemlji, o invaziji bio obavešten tek putem medija, i da o njoj ništa nije znao ni Eduard Ševarnadze, tadašnji prvi sekretar CK KP Gruzije i kasniji Gorbačovljev ministar spoljnih poslova, sa kojim je Gorbačov proveo nekoliko sati u šetnji veče pre invazije. O invaziji su, prema Gorbačovljevom svedočenju u memoarima, od samog početka u potpunosti odlučivali ministar odbrane general Dmitrij Ustinov i Brežnjev, sve do smrti potonjeg.

Leonid Brežnjev je preminuo 10. novembra 1982. godine, tri dana nakon godišnje sedmonovembarske parade u čast Oktobarske revolucije, na kojoj je bio prinuđen da satima stoji na terasi na vrhu Lenjinovog mauzoleja na Crvenom trgu, pokraj zidina Kremlja, i uz osmeh po hladnom vremenu pozdravlja vojnike koji paradiraju. U danima koji će uslediti, kristalizovaće se podela sovjetskog rukovodstva na dve frakcije – tvrdolinijaše, zaklete nastavljače Brežnjevljevog puta ignorisanja ekonomskih problema zarad održavanja slike o veličini i snazi Sovjetskog Saveza, predvođene famoznom trojkom Brežnjevljevih lojalista: Černjenkom, Ustinovim i Tihonovim, i, nasuprot njima, reformiste – ljude kojima je postajalo sve jasnije da sovjetska ekonomija zahteva hitno reformisanje kako bi se stagnacija zaustavila, među kojima se kao dominantna figura profilisao Andropov, a među čijim je bliskim saradnicima bio i mladi Gorbačov.

On će u svireposti političke borbe oko mesta Brežnjevljevog naslednika naučiti važne lekcije o zakulisnoj prirodi borbe za vlast u jednopartijskom sistemu, ali će se na kraju, ipak, naći u pobedničkom timu novog generalnog sekretara Andropova, dok će trojka ostati na svojim ranijim pozicijama. Andropov će, doduše nakratko, doći na čelo države, ali će ga bolest njegovih bubrega strpati u bolnicu nakon manje od godinu dana vlasti, odakle se, ne uspevši da sprovede praktično ništa od nameravanih reformi, neće vratiti živ. 

Podrži Talas donacijom

Smrt Andropova u februaru 1984. godine tvrdolinijaške krugove je ovog puta dočekala znatno spremnijim, rešenim da ni po koju cenu ne dozvole da vlast ode u ruke Andropovljevog političkog štićenika Gorbačova, iako postoje ozbiljne indicije da je sam Andropov to planirao. Svestan da je nadjačan od mnogo iskusnijih veterana dvorske politike, Gorbačov će ustuknuti, a u zamenu za to novi partijski vođa Černjenko ponudiće mu, na preneraženje svojih drugova iz trojke, svoje pređašnje mesto drugog sekretara partije. Od samog početka kratkotrajne Černjenkove vladavine, bilo je jasno da će ona biti reda dužine Andropovljeve vladavine.

Dok je u poseti Moskvi povodom sahrane Andropova pratila govor Černjenka, dugogodišnjeg pušača teško obolelog od emfizema, kako se guši u sopstvenim rečima na Crvenom trgu, britanska premijerka Margaret Tačer famozno je izjavila kako je Moskva lep grad i kako je prava sreća što će veoma uskoro morati da ga ponovo poseti istim povodom. Godinu i mesec dana Černjenkove vladavine za mnoge je reformiste bio period potpunog odustajanja od bavljenja politikom, kada su se suočili sa potpunom nezainteresovanošću generalnog sekretara za bilo šta što bi moglo imati veze sa njegovim poslom, ali je Gorbačov ovih godinu dana iskoristio kao značajan period svog izbijanja u prve redove, pred kamere, kako one domaće, tako i strane.

Kontrast njegovih godina i harizme spram pređašnjeg sovjetskog rukovodstva i, pogotovo, generalnog sekretara Černjenka, uspeo je da ostavi umereno pozitivan dojam čak i na zakletu antikomunistkinju Margaret Tačer. Profilišući se kao mladi reformator naredne generacije sovjetskog rukovodstva, Gorbačov je vest o smrti Černjenka u martu 1985. godine dočekao spreman, rešen da mu ovog puta niko ne stane na put do mesta generalnog sekretara KPSS-a.

Te večeri, kako se kasnije prisećao, došao je kući i sa suprugom Raisom oko četiri ujutru izašao u dugu noćnu šetnju po bašti dače u Moskvi, po snegu koji je vrlo intezivno padao, i usput joj izrekao nekoliko rečenica za koje bi se moglo reći da sumiraju čitavu njegovu političku karijeru do tog trenutka: „Razumeš, doputovao sam u Moskvu sa nadom i verom u to da nešto mogu da uradim, ali zasad mi je malo šta uspelo. Zato, ako zaista hoću nešto da promenim, treba prihvatiti predlog – ako, naravno, do njega dođe. I sama vidiš: ovako se više ne može živeti“.

Računajući na to da je od nekada moćne trojke tvrdolinijaša u tom trenutku u životu ostao još samo premijer Tihonov, da je u međuvremenu preminula i siva eminancija poznobrežnjevljevske ere, uticajni partijski ideolog Mihail Andrejevič Suslov, te da je glavni potencijalni rival u borbi za mesto generalnog sekretara, vođa ukrajinskih komunista Volodimir Ščerbicki, u tom trenutku boravio u poseti Americi, Gorbačov je odlučio da sa svoje moćne pozicije dejstvuje brzo i efikasno, zakazavši sednicu Politbiroa svega šest sati nakon smrti Černjenka, u odsustvu dvojice svojih protivnika od ukupno desetorice članova ovog organa.

Obezbedivši za sebe podršku uticajnog ministra spoljnih poslova Andreja Gromika, kome će se za učinjenu uslugu odužiti kasnijim unapređenjem u ceremonijalnu funkciju kako bi ovo važno  mesto oslobodio za reformistički kadar, Gorbačov je sutradan pred Centralni Komitet KPSS-a izašao kao kandidat za generalnog sekretara, i odluka je bila doneta pre nego što je Ščerbicki stigao nazad u zemlju, dakle, bez ikakve mogućnosti da se suprotstavi nadolazećem talasu reformi.

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.