Foto:Wikipedia
Najpoznatiji, najistaknutiji i najpoštovaniji diplomata kojeg je do sada proizvelo Balkansko poluostrvo. Ovako Vilijem Sted, vodeći viktorijanski novinar tog vremena, druge polovine XIX veka, opisuje srpskog diplomatu Čedomilja Mijatovića. O glavnim crticama iz života profesora, diplomate, ministra finansija i inostranih dela, jednom od vodećih naprednjaka, pisao je u svojoj kolumni moj generacijski kolega Andrej Ševo. Zato su ovi redovi prirodan nastavak napisanog, a uputiće nas više na stavove i zapažanja koje je beležio Mijatović tokom svoje karijere, a koji se mogu primeniti i na današnje vreme ili makar ponuditi bolje istorijsko čitanje srpske politike i prilika na našim prostorima.
Može se reći da je Čedomilj Mijatović bio čovek sa vizijom koji je prepoznao modernizacijske procese neophodne za unutrašnji napredak Srbije. Bio je predvodnik ideje izgradnje želenice u Srbiji i njenog ekonomskog povezivanja sa ostatkom Evrope, kao i jedan od nosioca ideje slobodne trgovine uprkos strahu od konkurencije koji je bio zastupljen među ljudima tog vremena. On i još nekoliko vođa napredne stranke, Garašanin i Piroćanac, zastupali su načelo da je evropeizovana Srbija mogla da bude samo slobodna Srbija. Za njihovo vreme donošeni su vrlo slobodoumni predlozi zakona o sudskoj nezavisnosti, slobodi štampe, udruživanju, a formalizuje se i postojanje političkih stranaka.
Srbija tog vremena je bila na raskrsnici interesnih sfera Rusije i Austrougarske, a svoju nezavisnost stekla je na Berlinskom kongresu 1878. godine. Upravo na Berlinskom kongresu je jedan ruski zvaničnik saopštio našem da u politici carske vlade prvo idu ruski interesi, a onda bugarski pa tek posle dolaze srpski. Tada je Rusija prepustila Srbiju austrijskoj interesnoj sferi, a Mijatović primećuje da je Rusiju oduvek zanimao istočni, a ne zapadni balkan što je potvrđeno trojecarskim savezom Rusije, Nemačke i Austrougarske.
Još početkom razvijanja ideje o izgradnji železnice koja je trebalo da prolazi kroz Srbiju, a da spaja Carigrad i Pariz, Rusi su radili na sprečavanju da se otomanska železnica spoji preko Srbije sa Austrougarskom. Zagovarali su da se spajanje desi preko Bosne znajući da se to neće realizovati zbog lošeg terena, a da bi zadovoljili svoje političke i vojne interese da Balkan ostane izolovan od ostatka Evrope. To je bio jedan od prvih spoljnopolitičkih zadataka Čedomilja Mijatovića da lobira za srpske interese i da obezbedi podršku Austrougarske prepoznajući ekonomski i politički značaj železnice i povezivanja Srbije sa Zapadom.
U svojim Uspomenama, Mijatović nekoliko puta ističe dominantno rusofilsko raspoloženje javnog mnjenja tog vremena iako Rusija nije toliko brinula o srpskim interesima a nekad su bili i suprotstavljeni. Ovu pojavu objašnjava etnografskom bliskošću dva naroda koji pripadaju slovenskoj porodici, dele istu crkvu dok su im govorni jezici slični. Ipak, najvažnija spojnica jeste srpski osećaj ličnog ponosa usled veličine i moći Rusije.
U ovom tumačenju može se pronaći i odgovor na današnja istraživanja javnog mnjenja koja nas upućuju na isto. Ali, Mijatović je u svom izlaganju Englezima 1898. godine u nameri da ih privuče da više investiraju, izjavio da je Rusija dosta učinila za oslobađanje balkanskih naroda ratovima i diplomatijom ali ne može pomoći u ekonomskoj i kulturnoj regeneraciji. Naši istorijski sukobi sa Zapadom i odsustvo direktnih oružanih sukoba sa Rusijom daju odgovor na pitanje o emocionalnoj povezanosti Srbije i Rusije i frustriranosti politikom Zapada sa druge strane. Po mom mišljenju ta frustracija nadmašuje sve dobro što je došlo sa Zapada i svako zanemarivanje ili potiskivanje srpskih interesa od ruske strane.
Zanimljivo je jedno zapažanje Mijatovića o Srbima rusofilima za koje kaže da ne idu tako daleko da bi pristali da ih Rusija upije i preobrazi u Ruse. Na jednoj etnografskoj izložbi Slovena u Moskvi 1867. godine, ruske vođe slavenofila, predložile su drugim slovenskim narodima odluku o prihvatanju ruskog kao književnog jezika svih Slovena. Bugari su bili jedini koji su se saglasili sa idejom, dok su Srbi bili jedini koji su odbili da prihvate ruski jezik.
Prema rečima Mijatovića, ova sednica je bila prekretnica ruske politike prema Balkanu gde su srpski interesi sve više zanemarivani, a bugarski stavljani u prvi plan odmah iza ruskih. Rusija je ubrzo počela da radi na pobugarčenju Makedonije i Stare Srbije, dok je ruski ambasador u Carigradu izdejstvovao da Porta dodeli najveći deo episkopija u Makedoniji i Staroj Srbiji bugarskim episkopima.
Čak su i rusofili bili svesni kao i ostatak naroda da rat koji je Srbija ubrzo objavila Turskoj na podsticaj ruskog ambasadora iako Srbija za njega nije bila spremna, nije Srbiji doneo ništa ni nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u San Stefanu dok se sa druge strane stvarala Velika Bugarska. Srbija je u ime ruskih interesa podnela veliku žrtvu, a zauzvrat nije dobila ništa.
Do definitivnog razočarenja u rusku politiku došlo je sporazumom u Rajhštatu 1875. godine kada se Rusija složila sa idejom o austrijskoj okupaciji Bosne. Tek kasnije, zaključenjem tajne političke konvencije sa Austrougarskom zbog koje je najviše kritikovan (Mijatović) Srbiji je priznato pravo da prisvoji Kosovo i Makedoniju. Srbija je tada pristala da ukoliko bi zaključila tajne političke ugovore sa drugim državama morala bi tajno da saopšti Austrougarskoj sklapanje tih ugovora. Rusi su tada širili lažne vesti da je Srbija zapravo sklopila tajnu vojnu konvenciju i da bi u slučaju sukoba Austrougarske i Rusije bila stavljena pod vojnu komandu Austrougarske. Mijatović koji je vodio pregovore sa Austrougarskom ističe da nikada nije bilo reči o tako nečemu niti u dokumentima niti usmenim putem.
Mijatovića je odlikovala velika sposobnost pregovaranja što ga je preporučilo za glavnog srpskog pregovarača prilikom sklapanja mira sa Bugarskom u Bukureštu 1886. godine. Stranci su često izveštavali o Mijatoviću kao čoveku koji ne deli ratoborno raspoloženje srpskih političara niti mišljenje da Srbija može da se drži sama i da ne sluša ničije mišljenje u Evropi. On je imao razvijenu svest o ceni nezavisnosti vođenja spoljne politike.
Osim o dešavanjima iz svoje karijere, Mijatović dosta piše i o nekim osobenostima srpskog naroda, a jedno od karakterističnijih zapažanja jeste o verskom osećanju Srba. Opisuje da to osećanje nije ni duboko ni toplo, dok su crkve prazne osim na crkvene praznike. Mijatović ukazuje na politički karakter crkve koju Srbi smatraju na mističan način povezanom sa postojanjem nacije. Zaključuje svoj stav o crkvi i veri da „Srbi ne dozvoljavaju nikome da je napadne, ali kada je ne napadaju oni je sami zapostavljaju“.
Uloga i značaj Čedomilja Mijatovića nisu toliko popularizovani u Srbiji danas, a iz njegovih beleški može se mnogo naučiti ne samo o istoriji i poziciji Srbije, već se suočiti sa njegovim iskustvom i svim radnjama iza kulisa o kojima Mijatović piše.