Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto:UnsPlash

Krajem jula, svetski šahovski prvak u kategoriji homo sapiens, Magnus Karlsen, objavio je da ne namerava da brani svoju titulu naredne godine. Karlsen je, da se podsetimo, osvojio titulu svetskog prvaka 2013. godine i odbranio ju je čak 4 puta u međuvremenu, poslednji put decembra 2021. godine protiv Jana Nepomnjašćeg.

Vlasnik je gomile rekorda, uključujući najveći Elo rejting ikada za ljudske igrače (2882), najduži niz profesionalnih partija bez poraza (125), gostovao je u Simpsonovima, pojavio se u reklami za Porše zajedno sa Muhamedom Alijem i Marijom Šarapovom i verovatno je najbogatiji šahista svih vremena (ako ne računamo monarhe poput Alfonsa Mudrog, Petra Velikog ili Fridriha II Hoencolerna koji su bili obožavaoci drevne igre, kao i krajnje neproverene glasine o Anatoliju Karpovu kao vlasniku naftnog polja u istočnom Sibiru). Postavši velemajstor u 13., dostigavši najviši rejting na svetu u 19., osvojivši svetsku krunu u 22. godini života, Karlsen je po mnogim merilima najveći igrač u šahovskoj istoriji dugoj najmanje 15 vekova.

 

 

Karlsen je svoje povlačenje sa trona najavio u kratkoj izjavi za medije, a zatim dao i detaljniju elaboraciju svoje odluke na svom YT potkastu. Ovo nije izazvalo preveliku senzaciju, pošto je on u više mahova najavljivao takvu odluku i izjavljivao kako mu nedostaje motivacije za odbranu titule. On takođe naglašava kako ovo nije povlačenje iz sveta profesionalnih šahovskih takmičenja, kao što je bilo ono Bobija Fišera 1975. godine: naprotiv, Karlsen pokušava da dostigne fantastični – za ljudska bića – rejting od 2900 Elo poena, u čemu mu titula više odmaže nego što pomaže. Nije isključeno da će se u nekom trenutku predomisliti, poput mnogih vrhunskih sportista (setimo se Majkla Džordana i njegovih višestrukih povlačenja).

Ova (ne)iznenađujuća vest je još jedna odlična prilika za malu refleksiju na temu istorijske kontingencije i realnosti progresa. Sva poređenja tipa „najbolji svih vremena“ su nužno podložna neizvesnostima kontingencije koja ne uzima u obzir ogroman napredak koji je postignut – i Karlsen sam u analizama i za pripreme koristi moćne šahovske programe za analizu i ocenu pozicija i kombinacija.

Bitno je uočiti u kojoj meri imamo posla sa dvostrukim napretkom: kako onim u „bibliotečkoj“ akumulaciji šahovskog znanja, tako i onim metodološkim i analitičkim koji se tiču novih oruđa koje savremeni akteri koriste, a koja su bila nedostupna u prošlim epohama. I to se ne odnosi samo na šah; kako je jedan komentator pomenuo, današnji gimnazijski profesor fizike gotovo izvesno zna više o fizici od Isaka Njutna, bez obzira što je Njutn verovatno najveći genije u istoriji nauke. Upravo to i jeste značenje progresa: svi mi danas vidimo dalje jer stojimo „na ramenima džinova“.

Naravno, sve rečeno do sada je donekle u senci teme koja je već decenijama nerazdvojivo vezana od vrhunskog šaha, a to je veštačka inteligencija (o kojoj, naravno, čitajte mnoštvo kvalitetnih tekstova ovde). Od onog sudbonosnog trenutka, 11. maja 1997. u Njujorku, kada je u šestoj i odlučujućoj partiji meča, računarski program Deep Blue u 19. potezu pobedio vladajućeg ljudskog šahovskog šampiona, Garija Kasparova, računarski šah je doživeo pravu kreativnu eksploziju u svakom pogledu: tehnološkom, rezultatskom, pa i estetskom. Mada ova tema zaslužuje detaljniji tekst u ovoj rubrici – što će se uskoro i desiti! – za sad samo dve napomene.

 

 

Tokom mnogo decenija, grubo govoreći između 1950-tih i 1990-tih, u kojima je veštačka inteligencija čamila u zapećku, upravo igranje šaha na nivou vrhunskih ljudskih velemajstora smatrano je za nedostižni „sveti gral“ razvoja računarske inteligencije i nešto što će automatski dokazati da mašina misli. Sam Alan Tjuring je navodio igranje šaha kao primer intelektualne aktivnosti koju će tek istinska veštačka inteligencija biti u stanju da automatizuje. U Kjubrikovoj i Klarkovoj Odiseji u svemiru 2001., legendarni brodski računar HAL9000 bez problema pobeđuje svoje ljudske kolege u šahu (pre nego što počne da ih ubija, naravno).  

Novija istorija dovela je do situacije u kojoj ima razloga i za optimizam i za pesimizam u pogledu relevantnosti šahovskog softvera za problem AI; poslovična čaša je do pola puna – kao i do pola prazna. Sa jedne strane, nakon 1997. računarski šah se razvio fantastičnom brzinom, što se može videti po činjenici da najbolji savremeni programi imaju ekvivalent Elo rejtinga iznad 3500, što je ne samo nedostižno za ljudske igrače ikada, već je i teško uporedivo sa bilo čime što nam je intuitivno blisko kad se o intelektualnim postignućima radi.

Čarls Darvin je u čuvenom pismu američkom prirodnjaku Asi Greju od 22. maja 1860. godine izrazio svoju sumnju da su ultimativni zakoni prirode dostupni (evoluiranom) ljudskom umu, uz čuveni komentar „pas bi isto mogao da spekuliše o umu jednog Njutna.“ Otprilike ista tolika kognitivna provalija leži između vrhunskog ljudskog velemajstora sa rejtingom od npr. 2800 i softvera kao što su Stockfish 15 ili Dragon by Komodo 3 sa rejtingom iznad 3500. Podsetimo se da je rejting suštinski logaritamska mera rezultata – dok se Magnus Karlsen mora ekstremno pomučiti da stigne sa 2850 na 2880, jasno je da bi mu mnogo života bilo potrebno da se popne i samo do 3000. Tokom kog perioda možemo očekivati da će računarski rejtinzi otići još dalje u nebesa.

Ovde, naravno, treba ponoviti ono što smo gore pomenuli, a to je da ni današnji najbolji ljudski šahisti ne bi ni izdaleka bili toliko dobri da ne uživaju u pomoći mašina. Tokom priprema za mečeve i turnire, kao i tokom samih partija koje se prekidaju da bi se nastavile narednog turnirskog dana, Deep Fritz, Stockfish, NNUE, Rybka i ostala softverska imena igraju ogromnu i sve veću ulogu.

Podrži Talas donacijom

S obzirom na dubinu analize koju softver postiže, ova vrsta taktičke pomoći Karlsenu, Nepomnjašćem, Karuani i ostalim aktivnim velemajstorima upravo i čini da zapravo ne možemo biti sigurni da li su oni zaista „najbolji u istoriji“ kako njihov rejting sugeriše. Šta bi Morfi, Andersen, Lasker, Aljehin ili Botvinik uradili da su na raspolaganju imali ne samo timove ljudskih pomagača (što je pre otprilike 1960-tih veoma retko bio slučaj), već i Fat Fritz, Stockfish ili Leela Chess Zero? Nažalost, nemoguće je dati odgovor na ovo pitanje, barem dok ne bude pronađeno dvosmerno putovanje kroz vreme. 

Nezavisno od tih protivčinjeničkih nedoumica, potpuno nesporna činjenica jeste da se danas igra najbolji šah – kako ljudski, tako i računarski – u poslednjih petnaestak vekova postojanja ove „besmrtne igre“. Pri čemu to ne govore isključivo kvantitativni, već i mnogi kvalitativni pokazatelji. Što se tiče estetike ljudskog šaha, dovoljno je ukazati na Karlsenove pobede, poput one neshvatljivo naporne, ali i virtuozne u 6. partiji meča sa Nepomnjašćim, koja se završila predajom ruskog velemajstora u… 136. potezu!

Ovime nije samo oboren rekord u partijama za titulu svetskog šampiona od kad ta titula postoji – a to je od 1886. godine – i ne demonstrira samo izdržljivost današnjih igrača u poređenju sa svim prethodnim generacijama; nasuprot onome što posmatrač očekuje kad su u pitanju partije sa 100+ poteza, nisu u pitanju neke taktički ultrasložene završnice (mat sa lovcem i skakačem,kralj i dva skakača protiv kralja i pešaka, i sl.), već interesantne i živahne pozicije koje nisu ni ušle u završnicu. Sa druge strane, mada su estetski sudovi ove vrste uvek nužno subjektivni – a ovde imamo i dodatni problem antropocentrizma – mnogi stručnjaci se slažu da su i partije na turnirima za računare danas često briljantne i karakterišu se prelepim taktičkim kombinacijama. 

Ovo je verovatno najbolji argument koji se suprotstavlja pesimistima koji utvrđuju da smo, uprkos astronomskom rejtingu softvera, i dalje skoro podjednako daleko od računara sa svešću, ličnošću i voljom (makar i kriminalnom!) kakvu manifestuje HAL9000. Šahovski programi, makar i najmoćniji u domenu duboke pretrage i mašinskog učenja, još uvek nisu u stanju da prođu Tjuringov test, a nekmoli da manifestuju osobine poput HAL-ovih. Sa druge strane, odakle potiče istinska lepota koju vidimo u njihovim kombinacijama? (Analogno se pitanje postavlja u domenu tzv. biterature, odnosno književnosti, uključujući poeziju, koju stvaraju računari.) 

Šah je odlična ilustracija progresa, ne samo zato što je u pitanju intelektualna aktivnost koja je sa nama već vekovima u skoro identičnoj formi, tako uzorkujući značajan segment istorije ljudske civilizacije, već pre svega zato što je u pitanju očigledno formalni sistem, na koji se može primeniti ogroman deo matematičkog i metamatematičkog aparata razvijenog za proučavanje formalnih sistema. Razlog zbog kojeg je šah – za razliku od igara poput recimo „mica“, „čoveče ne ljuti se“ ili „iks-oks“ – visokointelektualna aktivnost potiče iz njegove ogromne relativne kompleksnosti, odnosno veličine odgovarajućeg prostora svih mogućih šahovskih partija.

(Prostor varijanti je još veći za tradicionalnu japansku igru go, što je razlog zbog čega je bilo znatno teže programirati mašinu da pobeđuje ljudske velemajstore u gou nego u šahu.) Veliki apstraktni prostori parametara su, ultimativno, izvor progresa – iole potpunije uzorkovanje velikog prostora (šah) je daleko teže nego uzorkovanje trivijalno malog prostora („iks-oks“). Stoga je naša sadašnja pozicija – kao relativno novopridošlih aktera – daleko verovatnije bliža početku u kojem je najveći deo prostora neispitan, nego kraju u kojem smo uzorkovali i ispitali dovoljno veliki („reprezentativni“) deo dotičnog prostora.

Naravno, za ovo su potrebne još neke dodatne tehničke pretpostavke, kao što je ergodičnost u dovoljno slabom smislu (karikaturalno govoreći: da se prostor mogućnosti popunjava kao tečnost koja curi u sud, a ne kao korenje koje se širi kroz tlo), ali u najvećem broju relevantnih slučajeva one su bez problema zadovoljene.

U izvesnom smislu, realnost progresa je epistemički konzervativna pozicija, nasuprot masovnim „zdravorazumskim“ manipulacijama koje treba da nas ubede u suprotno. Kada jednom steknemo predstavu o istinskim dimenzijama relevantnog parametarskog prostora – ili prostora dizajna, kada se o tehnologiji radi – koje su najčešće ogromne, neposredna i jedino racionalna posledica jeste razumevanje da smo na početku zadatka. Ako smo na jednoj strani ulice koju treba da pređemo, čak i potpuno nasumično kretanje („pijančev hod“) će nas nužno dovesti do ostvarenja cilja – prelaska ulice.

Bez obzira što u izvesnom broju domena možemo susresti izuzetke, na primer u vidu prostora parametara sa egzotičnim topologijama, u većini slučajeva imaćemo sličnu situaciju: sedimo na obroncima brdašca i gledamo u složeni pejzaž planina i dolina koji smo tek počeli da upoznajemo. Smatrati da smo dostigli – ili čak prestigli – „vrhove“ tog ogromnog pejzaža je neverovatno pretenciozno, samoljubivo i intelektualno lenjo. 

Ovo nema nikakve veze sa budalastim poistovećivanjem „progresivizma“ sa progresom; kao što Stiven Pinker lepo kaže, odavno nije nikakvo čudo da se najveći neprijatelji progresa samoidentifikuju kao „progresivci“. Sama činjenica da smo u ogromnoj većini stvari bliže početku nego kraju neminovno čini da je progres očekivan. Naravno, fluktuacije su, kao i kod svih kompleksnih procesa, neizbežne.

Kada se nađemo unutar njih može nam se činiti da tapkamo u mestu ili se krećemo unazad; šira perspektiva obično pokazuje da se trend vrlo brzo pretvara u progresivni. Postoje izuzeci od ovoga, kada se atraktor nekog procesa nalazi na veoma niskoj vrednosti u odnosu na čitav raspon mogućih vrednosti; oni su daleko ređi nego što se obično čini. Ka istom zaključku nas vodi kosmološka činjenica, o kojoj danas više nema nikakve nedoumice, da je budućnost daleko, daleko veća od prošlosti. Mada se o ovoj temi može još jako mnogo pisati, teško je izbeći zaključak da su ljudi koji osporavaju realnost progresa ili neupućeni ili zlonamerni – ili, kao što je posebno često slučaj u medijima i na društvenim mrežama, oboje.