Foto:UnSplash
Mnogi pacijenti koji u Srbiji čekaju na transplantaciju organa su u teškom položaju zbog malog broja donora. Inicijativa da se stvari pomere sa mrtve tačke se pojavila 2018. godine, kada je usvojen novi Zakon o presađivanju organa. Član 23 zakona je predviđao pretpostavljenu saglasnost građana da budu donori.
Punoletna i poslovno sposobna osoba bi ovim članom bila potencijalni donor organa ukoliko se za života ne bi tome usprotivila ili ukoliko se njeni bližnji ne bi tome protivili u trenutku njene smrti. Pretpostavljena saglasnost je izazvala različite reakcije javnosti, a slučaj je završio i pred Ustavnim sudom. Iako je Ustavni sud naveo da pretpostavljena saglasnost nije protivustavna, ipak je zahtevao da se uvedu izmene zakona zarad preciznosti. S obzirom na to da izmene nisu učinjene u predviđenom roku, član 23 je prestao da važi.
Deluje da je rasprava o pretpostavljenoj saglasnosti često opterećena teorijama zavere i delimično tačnim informacijama. U pitanju su zablude o tome šta uopšte podrazumeva pretpostavljena saglasnost i kakvi su efekti tog sistema na povećanje broja donora. Dodatna zabluda je da postoje samo dva moguća rešenja za problem saglasnosti za doniranje organa: pretpostavljena saglasnost i eksplicitni pristanak (tj. pretpostavljena nesaglasnost). U literaturi se zapravo pominju još dva dizajna odlučivanja o kojima se retko debatuje, a u pitanju su obavezno i podstaknuto izjašnjavanje.
Šta uopšte znači pretpostavljena saglasnost?
Pažljivo definisanje toga šta će se podrazumevati ukoliko pojedinac ne donese nikakvu odluku može biti korisno u rešavanju društvenih problema uzrokovanih inercijom, neobraćanjem pažnje, zaboravljanjem ili stalnim odlaganjem odlučivanja. Kada je reč o doniranju organa, veliki problem bi mogla da bude upravo inercija.
Postoje oni koji bi želeli da budu donori nakon smrti ali zapravo nikada ne potpišu donorsku karticu. Rešenje zasnovano na menjanju podrazumevane opcije bi u ovom slučaju bilo sledeće: umesto da se daje aktivna saglasnost da se bude donor, pretpostavljaće se da su svi građani donori sem ukoliko ne odluče suprotno. Pretpostavljena saglasnost po pravilu dovodi do toga da je procenat ljudi koji odluče da ne žele da budu donori mali. Zbog toga u nekim zemljama sa ovim sistemom udeo potencijalnih donora u relevantnoj populaciji ide i preko 99%.
Međutim, u raspravama o pretpostavljenoj saglasnosti se često zaboravlja na jednu stvar koju je predvideo naš zakon ali i zakoni drugih zemalja koje koriste ovaj sistem: konačnu odluku donosi porodica preminulog. Takvo rešenje je razumljvo jer bi bilo kontroverzno vršiti transplantaciju samo na osnovu odsustva eksplicitne odluke davaoca organa.
To što se preminula osoba nikada za života nije izjasnila da ne želi da bude donor može takođe da bude samo posledica inercije. Taler i Sanstin u reizdanju knjige Nudge zbog toga pišu da se pretpostavljena saglasnost suštinski razlikuje od eksplicitne saglasnosti po tome što pomera odluku o doniranju sa pojedinca na njegovu porodicu. Tako porodica može da se nađe pod velikim pritiskom, pošto mora da donese odluku često ni ne znajući istinsku želju preminule osobe.
U odbranu pretpostavljene saglasnosti, postoji još jedan efekat preko kojeg bi podrazumevana pravila mogla da utiču na odluke. Poenta definisanja podrazumevane opcije nije samo u oslanjanju na inerciju pri odlučivanju. Podrazumevano pravilo može takođe da bude i signal koje ponašanje je društvena norma ili preporuka. Tako bi pretpostavljena saglasnost za doniranje organa mogla da vrši suptilan uticaj na građane šaljući poruku da je doniranje organa nešto što je normalna i očekivana odluka a ne izuzetak od pravila. Oslanjanje na društvenu normu bi moglo da bude od uticaja kod ljudi koji nemaju formirane jasne preferencije ili nikada nisu razmišljali o određenom pitanju.
Koji sve dizajni odlučivanja postoje?
Sanstin i Taler pominju još dva dizajna odlučivanja pored pretpostavljene saglasnosti i eksplicitnog pristanka (tj. pretpostavljene nesaglasnosti): obavezno izjašnjavanje i podstaknuto izjašnjavanje o doniranju organa. Obavezno izjašnjavanje podrazumeva da su građani obavezni da se izjasne da li žele da budu donori organa nakon smrti. U slučaju obaveznog izjašnjavanja se ništa ne podrazumeva: odluka mora biti doneta. Ovakav dizajn može praktično biti sproveden uslovljavajući izdavanje vozačke dozvole ili drugog dokumenta odgovorom na pitanje o doniranju. Sa obaveznim izjašnjavanjem se eksperimentisalo u nekoliko saveznih država SAD-a.
Sa druge strane, podstaknuto izjašnjavanje samo podstiče građane da se izjasne o doniranju organa, ne primorava ih na to. Poenta podstaknutog izjašnjavanja je hvatanje u koštac sa inercijom i privlačenje pažnje na pitanje doniranja. Građani bi u ovom sistemu bili pitani da li žele da postanu donori prilikom izdavanja dokumenata, kao i u slučaju obaveznog izjašnjavanja. Međutim, za razliku od obaveznog izjašnjavanja, podstaknuto izjašnjavanje bi pored “Da” i “Ne” podrazumevalo i opcije “Ne znam” ili “Ne želim da se izjasnim” kao moguće odgovore. U slučaju neizjašnjavanja glavni fokus odlučivanja bi ponovo bila porodica. Podstaknuto izjašnjavanje je sistem koji je zastupljen u SAD-u.
Koji sistem spašava najviše života?
Odgovor na pitanje koji od ovih sistema spašava više života nije lak. Postoje brojni drugi faktori koji mogu da imaju uticaj na doniranje organa i nije lako izdvojiti efekat koji može da se pripiše isključivo odabranom dizajnu odlučivanja. Taler i Sanstin takođe pišu da su zaključci o efektima različitih rešenja davanja saglasnosti za doniranje često nekonzistentni. Ipak, pregledi literature sugerišu da pretpostavljena saglasnost jeste povezana sa višim nivoima doniranja organa u odnosu na eksplicitan pristanak. Međutim, u preporukama za uvođenje pretpostavljene saglasnosti se naglašava da je neophodno da takva mera ide u paketu sa čitavim setom drugih mera za podsticanje doniranja organa kako bi efekat bio postignut.
Studije takođe pokazuju da bi u nekim slučajevima promena dizajna odlučivanja mogla da dovede i do nenameravanih posledica. Na primer, jedno istraživanje iz 2014. sugeriše da je promena sistema iz podstaknutog u obavezno izjašnjavanje smanjila broj donora u Kaliforniji.
Dalje, uvođenje pretpostavljene saglasnosti u Čileu je verovatno imalo negativan efekat na doniranje organa. Kada je reč o SAD-u, Sanstin i Taler ukazuju na istraživanje stavova Amerikanaca i upozoravaju da bi uvođenje pretpostavljene saglasnosti moglo da smanji broj donora u toj zemlji. Deluje da prinuda u vidu obaveznog izjašnjavanja i suptilan uticaj kroz pretpostavljenu saglasnost imaju potencijal da izazovu negativnu reakciju u određenim kontekstima.
Korisne uvide o stavovima i potencijalnom uticaju različitih sistema bi mogli da pruže i hipotetički eksperimenti. Na primer, eksperiment u Holandiji je merio spremnost ispitanika da postanu donori predstavljajući im tri dizajna: eksplicitan pristanak, obavezno izjašnjavanje i pretpostavljenu saglasnost. U ovoj studiji su se obavezno izjašnjavanje i pretpostavljena saglasnost pokazali potencijalno efikasnijima u povećanju broja donora od eksplicitnog pristanka. Slično istraživanje bi bilo zanimljivo sprovesti i u Srbiji.