Foto:Canva
Sa početkom ruske agresije na Ukrajinu, zapadne zemlje su Rusiji uvele niz sankcija da bi oslabile rusku poziciju i odvratile je od nastavka rata. Među njima potencijalno najdalekosežnije posledice imaće odluka o zamrzavanju deviznih sredstava i monetarnog zlata ruske centralne banke koji se nalaze na računima i u trezorima drugih centralnih banaka u SAD, Velikoj Britaniji, EU i Japanu.
Ova mera je prilično nesvakidašnja, toliko da čak izgleda da se američka administracija o njima nije konsultovala sa FED-om, jer su do sada devizne rezerve bila neprikosnovena imovina u međunarodnim sporovima.
Ali nije Rusija jedina kojoj se zamrzavanje deviznih rezervi desilo. Ovo je, naime, iskusila i Jugoslavija nakon Drugog svetskog rata, ali u drugačijem obliku i iz drugih razloga.
Rat u Evropi i Narodna banka
Izbijanje rata u Evropi između Velike Britanije, Francuske i Poljske sa jedne, i nacističke Nemačke sa druge strane, učinilo je rukovodstvo Narodne banke Jugoslavije veoma nervoznim. Ovaj razorni rat (tada još uvek evropski, jer u njega SAD, SSSR i Japan još nisu bili uključeni) značio je ozbiljan rizik po Kraljevinu Jugoslaviju. Ovde je važno imati u vidu blisku istoriju jer je tadašnja Narodna banka Srbije nakon zajedničkog napada Austro-Ugarske, Nemačke i Bugarske na Srbiju morala da sa vojskom i Vladom napusti zemlju i svoj rad nastavi u izbeglištvu – u Marseju.
Uprava Narodne banke je stoga odlučila da za svaki slučaj prebaci deo deviznih rezervi, uključujući i većinu monetarnog zlata iz zemlje u zapadne i neutralne države. Tako je 73,8 tone zlata deponovano u SAD (FED u Njujorku) i Veliku Britaniju (Banku Engleske u Londonu) što je činilo 87% ukupnog monetarnog zlata; 38,8 miliona USD prebačeno je u SAD, SSSR, Brazil i Tursku, 340 hiljada funti u Veliku Britaniju i 1,7 miliona franaka u Švajcarsku.
Sa početkom Aprilskog rata 1941. videlo se da je ovo razmišljanje bilo ispravno – najveći deo preostalog zlata iznesen je avionima iz zemlje u poslednjem momentu, ali jedan deo pao je u ruke nemačkoj i italijanskoj vojsci kao ratni plen.
Sve savezničke i neutralne zemlje su potom blokirale ova sredstva kao i u slučaju drugih zemalja koje su bile pod neprijateljskom okupacijom, dok se ne ustanovi ko ima pravo na raspolaganje njime, ali je uskoro ova blokada skinuta pa je njima mogla da raspolaže emigrantska Vlada u Londonu.
Kraljevska Vlada u izbeglištvu u Jerusalimu postavila je ukazom novu upravu Narodne banke, a onda se seljakala sa njom prvo u Kairo da bi se konačno skrasila u Londonu. Ova Vlada je od 24,6 miliona USD koje je imala na raspolaganju od maja 1941. do kraja rata bila potrošila gotovo 24 miliona USD na svoje potrebe (uglavnom plate činovnika, civil listu kralja i zbrinjavanje izbeglica) dok je preostali deo novca, uključujući i zlatne rezerve, nakon rata bio vraćen Narodnoj banci. Ali ne bez velikih peripetija.
Novi režim i nova država
Odmah nakon oslobođenja i preuzimanja kontrole nad delom teritorije Jugoslavije u oktobru 1944. komunisti menjaju državno ustrojstvo iako rat još uvek traje. Novi režim želi da poruši do tada preovlađujuće društvene odnose koji su podrazumevali tržišnu privredu i privatnu svojinu, i da ustanove ekonomski poredak realnog socijalizma po ugledu na SSSR, gde je vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u rukama države a tržište je zamenjeno planskom privredom.
Želje za promenom idu toliko daleko da se na sastancima Savetodavnog monetarnog odbora u kafani hotela Mažestik predlaže da se uvede nova valuta koja će zameniti do tada postojeće okupacijske valute (okupacijske vlasti su prethodno monetarno područje Kraljevine Jugoslavije razbili u sedam monetarnih područja, gde su se koristile hrvatska kuna u NDH, srpski dinar u okupiranoj Srbiji i Banatu, mađarska penga u Bačkoj, italijanska lira u Dalmaciji i Crnoj Gori, albanski lek na Kosovu i delu Makedonije, bugarski lev u Makedoniji i jugoistočnoj Srbiji, i nemačka marka u delu Slovenije).
Nova valuta trebalo je da se zove lipa, što je bio jedan od starih slovenskih naziva za novac, da bi se tako i simbolički prekinuo kontinuitet sa prethodnim režimom i državom. Istovremeno, Vlada u Londonu je štampala nove novčanice jugoslovenskog dinara sa likom kralja Petra II na dolarskom papiru, nadajući se povratku u zemlju po sporazumu Tito-Šubašić, dok je komunistički režim svoje dinarske novčanice štampao u Moskvi.
Ipak je prevagnula solucija da se nova valuta i dalje zove jugoslovenski dinar. Dok su predstavnici novog režima većali o tome kako će se zvati nova valuta, predstavnici još legitimnog starog režima su iz podloge Narodne banke u emigraciji uplatili osnivački ulog Jugoslavije za osnivanje novih međunarodnih finansijskih institucija – Međunarodnog monetarnog fonda i Međunarodne banke za obnovu i razvoj (Svetske banke).
(Od)blokiranje zlata
Ali zlato Narodne banke ostaje blokirano. Tehnički razlozi govore da je to usled nepostojanja kontinuiteta između Narodne banke Kraljevine Jugoslavije i Narodne banke DFJ, ali zapravo pravi razlog leži u tome što novi režim u početku nije želeo da preuzme obaveze nastale tokom prethodnog režima.
Tačnije, novi komunistički režim nije želeo da prizna prethodni državni dug, čiji je najveći deo nastao finansiranjem ratnih rashoda tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, već je želeo da taj dug otpiše. Međunarodni kreditori i inostrani vlasnici kapitala nisu bili preterano srećni zbog toga, i jugoslovensko monetarno zlato postalo je kolateral za dalje ponašanje novih jugoslovenskih vlasti, po principu: ako nećete da našim državljanima vratite dugove i isplatite odštetu za nacionalizovanu imovinu, nećemo ni mi da vam vratimo zlato.
Stavljen pred svršen čin, novi režim je morao da promeni odluku. Sa jedne strane da bi odblokirao monetarno zlato i došao do neophodnih deviznih rezervi koje bi služile kao podloga za novu jugoslovensku valutu, ali sa druge i da bi mogao da pristupi međunarodnom tržištu kapitala i podigne nove zajmove za finansiranje ratom razrušene zemlje.
Zato je priznat kontinuitet sa prethodnom državom: Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) je preuzela na sebe postojeće dugove, i krenula u proces isplate štete stranim državljanima za nacionalizovanu imovinu (pred rat, otprilike trećina kapitala poticala je iz inostranstva). U periodu od 1948-1960. isplaćena je odšteta stranim državljanima za nacionalizaciju u visini od 100 miliona USD – istovremeno domaćim nije isplaćena nikakva odšteta, pa se barem u njihovom segmentu nacionalizacija pretvorila u državnu pljačku.
Slično je bilo i sa stranim dugovima: stranim državljanima su dugovi priznati u nominalnom iznosu i nastavljeno je sa njihovom redovnom isplatom iako su pregovori sa inostranim poveriocima o tačnim uslovima otplate i olakšicama nastavljeni čak do 1958. Za to vreme je u slučaju domaćih državljana došlo do konverzije postojećih dugova i njihovog objedinjavanja u jedan dug, prilikom čega je priznata samo 1/14 njegove vrednosti. Domaćim poveriocima je tako umesto celih deset milijardi dinara priznato potraživanje u iznosu od samo 700 miliona dinara.
U oba slučaja je blokiranje deviznih rezervi centralne banke bila veoma teška mera koja je bila posledica zategnutih političkih odnosa Zapada sa nekadašnjim jugoslovenskim i trenutnim ruskim režimom, ali izazvana veoma neočekivanim i po interese Zapada štetnim političkim koracima ovih režima.
Dok je u slučaju Jugoslavije bilo neophodno da se prizna kontinuitet sa prethodnim režimom što je podrazumevalo i priznanje prethodno napravljenih dugova da bi se devizne rezerve i monetarno zlato odblokirali, u slučaju Rusije nije tačno jasno šta bi bio preduslov za deblokadu deviznih rezervi, pored prestanka vojne agresije na Ukrajinu.