Foto:UnSplash
Vrhovni sudovi širom sveta kao da su dobili kravlje ludilo. Vrhovni sud SAD oduzeo je ženama ustavno pravo da abortiraju. Vrhovni sud Velike Britanije oduzeo je Džulijanu Asanžu pravo da ne bude poslat u Ameriku gde mu preti 175 godina zatvora. A Vrhovni sud Srbije oduzeo je tetkicama pravo na topli obrok.
Ovu poslednju rečenicu treba pročitati dvaput. Vrhovni sud Srbije oduzeo je tetkicama pravo na – topli obrok. Bizarno i smešno. Kao neki gaf. Kao Babićev “vazduplohov”. Kao “moram da razumem kako da razumem”. Kao nešto otkačeno što će da završi kod Kesića u 24 minuta pa da se nasmejemo gluposti i to je to. Samo što to nije to. Nije ni bizarno, a još manje smešno. Strašno je.
Odluka Vrhovnog kasasionog suda znači da desetine hiljada radnika u javnom sektoru, ako ne i stotine, koji primaju minimalnu zaradu, nemaju pravo na naknadu za ishranu na radu, koja je garantovana svim ostalim radnicima u Srbiji, uključujući i čistačice u privatnom sektoru ili sve druge radnike sa višim platama, zaposlenim u javnom. Sudije Vrhovnog kasacionog suda, recimo, imaju pravo na topli obrok.
Ali, ovo nije samo tužna priča o siromašnim ljudima koji nemaju pravo na nešto na šta bismo mi želeli da oni imaju pravo. Ovo je priča o najvišem sudu u Srbiji koji gazi sopstveno pravno mišljenje onda kad to mišljenje postane suviše skupo za nekog suviše jakog. Ovo je priča o sudu koji nema petlju.
Naime, VKS je sve do sada presuđivao da tetkice imaju pravo na topli obrok, a onda je odjednom usvojio stav da nemaju. Odakle nam je to poznato? Da nije možda od onda kad je taj isti VKS godinama presuđivao da banke ne mogu da naplaćuju administrativne troškove, da bi onda odjednom doneo stav da mogu? U oba slučaja odluka da u zakonu ipak ne piše ono što je Vrhovni sud do tada mislio da piše, doneta je kad su tužbe za naknadu štete postale toliko masovne da su pretile da prekršiocima izbiju ogroman novac iz džepa. U prvom slučaju bankama, u drugom slučaju državi. U tom trenutku u pomoć uskače Vrhovni sud da pregazi mišljenja svih nižih sudova i promeni čak i svoje sopstveno mišljenje.
Problem sa platama tetkica je ukratko sledeći: Prema Zakonu o radu, radnik ima pravo na platu koja ne može biti niža od iznosa X (minimalna zarada) i dodatka za ishranu na radu. Zakon koji reguliše plate zaposlenih u javnom sektoru određuje da je njima topli obrok uključen u samu platu, tj. da se ne iskazuje zasebno. VKS iz toga zaključuje da tetkicama na minimalcu nije uskraćeno pravo na topli obrok, jer ga već ostvaruju u okviru svoje plate.
To što je ta plata na taj način spuštena ispod nivoa minimalne zarade utvrđene Zakonom o radu, za VKS nije problem jer je Zakon o platama u državnim organima i javnim službama lex specialis u odnosu na Zakon o radu.
Da bi došao do takvog zaključka, VKS je primoran da napravi zjapeću zamenu teza, dakle logičku grešku koju ranije nije pravio – da zaključi da odredba o tome da iznos plate u javnom sektoru automatski obuhvata i prava na topli obrok i regres, istovremeno znači da je Zakon o platama u državnim organima izbrisao obavezu o isplati minimalne zarade utvrđene Zakonom o radu. To, naravno, nije tačno, jer se Zakon o platama u državnim organima samo bavi načinom evidentiranja primanja zaposlenih, a uopšte se ne bavi pitanjem visine zarade – pitanjem koje je ostavljeno Zakonu o radu da ga reguliše. U suprotnom bi država recimo mogla sutra da platu tetkica smanji na 15.000 dinara, iako je minimalac u Srbiji 35.000 i Vrhovni sud ne bi imao ništa protiv toga.
Dakle, pravilo lex specialis derogat legi generali, ovde nema primenu, kad ovaj zakon “ne derogat” ništa u Zakonu o radu po pitanju iznosa minimalca. Drugačije rečeno, država je dužna da svojim zaposlenima isplaćuje platu koja je veća od minimalca kako bi u njoj mogla biti sadržana i ostala prava radnika tj. topli obrok i regres. O pravnoj prirodi ovog slučaja mnogo detaljnije i neuporedivo stručnije je pisao Mario Reljanović na Peščaniku, a nas ovde više zanima ekonomsko-društveni aspekt.
Srbija je oduvek bila bolećiva prema dužnicima, posebno kad su ti dužnici snažni i uticajni, ali i inače. Sudovi generalno dosuđuju mizerne iznose odštete, više vodeći računa o tome koliko će kazna i obeštećenje pogoditi prekršioca nego koliku je on štetu nekom naneo. To vidimo svuda: Od težine krivičnih kazni, preko već pominjanih administrativnih taksi i toplog obroka, do malog novca odvojenog za restituciju, smešnih kazni za kartelsko udruživanje, još smešnijih kazni REM-a televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko odbijanja policije da se uopšte bavi krađama manjih iznosa, konstantnog opraštanja dugova/perpetualnog reprogramiranja velikim poreskim dužnicima, žmurenja Poreske uprave na neisplaćivanje doprinosa radnicima, bojažljivih inspekcijskih službi kad se radi o velikim investitorima, građevinskim projektima i tako dalje. Izgubljenost društvenih normi, koje već 30 godina ne možemo ponovo da pronađemo, glavni je problem ove zemlje.
Stavovi izneti u ovom tekstu su lični stav autora i ne predstavljaju stavove dnevnog lista Danas.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.