Foto:UnSplash
Ovog proleća se u štampi pojavilo Lagunino izdanje Rata svetova Herberta Džordža Velsa, povodom 125-godišnjice ovog remek-dela koje je velikim delom definisalo ne samo naučnofantastičnu književnost, već i način na koji – svesno ili nesvesno – razmišljamo o životu van naše planete.
Ovo je povod ne samo da preporučimo (ponovno) čitanje ove legendarne knjige, već i opštiji povratak samom Velsu, genijalnom čoveku i vizionaru, koji je danas često zaboravljen, a čije je ne samo stvaralaštvo, već i moralni, politički i kulturni aktivizam danas potrebniji nego ikada. Čitaoci ove rubrike će dobro uraditi da pročitaju čitav poduži predgovor koji naglašava globalnu i globalističku prirodu njegove misli, a iz kojeg ovde prenosim par odlomaka.
Govoriti o Herbertu Džordžu Velsu u 3. deceniji 3. milenijuma znači govoriti o dubokom i višeslojnom paradoksu. Verovatno nema književnika – ili umetnika uopšte – čije su brojne ideje i proročanske inovacije dublje ugrađene u same temelje savremenog sveta: od nuklearnog oružja do društvenih i videoigara, od korišćenja dronova do globalizacije, od centralnog grejanja do studija budućnosti, od „Novog ateizma“ do interneta. U postrenesansnom svetu rastuće specijalizacije teško da postoji ličnost koja je ostvarila širi uticaj na najrazličitije mislioce i delatnike; u samoproklamovane učenike, sledbenike i fanove podjednako su se ubrajali Vinston Čerčil i Margaret Atvud, Čarli Čaplin i Karl Gustav Jung, Stiven Hoking i braća Strugacki, Maksim Gorki i Volter Lipman, Sol Belou i Ridli Skot, Dejvid Bouvi i Džerom Džerom. Književni titan poput Borhesa je za Velsa napisao doslovce: „Njegove pripovesti bile su prve koje sam čitao, a verovatno će biti i poslednje.“
Isto tako, verovatno nema vizionara čija je vizija značajnija za ono što nas čeka u budućnosti; nema važnije poruke od one koja je sažeta u njegovoj rečenici iz 1920. godine: „Ljudska istorija sve više postaje trka između obrazovanja i katastrofe.“ Koliko autora može da se pohvali da su smislili ime jednoj globalnoj organizaciji, kao što je bio slučaj sa Društvom naroda (pretečom Ujedinjenih nacija)? Moglo bi se tvrditi da je sa svim svojim teatralnim aferama i skandalima, te potpunim odbacivanjem viktorijanske uzdržanosti, Vels (uz Oskara Vajlda) preteča savremene selebriti „kulture“ i rijaliti medija. Čak i kritičari i protivnici su o njemu pisali na način čiji je prototip Orvelova rečenica iz eseja napisanog 1941. godine: „Vels je isuviše duševno zdrav da bi razumeo savremeni svet.“
Istovremeno i paradoksalno, Vels je već decenijama malo čitan autor, čija se dela pojavljuju u elitnim izdanjima tipa Canterbury Classics ili Deluxe Box Set Editions, ali koji ima slabašan uticaj na čitaoce i gotovo je nepoznat među mladima. Holivudske adaptacije – mahom tragično lošeg kvaliteta – znaju da nakratko povećaju njegovu vidljivost, ali to obično ne utiče na većinsku publiku skraćenog raspona pažnje. Još slabiji, naročito u odnosu na ugled koji je uživao za života i njegove lične reformatorske aspiracije, jeste uticaj njegove vizije na donosioce odluka i lidere u političkim, poslovnim i medijskim krugovima sveta u Anno Domini 2022.
Vels je rođen 21. septembra 1866. godine u Bromliju, mestašcu u engleskoj provinciji Kent. Njegov otac bio je vlasnik dućana i igrač kriketa sve dok nije doživeo težu povredu noge koja je okončala njegovu sportsku karijeru. Još u ranom detinjstvu, Herbert Džordž je razvio strast prema književnosti. Njegova majka radila je povremeno kao spremačica na obližnjem imanju Upark, i dečak je tada krišom čitao knjige u tamošnjoj biblioteci. Kada je posao njegovog oca propao, Vels je jedno vreme radio kao pripravnik kod lokalnog trgovca tekstilom. Godine između 1880. i 1883. proveo je u Vindzoru i Sautsiju i kasnije ih je opisao detaljno i dirljivo u romanu Kips (1905). Protagonistu Artura Kipsa podižu tetka i teča, i on takođe radi kao pomoćnik trgovca tekstilom – užasno se dosađujući. Nakon što saznaje da je dobio bogato nasledstvo, Kips ulazi u društvo viktorijanske više klase, koje Vels opisuje na satiričan način; što je najgore, život mu ostaje podjednako dosadan. Izvesnu vrstu mira nalazi pri kraju romana u preduzetništvu, kao vlasnik knjižare. Ovaj delimično autobiografski roman, napisan u zenitu stvaralačke moći, odlično predočava Velsov individualizam (koji biografi često zanemaruju, brkajući ga sa njegovim socijalističkim političkim angažmanom): kritika društva je prisutna, ali u krajnjoj analizi svako je kovač vlastite sreće.
…
Velsov politički aktivizam bio je izrazito levičarski, ali od vrste kakva je danas u dubokoj ilegali pred najezdom postmodernista i neomarksista: onaj koji duboko razume i poštuje biološku osnovu ljudske prirode i njeno utemeljenje u darvinističkoj teoriji evolucije. Njegov prezir prema marksizmu i pokretima proizašlim iz njega bio je legendaran; između ostalog, napisao je da bi „za stvar socijalizma bilo najbolje da se Karl Marks nikad nije ni rodio.“ Ideje klasne borbe i diktature proletarijata smatrao je pogubnim, te je o njima napisao prvu modernu distopiju, Kada se spavač probudi (1899). U ovoj neobičnoj knjizi, organizator buduće levičarske populističke revolucije, Ostrog, uzvikuje: „Morate prihvatiti činjenice, a ovo su činjenice. Svet za rulju! Rulja mora vladati! Čak i u vašim danima ovo verovanje je bilo ispitivano i osuđivano. Danas ono ima samo jednog vernika – mnogostrukog, mada priglupog – Rulju na ulicama.“ Pre španskog filozofa Hosea Ortege i Gaseta i njegove nenadmašne Pobune masa, niko nije toliko ubedljivo ilustrovao sav razorni potencijal populizma u savremenom svetu; pri čemu valja imati na umu da je Ortegino remek-delo prvi put u nastavcima objavljeno 1929. godine, čitave tri decenije nakon Velsovog romana.
Strasna briga za svoje bližnje i razvitak društva, navela je Velsa da se u proleće 1903. pridruži socijalističkom Fabijanskom društvu u Londonu. Fabijanci su se zalagali za planski program reformi, koji bi omogućio veću ravnopravnost i smanjenje siromaštva. Nemirnog duha, Vels je relativno brzo došao u sukob sa vođama Fabijanskog društva, između ostalog i sa Džordžom Bernardom Šoom. Iz društva je istupio septembra 1908. godine. Ovo iskustvo bilo je osnova za roman Novi Makijaveli (objavljen 1911), u kome se nalaze satirični portreti mnogih istaknutih Fabijanaca. Nasuprot mnogim komentatorima, mogu se pronaći argumenti za istančanu političku misao kod Velsa – kao što je u Kada se spavač probudi predvideo mnoge zloćudne pojave 20. veka, tako je i 1932. skovao izraz „liberalni fašizam“ kao oznaku za tendenciju da se reifikacija i obožavanje državnog aparata koriste za ostvarenje konkretnih političkih ciljeva, koji mogu biti i liberalni.
Iako je Vels imao mnogo rezervi prema sovjetskom sistemu, on je razumeo opšte ciljeve Ruske revolucije i 1920. godine imao je relativno prijateljski sastanak sa Lenjinom. U ranim 1920-tim godinama Vels je dva puta bio (neuspešni) laburistički kandidat na izborima za britanski Parlament. Od 1932. do 1936. godine bio je predsednik svetskog PEN centra; tokom mandata inicirao je izbacivanje nemačkog PEN-a iz svetske organizacije, zbog pokoravanja rasističkim (tzv. Nirnberškim) zakonima svoje zemlje. Zanimljivo je da se 1934. godine sastao i sa Staljinom (što ga je konačno lišilo i poslednjih iluzija u vezi sa sovjetskim totalitarizmom) i sa Ruzveltom, pokušavajući da ih ubedi u neke od svojih ideja u vezi miroljubive budućnosti čovečanstva. Kao ishod tih razgovora postao je potpuno ubeđen da evropska levica nema šta da očekuje od Sovjetskog saveza i ne sme praviti kompromise sa komunizmom, te da najbolja dugoročna nada za budućnost čovečanstva leži u Sjedinjenim Američkim Državama. Docnija istorija mu je i u ovome, kao i u toliko drugih stvari, dala za pravo.
…
Sve ovo bi moglo ostaviti pogrešan utisak da je Vels izuzetno ozbiljan, suvoparan i apstraktan mislilac. Relativno malo ljudi zna da je Vels izumitelj jedne od najpopularnijih zabava za mlade (i ne tako mlade): strateških društvenih igara sa minijaturama. Milioni ljubitelja igara poput Warhammer 40.000 ili De Bellis Antiquitatis, koji svakodnevno povlače raznolike minijaturne figurice po najrazličitijim tablama i terenima širom sveta (ili virtuelne verzije na računaru) su naslednici upravo Herberta Džordža koji je začetnik ove vrste zabave sa knjigom Igre na podlozi objavljenom 1911. godine. Nakon ove knjige, napisao je i Male ratove (1913), koji su posvećeni razradi ove vrste društvenih igara, ali i njihovoj ulozi u razvitku inteligencije i obrazovanju kod dece. Igre uloga (role-playing games), kakve su Dungeons & Dragons ili Call of Cthulhu, delimično su inspirisane Velsovim idejama.