Foto:UnSplash
Pošto se ovoj rubrici ponekad prebacuje što ne posvećuje dovoljno pažnje društvenim i humanističkim naukama, evo teksta koji se dotiče verovatno najpoznatijeg filologa i lingviste 20. veka, eksperta za starogermanske jezike i ranu anglosaksonsku književnost. U pitanju je, naravno, ser Džon Ronald Reuel Tolkin koji je doduše poznatiji kao autor epske fantastike – praktično tvorac tog žanra u njegovom savremenom značenju – čije knjige poput Hobita, Gospodara prstenova i Silmariliona nije potrebno posebno predstavljati, pošto su im tiraži praktično uporedivi jedino sa Biblijom i autorima koje je Tolkin masivno inspirisao, poput Dž. K. Rouling
Međutim, ono što se ređe naglašava jeste njegov naučni rad, koji ga je učinio izuzetno uspešnim profesorom prvo na Univerzitetu u Lidsu, a zatim i tokom pune 34 godine na Oksfordu, a zbog kojeg je pred kraj života od kraljice Elizabete II i dobio plemićku titulu. Između ostalih stvari, Tolkin je radio na Oksfordskom engleskom rečniku, prevodio i kritički komentarisao drevne tekstove poput Beovulfa i Ser Gavejna i zelenog viteza, a čak i njegov rad na izmišljenim jezicima poput Sindarina, Kvenije ili Adunaika za potrebe Srednjeg sveta obeležen je lingvističkim istraživanjem i inovacijama.
Pored večite aktuelnosti njegove fantastičke proze, Tolkin je poslednjih dana/meseci aktuelan i iz drugih razloga (nažalost). Skorašnji skandal sa trejlerom za seriju Gospodar prstenova: prstenovi moći vrlo je indikativan u ovom smislu. U ovaj politički korektni postmodernistički projekat Amazon je već bacio omanju planinu para (najmanje milijardu dolara!), ali je trejler izazvao toliku pobunu fanova Tolkinovog dela da je čitava Youtube/Google Archipelago propagandna mašinerija cenzure i ispiranja mozga morala biti angažovana na banovanju i brisanju doslovce stotine hiljada neprijateljskih komentara.
Tokom najakutnije verzije ovog skandala, čuvari postmodernističke pravovernosti su čak banovali komentare koji su se u celini sastojali od Tolkinovih citata (!), ali su zato lansirali gomilu lažnih „influenserskih“ akcija po društvenim mrežama čiji je cilj bio simulacija tobožnjih spontanih akcija fanova, odnosno ono što se označava briljantnom engleskom sintagmom astroturfing. Ko takve “superfanove“ i “družine influensera“ shvati ozbiljno i na pet sekundi, mogao bi pomisliti da je tvorac Srednje zemlje bio neka vrsta Džona Stjuarta epske fantastike – niskointeligentni i neduhoviti fanatik inkluzije, diverziteta, i jednakosti ishoda.
U stvarnosti, Tolkin je valjda poslednji autor kojeg bi woke postmodernisti iz digitalnog gulaga trebalo da preuzimaju i da se njime inspirišu. Vrlo brzo će postati jasno i zašto, ako pogledamo najiskreniji i najintimniji oblik svedočanstva koji je ostavio za života, naime njegova privatna pisma. Tolkinova korespondencija je ogromna, značajnim delom sačuvana, ali po svedočenjima njegovog sina Kristofera i biografa Hamfrija Karpentera koji su na tome vredno radili, tek veoma mali delić je objavljen. (Glavni izvor je H. Carpenter (urednik), The Letters of J. R. R. Tolkien, HarperCollins Publishers, London, 2006 – svi citati u ovom tekstu i odgovarajuća numeracija pisama potiču iz ovog izdanja.)
To malo što je objavljeno je najvećim delom izuzetno zanimljivo. Tolkin kao korespondent je po mnogo čemu impresivniji nego Tolkin autor Gospodara prstenova. U pismima vidimo fascinantne momente: od oštrog odbijanja da nemačkom izdavaču (a godina je 1938!) dokazuje svoje “arijevsko“ poreklo, preko strpljivog odgovaranja na bezbrojne upite fanova o Gandalfu i Tomu Bombadilu – često u pauzama ocenjivanja studentskih eseja i pismenih ispita, do flertovanja sa Avom Gardner (iako je tvrdio da nije znao ko je ona!) na večeri u čast Roberta Grejvsa, veliki čovek se jasno ocrtava sa svim svojim vrlinama i manama.
Kao tipičan mladi huligan, škrabao je po marginama knjiga pozajmljenih iz biblioteke na gotskom – i reagovao sa duhovitošću i dobrom voljom kad je u tom huliganstvu „uhvaćen“. Kasnije, dirljive su njegove uspomene na druženje sa C. S. Luisom i drugim “inklingsima“, te pohode po oksfordskim pabovima, na čelu sa besmrtnim Orlom i detetom.
Sa stanovišta tekućih kontroverzi, najzanimljiviji su Tolkinovi iskreni društveni i politički komentari kojih ima na tone u korespondenciji, tako da ćemo ovde nužno izabrati samo par karakterističnih primera, uz ogradu da ih ima toliko da sam bez problema mogao izabrati i tri puta više citata.
Pa da vidimo šta tu imamo. U pismu sinu Kristoferu (#52) od 29. novembra 1943., Tolkin piše:
Moji politički stavovi sve više teže ka Anarhizmu (filozofski shvaćenom u smislu ukidanja kontrole i prinude, a ne bradatih ljudi sa bombama) – ili “neustavnoj“ monarhiji. Da sam u prilici, uhapsio bih svakoga ko koristi termin Država (u bilo kom smislu sem geografskog pojma Engleske i njenih stanovnika, dakle stvari koja nema nikakvu moć, prava ili um); i pogubio ga, ukoliko sa tim ne prestane! Od velike koristi bilo bi da se vratimo na preciznost i lična imena. Država je apstraktna imenica koja označava proces i veštinu vladanja i trebalo bi da je kažnjivo pisati je velikim slovom ili referisati na nju kao što se čini za žive, stvarne ljude. Kada bismo navikli da referišemo na “savet kralja Džordža“, “Vinstona i njegovu bandu“ i slično, to bi mnogo učinilo za jasnoću misli i umanjilo zastrašujući spust u anonimnu “Njihokratiju“.
Gle, gle! Kakvo iznenađenje: Tolkin uočava nešto već tada – usred najvećeg rata u istoriji planete – očigledno svakom iole inteligentnijem ljudskom biću: da se zlo totalitarizma najbolje odslikava u kultu države. (Ovo poslednje je Tolkinova neprevodiva igra reči, kakvih ima puno u pismima: u originalu je Theyocracy, u smislu bezlične „vladavine Njih“; danas bismo rekli nekontrolisanih bezbednosnih agencija i drugih segmenata “duboke države“.)
I to je tek početak. Tolkin sagledava Sovjetski Savez kao krvožednu tiraniju (i to najmanje 15 godina pre Hruščovljevog “tajnog referata“ iz 1956. u doba kad su sovjetski plaćenici i fellow travellers poput bračnog para Veb ili Dž. B. Šoa cenzurisali knjige, uključujući one Džordža Orvela); prezire navodni “javni servis“ (#198: “Vulgarizacija knjige bi mi lakše pala nego zaglupljivanje koje je postigao BBC“); i skeptičan je prema populističkim verzijama demokratije (#186: “…sve dok se neki ork ne dočepa Prstena moći“). Sa stanovišta bezobalnog društvenog konstruktivizma važno je uočiti njegov suštinski antropološki pesimizam (#71):
Da, mislim da su orkovi podjednako realna tvorevina kao i bilo šta iz „realistične“ književnosti… samo što ih u stvarnom životu ima na obema stranama sukoba, naravno.
Tolkin nije ništa manje oštar u osudi nacionalizma (#81, pismo Kristoferu Tolkinu od 23-25. septembra 1944. godine):
Propaganda je ispraznila tu reč [sloboda] od vrednosti i ona je postala puko emocionalno gorivo za dizanje temperature. U najboljem slučaju, ona izgleda da znači da oni koji vladaju nad vama treba da govore isti jezik – što je ono što u krajnjoj analizi sve te smušene ideje o rasi ili naciji jedino znače.
U skladu sa ovim načelnim stavom, Tolkin je na mnogo mesta – a naročito u pismima svojim izdavačima, Alenu i Anvinu – ispoljavao svoje gađenje prema prevodiocima i izdavačima koji prevode i “lokalizuju“ toponime, imena karaktera i ostalu nomenklaturu. Tu vrstu pedantskog lingvističkog nacionalizma, kao što znamo snažno prisutnu upravo na balkanskim prostorima, upoređivao je sarkastično sa šarlatanom koji bi Firencu, Napulj ili Šartr zamenio Cvetanjem, Novogradom ili Dokumentima, što su imena ovih gradova originalno značila.
U sačuvanom konceptu pisma namenjenog Majklu Strejtu, tadašnjem (zima-proleće 1956. godine) uredniku Nove republike, Tolkin naglašava (#181):
Nisam socijalista ni u jednom značenju reči – budući da ne podnosim “planiranje“ pošto (kao što mora biti očigledno) planeri, kada se dočepaju vlasti, postaju veoma loši. Iako ne bih tvrdio da smo morali da izdržimo zlobu Šarkija i njegovih razbojnika ovde, jasno je da se duh “Izengarda“, ako već ne onaj Mordora, svako malo pojavljuje. Jedan primer je skorašnja namera da se Oksford uništi da bi se svuda obezbedio pristup motornim vozilima. Naš glavni protivnik po tom pitanju je član torijevske “konzervativne“ vlade. Ali istu stvar možete videti na svim stranama danas.
U jednom od najimpresivnijih i najdetaljnijih pisama, upućenim velikom pesniku Vistanu Hju Odnu, Tolkinovom prijatelju i jednom od prvih “fanova“ Gospodara prstenova, Dž. R. R. objašnjava svoje shvatanje ispravnog cilja, kao i prezir prema državističkom kultu, opet na osnovu metafore iz Srednjeg sveta (#183):
Čak i da je u očajanju “Zapad“ uzgojio ili unajmio bande orkova da surovo pustoše zemlje drugih ljudi, saveznika Sauronovih, stvar Zapada bila bi neporecivo ispravna. Kao što je ispravna i stvar svih onih koji se sada suprotstavljaju kultu Države kao božanstva, ili Maršalu Ovom-ili-Onom kao prvosvešteniku tog kulta, čak i ako je tačno (kao što nažalost jeste) da su mnoga od dela počinjenih u tom suprotstavljanju pogrešna. I ta stvar bi bila ispravna čak i ako bi se ispostavilo (što nije slučaj) da stanovnici “Zapada“, sem manjine bogatih vladara, žive u bedi i strahu, dok kultisti Države žive u miru i izobilju.
Pročitati ovaj odlomak još jednom, pa onda još jednom. Njegova aktuelnost nije ni za kvark umanjena u 66 godina proteklih otkad ih je Tolkin napisao; ako išta, skorašnji politički događaji su samo dramatično uvećali aktuelnost i duboki moralni značaj ovih reči. V. H. Odn je bio levičar, mada od normalne, nekomunističke vrste – i povremeno meta Tolkinove prijateljske kritike i podsmeha, kao kad ga je uvrstio u “somotsku pancer diviziju“ levičara koji pružaju verbalnu podršku “svetskom proletarijatu“ iz udobnosti svojih univerzitetskih kampusa. Utoliko je važnije da prepoznamo koliko je važna njegova etička poruka koja odista nadilazi ideološke barijere i podele – sve dok imamo zajednički imenitelj otpora totalitarnom zlu (i njegovoj bezobzirnoj propagandi, kakva dominira, na primer, u srpskim medijima).
U dugačkom pismu sinu Majklu od 1. novembra 1963. godine, uglavnom posvećenom religijskim temama, Tolkin beleži svoje duboko uverenje da je porez – bar u nekim oblicima – pljačka (#250): “Ne pominji mi porez na dohodak, da ne proključam!“ U više drugih prilika, ispoljavao je duboki prezir prema britanskoj poreskoj politici (a govorimo, da se podsetimo, u periodu posleratnog procvata socijalizma u Velikoj Britaniji, pre tržnih reformi Margaret Tačer), ali bogami i poverio svojim korespondentima čvrstu nameru da u raspodeli svog nasleđa iskoristi svaku moguću rupu u zakonima i maksimalno umanji “dug“ prema Ujedinjenom Kraljevstvu.
I druge tradicionalno libertarijanske teme bile su bliske Tolkinovom srcu. Na primer, bio je odlučan branilac prava na privatnost ne samo od državne intruzije, već i od “privatne“ novinarske bahatosti; u pismu Time-Life-u od 2. maja 1968. naglašava (#302):
Vaša i moja ideja o tome šta je prirodno se razlikuju, pošto ja nikad, ni u jednoj situaciji, ne radim dok me fotografišu, ili razgovaraju sa mnom, ili dok je uopšte iko prisutan u prostoriji. Fotografija mene kako radim bila bi u potpunosti laž.
I ima toga još mnogo, ali suštinu je lako rezimirati: kad savremene woke kompanije pokušavaju da preuzmu kontrolu nad Tolkinom i njegovim kreativnim nasleđem, to je neutemeljeno do nivoa čistog sarkazma, kao kad je Hitler izjavljivao da je za mir, Staljin novim ustavom ukinuo smrtnu kaznu, a Mira Marković u Dugi pisala kako se smatra savršenim roditeljem. To je pravi pokušaj kidnapovanja, neosnovan ni biografski, ni literarno, ni filozofski, ponajmanje moralno.
Tolkin je kulturno bio katolički konzervativac, a ekonomski i politički libertarijanac ili anarhokapitalista; iznad svega, prezirao je državno uplitanje u sve i svašta, oporezivanje, državnu kontrolu medija i državnu regulaciju kulturnog prostora. Kao beskompromisni antikomunista i antinacista, gajio je zdravu skepsu prema svim utopijskim projektima, a naročito onim zasnovanim na bizarnoj konstrukciji “jednakosti“ shvaćene kao jednakost ishoda i identitetskim politikama.
On je valjda poslednji stvaralac u istoriji čovečanstva koga bi postmoderni woke ekstremisti trebalo da prizivaju, svojataju i “kulturno prisvajaju“ (njihov sopstveni termin). Da je bilo do njega, teško da bi orkovi i trolovi pod vođstvom kapetana poput Džudit Batler, Robin di Angelo i Gajatri Spivak ili nazgula (utvara prstena) poput Mišela Fukoa, Žaka Deride, Žaka Lakana ili Martina Hajdegera, prošli išta bolje nego oni koji su pobegli nakon bitke kod Helmovog ponora (Gospodar prstenova, tom 2, str. 187; Nolit, Beograd, 1981):
Orci su se teturali i vrištali odbacujući i mač i koplje. Kao crni dim gonjen sve jačim vetrom bežali su oni. Sa jaukom, zađoše od iščekujuću senku drveća; i iz te senke nijedan ne izađe ponovo.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.