Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto:Canva

Od početka uvođenja sankcija EU prema Rusiji, postavilo se veliko pitanje da li Rusija može da pronađe nova tržišta za svoje energente. Zabrana uvoza ili prevoza ruske nafte relativno je lako prošla u zajedničkim EU institucijama jer iako je Evropa prerađivala, ona zapravo nije mnogo koristila ruske nafte. Rusija je, premda uz određeni popust, naftu mogla da proda kao berzansku robu drugim zemljama. 

Sa dolaskom zime i sezone grejanja, postavlja se veliko pitanje da li je ovako nešto moguće i u slučaju ruskog gasa? Evropa jeste značajno zavisna od uvoza ruskog gasa, ali da li će Rusija moći da svoj gas proda na drugim tržištima, prvenstveno Kini? 

 

 

Međusobna zavisnost Rusije i EU

Naši mediji prepuni su priča o tome kako je Evropa zavisna od uvoza ruskog gasa, što jeste delimično tačno. Uz postojeću infrastrukturu gasovoda, kao i već postojeća i razvijena nalazišta, cena ruskog gasa gotovo u svakoj prilici biće niža u odnosu na konkurenciju koju prvenstveno čini tečni prirodni gas (LNG). Za značajniju eksploataciju LNG-a neophodno je investirati u lučke terminale i prateću infrastrukturu, ali i sam proces pretvaranja gasa iz gasovitog u tečno stanje da bi se transportovao tankerima, pa onda nazad u gasovito veoma je energetski zahtevan, što poskupljuje njegovo korišćenje. 

Ali ovo nisu normalna vremena, te i jedna i druga strana energetsku zavisnost od one druge koriste kao političko oruđe. Sa jedne strane, EU uvodi sankcije na uvoz energenata iz Rusije da bi smanjila mogućnost Putinovog režima da finansira ratne operacije u Ukrajini. Rusija preti, sa druge strane, da će prestati sa isporukom gasa što može celu Evropu da uvede u ozbiljne ekonomske probleme.

Gas se ne koristi samo samo za grejanje tokom grejne sezone, već se on koristi i za kreiranje električne energije u gasnim elektranama podignutim da bi se smanjilo korišćenje uglja i povećalo korišćenje obnovljivih izvora energije. Gasne elektrane se koriste kao dopuna energiji iz obnovljivih izvora energije (OIE) kada ovi izvori zataje, ali i u brojnim energetski intenzivnim industrijama.

 

 

Dok sa jedne strane EU pokušava da smanji svoju zavisnost od Rusije traženjem drugih partnera – od nabavki LNG-a iz Kuvajta, SAD i Nigerije, do povećanja isporuka gasa iz Azerbejdžana i Alžira, u čemu je samo delimično uspešna, ako Rusija prestane sa isporukom mora takođe da traži nova tržišta za svoj gas.

Brojni pogledi zato uprti su u Kinu kao nekakvog logičnog kupca – kineska privreda je velika, ima potrebu za energentima kojima bi napajala svoju veliku industriju, već je kupac ruskog gasa iz Sibira, a takođe želi da izbaci ili barem smanji korišćenje uglja i poveća proizvodnju struje iz OIE za šta im je takođe potreban prirodni gas. Da li Kina može u ovoj saradnji da zameni EU?

Destinacije ruskog izvoza prirodnog gasa u 2021. godini. Izvor: International Energy Agency.

 

Poreklo uvoza prirodnog gasa u EU. Izvor: Inetrnational Enegry Agency.

Dok je Evropa počela da kreira alternativne puteve za napajanje gasom mimo Rusije – kreiranjem LNG terminala u Poljskoj, Litvaniji i Hrvatskoj, za Rusiju Evropa i dalje predstavlja dominantnog kupca gasa. Kina je gotovo u domenu statističke greške, pa deluje da je Rusija u ovom domenu više zavisna od Evrope nego Evropa od Rusije. 

Ovo ne znači da bi prekidanje snabdevanja gasom bilo nešto bezbolno za EU: nedavne studije MMF-a ukazuju da bi ovakav scenario doveo do smanjenja Nemačkog BDP-a (kao privrede koja je najviše zavisna od ruskog gasa i koja će ga zbog nedostatka infrastrukture najteže zameniti) između 1% i 2,7% u zavisnosti od pretpostavki korišćenog modela.

 

Поворот на Восток

Ruski predsednik Putin je u svojim govorima naveo da je neophodno da Rusija diverzifikuje svoj izvoz energenata i to od Zapada ka novim tržištima na Istoku i Jugu, što je nazvano politikom ’’zaokreta ka Istoku’’. Ali treba samo pogledati ovlaš brojke koje se tiču izvoza gasa da bi se videlo da će ruska energetika imati mogućnosti zaokreta koliko i Titanik kada je kapetan video ledeni breg. Tokom 2021. Rusija je u Evropu izvezla oko 170 miliona kubnih metara gasa, a u Kinu tek 16,5 miliona.

Prvi problem u prebacivanju gasa ka Kini predstavlja to što je za trgovinu gasom neophodno imati gasovode. Trenutno gotovo svi gasovodi koje Rusija ima idu ka Evropi, ne Istočnoj Aziji. Jedini gasovod koji vodi ka Kini jeste ’’Moć Sibira 1’’ čiju izgradnju 2014. je finansirala sama Kina u iznosu od 45 milijardi USD. On još uvek radi samo delimičnim kapacitetima jer preuzima gas samo iz nalazišta Čajanda, dok nalazište Kovitka još nije priključeno na gasovod zbog tehničkih problema. 

Infrastrukture za izvoz gasa u Kinu trenutno nema, njena izgradnja trajala bi godinama i bila bi izuzetno skupa, a ni trenutni gasovodi se ne koriste onako kako i koliko bi trebalo. Bilo bi takođe neophodno i povezati zapadnosibirska i istočnosibirska nalazišta gasa da bi se gas mogao nesmetano prebacivati i prodavati tamo gde je njegova cena viša: ovome bi služio gasovod ’’Moć Sibira 2’’ koji je već dugo u planovima, ali ništa zapravo nije konkretno urađeno da bi se započelo sa njegovom izgradnjom. 

Podrži Talas donacijom

Prethodni pokušaji izgradnje ovakvog transibirskog gasovoda nisu bili uspešni: Kina je nakon ruske okupacije Krima 2014. suštinski blokirala ovakav projekat preko altajskih planina. Jedan od razloga bili su nedovoljne garancije Gazproma da može da završi ovako ambiciozan projekat u sibirskim vrletima kroz koje ne prolazi infrastruktura. Drugi razlog je to što bi bilo kakva veza sa Kinom bila ostvarena isto veoma daleko od oblasti u kojima bi se ovaj gas i trošio, pa bi Kina onda morala dodatno da finansira izgradnju gasovoda na svojoj teritoriji da taj gas sprovede tamo gde joj i treba. 

Kina nema neki jasan interes da se ovaj gasovod zaista i izgradi. Bez njega može da insistira na nižoj ceni gasa jer je praktično jedini njegov kupac iz tih nalazišta, a ako treba da gradi infrastrukturu tako daleko u divljini onda će pre da je gradi za eksploataciju sopstvenih nalazišta gasa u Sinkjangu. 

Imajući ovo u vidu, Gazprom je po prvi put nakon 30 godina odustao od isplate dividendi za prethodnu godinu da bi imao sredstva za realizaciju nekih od ovakvih projekata.

Dodatno, Kina aktivno sprovodi politiku diverzifikacije izvora prirodnog gasa. Ona gas nabavlja ne samo od Rusije, već i od zemalja Centralne Azije, ali prvenstveno putem LNG iz Australije, SAD ili zemalja JIE ili Bliskog istoka. 

Imajući sve to u vidu, Kina će najverovatnije da kupuje i ruski gas u većim količinama, ali malo je verovatno da će želeti da se previše orijentiše na Rusiju kao dobavljača u odnosu na ostala tržišta. Veća fleksibilnost u nabavci kineskoj strani garantuje stabilnije snabdevanje i niže cene.

Poreklo prirodnog gasa kojeg uvozi Kina, u milijardama kubnih metara dnevno u 2021. Izvor: International Energy Agency.

 

Druga mogućnost izvoza ruskog gasa jeste tečni prirodni gas (LNG) ali za njega je takođe potrebna infrastruktura, kao i tankeri, a za to je potrebna tehnologija sa Zapada koja je sada pod sankcijama. I same ruske vlasti priznaju u svojim projekcijama da će izvoz LNG biti daleko ispod prethodnih proračuna – oko 30 miliona tona u poređenju sa prvobitno planiranih 50 miliona tona u 2026. Čak i da sav ovaj gas završi u Kini i drugim azijskim partnerima, to će i dalje biti samo deo trenutnog izvoza ruskog gasa u Evropu.

 

Želje veće od mogućnosti

Putinov režim energetiku doživljava kao jedno od političkih oruđa u međunarodnoj areni, a verovatno bi ga tako shvatao i svako na njihovom mestu. Ali situacija se znatno promenila u odnosu na samo dve decenije pa Rusija više ne može da nesmetano koristi snabdevanje energentima kao uspešno diplomatsko oruđe. 

Evropa je i dalje zavisna od uvoza ruskog gasa, ali je istovremeno i Rusija zavisna od izvoza gasa u Evropu. Prestanak snabdevanja gasom evropskih zemalja doveo bi celu evropsku privredu u recesiju ali negativnih posledica ne bi bila pošteđena ni sama Rusija. Oko 60% državnog budžeta Rusije puni se prihodima od izvoza energenata: nafta i dalje može da se izvozi ali se onima koji pristanu da je kupe na međunarodnom tržištu (kao što su Indija ili Kina) ona prodaje sa popustom od 35 USD po barelu u odnosu na berzansku cenu. 

Visoka cena nafte na međunarodnom tržištu znači da ruski prihodi po ovom osnovu, iako niži nego što bi mogli da budu da sankcija EU i drugih zapadnih zemalja nema, jesu i dalje prilično visoki. Ali zemlja koja se nalazi pod međunarodnim sankcijama teže i skuplje može da nabavlja brojne inpute i tehnologiju koja joj je potrebna, dok mora svoje proizvode i sirovine da prodaje po nižoj ceni, da ne spominjemo visoke ratne izdatke. 

Drugim rečima, iako prihodi od gasa čine nižu stavku u ruskom budžetu u odnosu na prihode od izvoza nafte, Rusija nije baš u sjajnoj poziciji da preti prestankom isporuka gasa Evropi. Time bi pucala prvo u svoje koleno, jer ne postoji mogućnost da taj gas proda bilo kome drugom. Za takvu mogućnost neophodni su godine napora i finansiranja skupih infrastrukturnih projekata u vidu gasovoda ili novih LNG terminala, i to pod uslovom da se pronađe zajednički jezik sa potencijalno najvećim kupcem, Kinom, što sa sobom nosi posebne političke i ekonomske probleme. 

U ovakvoj konstelaciji snaga, čak i da ’’zaokret ka Istoku’’ nekako uspe, on će zahtevati visoka ulaganja koja će teško biti isplativa imajući u vidu da će Kina sa diverzifikovanim izvorima moći da kupuje ruski gas uz znatan popust pošto Rusija nema kome drugo da ga proda. Čak i da se rat u Ukrajini uskoro reši održivim mirom, evropski političari će usled narušenog poverenja prema Rusiji svakako izgraditi kapacitete za diverzifikaciju nabavke energenata. U tom slučaju čak i da se nastavi snabdevanje gasom iz Rusije, to više neće moći da se u budućnosti iskoristi kao političko oružje, i cena ruskog gasa biće niža uz pojavu moguće zamene.