Student filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu

Vreme čitanja: 16 minuta

Foto:UnSplash

Dana 27. januara 1973. godine, Vrhovni sud SAD doneo je jednu od, kako se dugo nakon toga smatralo, najkonsekventnijih odluka u svojoj istoriji. Većinom od 7-2, sastav suda kojim je u tom trenutku predsedavao sudija Voren Berger, doneo je presudu u slučaju “Rou protiv Vejda“, presudu koja je na saveznom nivou utvrdila da se pravo na privatnost, ustanovljeno u okvirima četrnaestog amandmana na ustav Sjedinjenih država, odnosi i na odluku žena da se podvrgnu abortusu.

Sam istorijat slučaja tiče se žene iz Teksasa, koja je tužbu podnela pod pseudonimom Džejn Rou, na adresu teksaškog okružnog tužioca Henrija Vejda, a u vezi sa prilično oštrom zabranom prava na abortus, kakva je postojala u Teksasu u momentu podnošenja tužbe 1970. godine. Donevši presudu u ovom slučaju, Vrhovni sud je, u skladu sa tradicijom anglo-saksonskog prava, ustanovio presedan na koji će tokom narednih decenija moći da se pozivaju mnoge žene u Sjedinjenim Američkim Državama.

 

 

Četrnaesti amandman na ustav Sjedinjenih Država sadrži jasno određenje koje glasi: “Nijedna (savezna) država ne sme nijedno lice da liši života, slobode ili imovine bez propisanog zakonskog postupka“, i taj je deo prvog odeljka danas poznat i pod nazivom klauzula o propisanom zakonskom postupku. Pozivanjem na ovu klauzulu, kao i na deveti amandman na ustav SAD, kojim je propisano pravo ljudi da u slučaju daljih izmena ustava zadrže određena prava, Vrhovni sud je doneo presudu u slučaju “Rou protiv Vejda“, koja je u praksi značila da sve stanovnice Sjedinjenih Država imaju načelno pravo da se, ukoliko to žele, podvrgnu abortusu pod određenim specifičnim uslovima.

Da bi razrešile tehnička pitanja, sudije su bile prinuđene da trudnoću vremenski podele u tri faze. U prvoj fazi, koja započinje začećem a završava  između dvanaeste i četrnaeste nedelje trudnoće, žene su dobile apsolutno pravo na podvrgavanje abortusu u skladu sa sopstvenim prohtevima, a vladi je oduzeto pravo na regulisanje prakse abortusa. U drugoj fazi, koja započinje između dvanaeste i četrnaeste nedelje a završava između dvadeset sedme i dvadeset osme nedelje, vlada je dobila limitirano pravo da reguliše ograničenja podvrgavanja abortusu, u slučajevima kada je u pitanju zdravlje trudnice, a ne fetusa. U trećoj fazi, koja počinje između dvadeset sedme i dvadeset osme nedelje a završava porođajem, vlada je dobila pravo da reguliše ili čak zabrani praksu abortusa, uz izuzetak slučajeva kada je neophodno abortusom zaštiti život ili zdravlje majke.

Kontekst donošenja odluke u slučaju “Rou protiv Vejda“, kao i u slučaju svih drugih odluka koje najviši pravosudni organ Sjedinjenih Država donosi, usko je vezan za sastav samog suda i lična uverenja sudija koje u njemu sede. U skladu s tim da se sastavi Vrhovnog suda uglavnom klasifikuju po periodima nazvanim prema predsedavajućem suda, takozvani Bergerov sud, koji je doneo presudu u slučaju “Rou protiv Vejda“ predstavlja period predsedavanja sudije Vorena Bergera u vremenu između 1969. godine i 1986. godine. Reč je, dakle, o sastavu koji dolazi posle čuvenog Vorenovog suda (predsedavajući sudija Erl Voren – period: 1953–1969), koji se kolokvijalno smatra najliberalnijim sazivom u istoriji Vrhovnog suda SAD. Nasledivši Vorenov saziv, Bergerov saziv donosio je odluke u vremenskom rasponu od izbora konzervativnog republikanca Ričarda Niksona za predsednika SAD, preko mandata republikanca Džeralda Forda i demokrate Džimija Kartera, pa do duboko u mandat ikone američkog konzervatizma, republikanca Ronalda Regana.

 

 

Manevrišući kroz dominantno konzervativno političko razdoblje u istoriji zemlje, razdoblje obeleženo buđenjem tzv. “tihe većine“ konzervativnih belaca i istorijskim trijumfom Reganova koalicije zakletih konzervativaca raznih uverenja, Bergerov sud je iznutra bio podložan različitim dominacijama. Sam predsedavajući sudija Berger, pomalo nalik na aktuelnog predsedavajućeg sudiju Džona Robertsa, nije se naročito isticao kao glasnogovornik određene ideologije. To je dopustilo drugim sudijama, pre svega konzervativcu Viljemu Renkvistu, koji je nasledio Bergera na mestu predsedavajućeg, ali i liberalima Viljemu Brenanu i Tergudu Maršalu da budu dominantni glasovi Bergerovog suda. U izvesnom smislu, moglo bi se reći da praksa ideoloških nadglasavanja, kakva je danas gotovo uobičajena unutar Vrhovnog suda, svoj istorijat vuče upravo iz tog perioda, te da je i krajnje liberalna odluka Vrhovnog suda po pitanju “Rou protiv Vejda“ predstavljala poslednji krik u istoriju otišlog liberalnog Vorenovog saziva, čije su mnoge sudije, uključujući i sudiju Viljema Daglasa koji je u Vrhovni sud izabran još u vreme liberalnog demokrate Frenklina D. Ruzvelta, još uvek sedele u Vrhovnom sudu 1973. godine.

Iako će Bergerov sud naslediti veoma konzervativni Renkvistov sud, u koji će dospeti neki od najkonzervativnijih sudija koje Sud pamti, poput Klarensa Tomasa i Antonina Skalije, glavnog junaka ove priče, postojalo je pitanje oko koga je u vreme Bergerovog suda još uvek vladao konsenzus konzervativaca i liberala. Reč je o dominantnoj interpretativnoj filozofiji kada je u pitanju interpretacija teksta ustava Sjedinjenih Država – evolucionizmu. Sudije koje su delile ovu filozofiju interpretiranja, a takve su, dakle, bile manje-više sve sudije Vrhovnog suda 1973. godine, polazile su od uverenja da je ustav jedan, kako se to često kaže, “živi tekst“. Koncepcija “živog teksta“ podrazumevala je da su značenja ustavnih odredbi podložna evoluiranju shodno vremenskom kontekstu, te da ustav ne treba čitati uvek doslovno, jer se vremena menjaju, već da treba u tekstu ustava tražiti neprolazne vrednosti koje su se imale na umu kada je tekst ustava donet. Odluke, shodno tome, treba donositi tako da one pre svega reflektuju te neprolazne vrednosti usađene u tekst ustava, a ne nužno tako da reflektuju šta u samom ustavu doslovno piše, jer tekst zastareva i postaje arhaični relikt davne prošlosti.

Podrži Talas donacijom

Odluka Bergerovog saziva Vrhovnog suda u slučaju “Rou protiv Vejda“ predstavlja trijumf interpretativne filozofije evolucionizma. U pratećem mišljenju, kakvo Vrhovni sud SAD uvek izdaje nakon donete presude, a koje je u slučaju “Rou protiv Vejda“ napisao sudija Hari Blekmun, naznačeno je da: “pravo na privatnost, bilo da je utemeljeno na konceptu lične slobode i restrikcija postupaka države u okvirima četrnaestog amandmana, ili /…/ na pravu naroda da zadrži određena prava za sebe u okvirima devetog amandmana, dovoljno obuhvatno da obuhvati i odluku žene da li da okonča njenu trudnoću“. Kao što se odmah vidi, sudija Blekmun u oslanjanju na plauzibilnost evolucionističkih uverenja ide dovoljno daleko da u mišljenju koje nudi ostaje u nekoj vrsti oscilacije u pogledu toga na šta se u ustavu tačno poziva Vrhovni sud kada donosi odluku kakvu donosi. On, naime, ukazuje na dva amandmana – deveti i četrnaesti, ali odluku ne vezuje za konkretan tekst nijednog od ovih amandmana, u kojima se abortus konkretno ne spominje, već za vrednosti kojima ova dva amandmana odišu, a to je pre svega vrednost ljudske slobode. Daljim razvojem događaja, akcenat će sve manje biti stavljan na deveti a sve više na četrnaesti amandman, na klauzulu propisanog zakonskog postupka, što je, u vremenu u kom je evolucionizam postao sve napadaniji od strane konzervativaca koji su polako preuzimali Vrhovni sud, trebalo da obezbedi konkretnije utemeljenje u samom tekstu.

Dalja istorija slučaja “Rou protiv Vejda“ u notu prati dalju istoriju interpretativne filozofije evolucionizma i njene zastupljenosti u Vrhovnom sudu SAD, sve do konačnog poraza ove filozofije i preinačenja slučaja “Rou protiv Vejda“ 24. juna 2022. godine.

 

Renesansa konzervatizma i uspon tekstualizma

Pažljivom čitaocu je do sad sigurno zapalo za oko da se u ovom tekstu sve vreme govori o evolucionizmu, kao do devedesetih godina dvadesetog veka dominantnoj filozofiji interpretiranja teksta ustava Sjedinjenih Američkih Država, a da do sada nije bilo govora o dotle manjinskoj, gotovo neželjenoj interpretativnoj filozofiji. Reč je o stanovištu koje se u stručnoj literaturi i široj javnosti najčešće naziva tekstualizam, stanovištu koje evolucionističkoj koncepciji “živog teksta“ protivstavlja koncept “mrtvog teksta“. U praksi, tekstualisti, smatraju da ustav SAD treba čitati prilično doslovno, dakle, ne analizirajući šta nam sugerišu vrednosne analize, za koje tekstualisti smatraju da su principijelno nekonkluzivne, već šta nam sugeriše sam tekst. Tek ukoliko je i tekst do kraja neodređen prema određenim pitanjima, a postojanje takvih pitanja tekstualisti ne negiraju, na vodu isplivava potreba da se posegne za vrednosnom analizom, i to što je moguće minimalnijom u pogledu donekle proizvoljne spekulacije a što doslednijom u pogledu konkretne istoriografije.

Na konkretnom primeru, sukob tekstualista i evolucionista adekvatno se može objasniti u slučaju “Grater protiv Bolindžera“ iz 2003. godine. Spor je, naime, nastao oko ustavnosti afirmativnih mera na Univerzitetu Mičigen. Barbara Grater, čija je prijava za studije na ovom univerzitetu bila odbijena, tužila je predsednika Univerziteta Mičigen Lija Bolindžera, tvrdeći da su afirmativne mere na univerzitetu, koje su u obzir uzimale i boju kandidata za studije kako bi se stimulisalo obrazovanje crne populacije, protivustavne jer predstavljaju rasnu diskriminaciju belaca. Malo je reći da se po ovom pitanju Vrhovni sud, 2003. godine već oštro podeljen na liberalne evolucioniste i konzervativne tekstualiste, odmah podelio oko ovog pitanja. Polazna tačka u donošenju odluke od strane obe grupe sudija predstavljala je, kao i u slučaju “Rou protiv Vejda“, klauzula o propisanom zakonskom postupku u okviru četrnaestog amandmana, koja, pored već spomenutih garancija, građanima SAD garantuje i da država ne sme da im uskrati ravnopravnu zakonsku zaštitu.

Liberalni evolucionisti, predvođeni sudijom Rut Bejder Ginsberg i sudijom Stivenom Brejerom, dvama najvokalnijim liberalima Vrhovnog suda na prevoju dvadesetog u dvadeset prvi vek, smatrali su, razume se, da treba poći od vrednosti koje baštini klauzula o propisanom zakonskom postupku. Četrnaesti amandman, sa istoriografske tačke gledano, donet je 1868. godine, svega četiri godine nakon trinaestog amandmana, kojim je ukinuto ropstvo, u vreme Abrahama Linkolna i završne faze Građanskog rata. Na osnovu ovoga, smatrali su evolucionisti, jasno je da rukovodeća vrednost četrnaestog amandmana nije bila da se što više ljudi diskriminiše, nego da se što više ljudi integriše u zakonski okvir koji će ih sve tretirani ravnopravno. Shodno tome, evolucionisti su zauzeli stanovište da afirmativne mere nisu protivustavne, već, naprotiv, da one do dana današnjeg u životu drže duh vrednosti kojima je tekst ustava provejavao u vremenu donošenja četrnaestog amandmana.

Nasuprot tome, konzervativni tekstualisti, predvođeni spomenutim sudijama Klarensom Tomasom i Antoninom Skalijom, smatrali su da treba poći od teksta samog četrnaestog amandmana, te da, tek ako tekst nije dovoljno jasan po ovom pitanju, treba konsultovati vrednosti. Tekst je, međutim, u viđenju ovih sudija, prilično jasan, i on nalaže da država ne sme nikome da uskrati ravnopravnu zakonsku zaštitu. Zauzevši kontroverzan stav da afirmativne mere predstavljaju svojevrstan udar na princip rasne jednakosti, jer, kako piše predsedavajući Renkvist u izdvojenom mišljenju koje su podržali svi konzervativci unutar suda, favorizuju manjine na račun većine, tekstualisti su se iz petnih žila neuspešno borili za presudu koja će afirmativne mere proglasiti neustavnim.  Imajući na umu kontroverznu prirodu ovakve pozicije, neodlučne sudije svrstale su se uz liberalnu većinu i evolucionistička pozicija odnela je tesnu prevagu od 5-4.

Postavlja se pitanje: kako je došlo do toga da od trijumfa evolucionizma presudom u slučaju “Rou protiv Vejda“ 1973. godine, Vrhovni sud dospe do veoma tesne prevage u slučaju “Grater protiv Bolindžera“ 2003. godine, da bi, nakon dugog niza prilično konzervativnih presuda, konzervativni tekstualisti trijumfovali preinačenjem presude “Rou protiv Vejda“ 2022. godine? Istorija ovog procesa većim je delom političke, a manjim i pravne prirode, i usko je vezana za dva imena – senatora Miča Mekonela i sudiju Antonina Skaliju.

U kuloarima zgrade na Kapitol Hilu, senator Mič Mekonel još od početka devedesetih godina važio je za verovatno najvećeg manipulatora procedurama u radu Senata kog je Senat do sad video. Makijavelizam ovog senatora, danas vođe republikanaca u Senatu, uglavnom se svodi na dva pravca operisanja – kada je u većini, Mekonel nemilosrdno menja pravila igre tako da mu što više pogoduju; kada je u manjini, Mekonel provocira većinu da, pod pretnjom opstrukcije, donosi ishitrene izmene procedura kako bi mogla da neometano vlada, upravo one izmene koje Mekonelu, takođe, dolaze kao poručene kada se vrati u većinu. I tako već petnaest godina.

Remek-delo političke strategije Miča Mekonela ipak je, bez sumnje, aktuelni sastav Vrhovnog suda. Sa svojih deset prstiju, bezbrojnim manipulacijama pravilima u radu Senata, Mekonel je uspeo da osigura da u trenutnom sazivu predsedavajućeg sudije Robertsa konzervativci imaju ubedljivu većinu od šest mesta, a liberali manjinu od svega tri. Sada već kultni status stekao je slučaj nominacije Merika Garlanda za upražnjeno mesto u Vrhovnom sudu, nastalo upravo nakon smrti sudije Antonina Skalije 2016. godine. Zauzevši stav da demokrata Barak Obama nema legitimitet da popuni upražnjeno mesto tokom izborne godine, već da treba sačekati da izbori prođu kako bi novi predsednik s novim legitimitetom to učinio, Mekonel je s pozicije vođe republikanske većine u Senatu odbio čak i da održi regularna saslušanja nominovanog Garlanda pred Odborom za pravosuđe Senata SAD.

Posebno interesantan epilog, ovaj slučaj je dobio kada je, nakon smrti sudije Ginsberg 2020. godine, republikanac Donald Tramp na njeno upražnjeno mesto nominovao sudiju Ejmi Koni Baret. U sudaru sa liberalnom kritikom da postupa licemerno, jer se i Tramp našao u istoj situaciji u kojoj je bio i Obama 2016. godine, i to čak još bliže izborima nego što je Obamina nominacija Garlanda bila, Mekonel je prilično hladno uzvratio kako predsednik nema legitimitet da u izbornoj godini popuni upražnjeno mesto u Vrhovnom sudu ukoliko nema većinu u Senatu. Ironija je u tome što je i ovo ad hoc rešenje u izvesnom smislu tekstualističko – iako je jasno da je reč o još jednoj u nizu Mekonelovih brutalnih manipulacijama pravilima koja sam uspostavlja, on je, strogo govoreći, u pravu kada referira na činjenicu da su Obamine demokrate 2016. zaista bile u manjini, dok su Trampovi republikanci 2020. zaista bili u većini u Senatu.

Čitava priča o tome kako su konzervativci, međutim, postali ubedljiva većina u Vrhovnom sudu SAD sa tekstualizmom bi imala jako malo dodirnih tačaka da se ova interpretativna filozofija nije među konzervativnim sudijama zapatila gotovo bez izuzetaka. Dug je put od više puta spominjanog Bergerovog saziva suda, koji je 1973. godine doneo presudu u slučaju “Rou protiv Vejda“ i u kom je postojao balans snaga između konzervativaca i liberala ali je apsolutno dominantna filozofija i među jednima i među drugima bio evolucionizam, do Robertsovog saziva suda, kojim danas dominiraju konzervativci, podela na evolucioniste i tekstualiste sasvim korespondira sa podelom na konzervativce i liberale, i koji u tom duhu odlučuje da 2022. godine preinači presudu u slučaju “Rou protiv Vejda“. U centru te priče nalazi se glavni junak čitavog procesa restauracije tekstualizma kao dominantne interpretativne filozofije u okviru Vrhovnog suda – sudija Antonin Skalija.

Rođen u italijansko-američkoj porodici u Njujorku, sudija Skalija je u Vrhovni sud SAD došao 1986. godine, po nominaciji republikanca Ronalda Regana. U tom trenutku, sredovečni Skalija, koji je Reganu obećao trideset godina službe u Vrhovnom sudu i tačno toliko i odslužio, delovao je i republikancima i demokratama kao umereni kandidat, sklon kompromisima i bez previše jakih stavova. U trenutku kada je februara 2016. pronađen mrtav u svojoj kući u Šafteru u saveznoj državi Teksas, Skalija je, nakon tri decenije provedene u Vrhovnom sudu, bio jedna od ključnih tačaka podela, autor velikog broja kontroverznih mišljenja o presudama, često osporavan kao neko ko politizovanjem podriva nezavisnost suda i od mnogih prezren kao blizak prijatelj radikalno konzervativnih krugova u SAD.

Poput Mekonela, i Skalija je za tri decenije boravka u Vrhovnom sudu proizveo svoje remek-delo. U meri u kojoj se može reći da je trenutna razmera konzervativaca i liberala remek-delo senatora Miča Mekonela, može se reći i da je trenutna razmera tekstualista i evolucionista unutar suda remek-delo sudije Antonina Skalije.

Tamo gde je većina sudija decenijama videla plodotvorni konsenzus oko evolucionih polazišta, Antonin Skalija je još na studijama video ideološku prevagu koja njemu nije imala nikakvog smisla. Budući pedantan čitalac, Skalija je svoje istorijske uzore za ideološki prevrat koji je, kada je došao do mesta u Vrhovnom sudu, preduzeo morao da traži jako duboko u istoriju. Njegov magnum opus Čitanje zakona – interpretacija pravnih tekstova počinje citatom osamnaestovekovnog tekstualiste Viljema Blekstouna, jednog od glavnih uzora Skalije: “Zakon bez jednakosti, iako teško podnošljiv, mnogo je poželjniji za javno dobro nego jednakost bez zakona, koja bi od svakog sudije napravila zakonodavca i time stvorila beskonačnu konfuziju“.

Navedeni citat predstavlja maksimu vodilju Antonina Skalije, a time, posledično, i svih savremenih tekstualista među konzervativnim sudijama u Americi. To je zato što pre Skalije ozbiljnije tekstualističke tradicije gotovo da i nema, ako se izuzme period neposredno nakon pisanja ustava, kada dilema vrednosti nasuprot teksta još uvek nije bila aktuelna, jer su svi oni koji su imali nekih nedoumica stvar mogli da raščiste direktno sa autorima teksta. Filozofski prevrat koji je učinio Skalija, pre svega se oslanjajući na kvalitet svoje retorike i prijemčivost svog stila pisanja mišljenja o presudama, može se uporediti sa pregalaštvom Vinstona Čerčila, čija je retorika motivisala čitavu britansku naciju na borbu bez predaje. Ne treba, međutim, imati iluzija da je Skalija čitav posao obavio oslanjajući se samo i isključivo na svoju retoriku.

Centar univerzuma za mnoge Skalijine sledbenike u Sjedinjenim Državama predstavlja Federalističko društvo, veoma uticajna nevladina organizacija koja već četrdeset godina okuplja konzervativce iz sveta prava i politike. Uticaj ove organizacije je toliki, da je Donald Tramp u vreme kandidature za predsednika 2016. morao da objavi spisak svih sudija koje namerava da nominuje na sva upražnjena mesta (mnoga od kojih su ostala upražnjena zahvaljujući Mekonelovim opstrukcijama Obaminih nominacija) u trenutku kada bude izabran, za koji su mnogi smatrali da je proizašao upravo iz kuhinje Federalističkog društva, koje ga je, neposredno nakon objavljivanja spiska, svesrdno podržalo. U zamenu za sticanje ozbiljnijeg legitimiteta među podozrivim konzervativnim krugovima, Tramp je bio prinuđen da Federalističkom društvu preda potpunu kontrolu nad izborom kandidata za nominacije u sferi prava. Kao patrijarh u ovim krugovima, decenijama je brojnim postavljanjima unutar Federalističkog društva, ali i edukacijom mlađih kadrova, kumovao upravo Antonin Skalija.

Od samog početka, Skalija je pokazao ogromnu sposobnost u proceni, stavljajući akcenat na obrazovanje mladih pravnika. Sećajući se svog, dominantno evolucionističkog obrazovanja, Skalija je decenijama radio na promociji tekstualističkih ideja među akademskim svetom, zalažući se u početku za što veću toleranciju spram tekstualističkih kurseva, a potom i za njihovu postepenu dominaciju. Ilustrativan je primer pravnih kanona, svojevrsnih opštih maksima koje tekstualistu rukovode kroz čitanje ustava. U vreme Skalijinog obrazovanja, tekstualistički kanoni se na univerzitetima nisu izučavali, uz obrazloženje da su među sobom često kontradiktorni. Vršeći sa pozicije sudije Vrhovnog studa stalni verbalni pritisak, adresirajući javnost ali i svoje prijatelje iz Federalističkog društva u mnogo navrata po ovom pitanju, Skalija je za života posvedočio kako se kanoni vraćaju na univerzitete, prvo kao izborni, a potom neretko i redovni deo gradiva.

Trideset godina kasnije, kombinacija Skalijinog rada na edukaciji mladih pravnika u pravcu tekstualizma i Mekonelovog rada na tome da se na same vrhove pravosudnih institucija SAD imenuju sve mlađi i mlađi konzervativni tekstualisti, kako bi što duže služili na tim mestima, rezultovala je time da je američko pravosuđe danas dominantno konzervativno tekstualističko, i da nema naznaka da će ono u skorije vreme prestati da bude takvo. Za prijatelje liberalnih političkih strujanja, postavlja se pitanje: šta da se radi povodom toga?

Liberalni tekstualizam – sveža i sve atraktivnija mogućnost

Pod sve većim pritiskom konzervativnog tekstualizma, trenutno oličenog u istorijskoj odluci da se preinači “Rou protiv Vejda“, povećava se pritisak na liberalne krugove među američkim pravnicima. Koliko god to iliberalno moglo da zvuči, lično, na preinačenje “Rou protiv Vejda“ gledam pre svega kao na veliku priliku u ovom pogledu. Završni redovi ovog teksta otići će na obrazlaganje tog stava, ali i obrazlaganje aktuelnosti ovog pitanja za sve nas koji razvoj događaja oko ovog pitanja posmatramo sa strane, van granica Amerike.

Praktično od trenutka kada je Skalija počeo da propoveda konzervativni tekstualizam, liberalni krugovi među američkim sudijama našli su se u čvrstom gardu spram njegovog pregalaštva, braneći po svaku cenu svoja evolucionistička filozofska ubeđenja, stečena tokom sopstvenog obrazovanja. Na samom primeru slučaja “Rou protiv Vejda“, njegovog tretmana kako od strane liberalnih krugova među pravnicima tako i liberalnih medija, vidi se jedno beskompromisno držanje evolucionističkih principa. Dovoljno je otvoriti sekciju kolumni Vašington Posta pa da se vidi moralna panika u koju je zapala liberalna levica, nakon odluke o preinačenju “Rou protiv Vejda“. Dominantne su poruke koje odišu defetizmom i taman ton neretko patetičnog žaljenja za presudom koja se, u viđenju zagovornika ovih stavova, morala po svaku cenu braniti kao politički veoma plodotvorna.

Politička plodotvornost “Rou protiv Vejda“, njen duh progresivnosti i uloga inspiracije za mnoge zemlje koje su ovo pitanje adresirale nakon Sjedinjenih Država, svakako su van sumnje za sve liberale. Jalova je strategija, međutim, da se svaka rasprava okonča na tom nivou, a argumenti tekstualista iz Vrhovnog suda uniformno diskredituju kao natopljeni političkim predrasudama koje sa pravom nemaju naročito mnogo veze. Da bi se stvar okončala na iole prihvatljiv način za liberalne krugove, neophodno je da se krene sasvim drugim putem, putem koji će, umesto beskompromisnog držanja za odumiruću tradiciju interpretativnog evolucionizma, rezultovati u pojavi nečeg sasvim novog – liberalnog tekstualizma. 

Odluka da se tekstualizam usko veže za konzervativce a evolucionizam za liberale ima svoje istorijsko utemeljenje i razloge koji su u ovom tekstu već analizirani, ali bi, baš zbog toga, iskorak liberala ka tekstualizmu predstavljao hrabar i istovremeno potencijalno veoma koristan zaokret. U tekstu “Liberalne sudije prihvataju tekstualizam“ iz 2021. profesor ustavnog prava Den Farber zapaža, doduše, da je taj zaokret, koji se, istinu govoreći, polako već valja iza brda, pre primer neiskrenog priklanjanja dominantnoj tradiciji, nego iskreno usvajanje plodotvornijeg stanovišta. Glavna stvar koja, međutim, sprečava liberalne sudije da oberučke prihvate tekstualizam, lične su rezerve spram lika Antonina Skalije, koje se,  posledično, prelivaju i na tekstualizam. Tekstualizam, valja zapaziti, sa Skalijom niti počinje, niti završava. Upravo zbog toga, valja razmotriti izglede koje bi moglo imati jedno pragmatično i dragovoljno usvajanje tekstualizma sa liberalnih polazišta.

Analizirajmo “Rou protiv Vejda“ strogo tekstualistički, ne obazirući se mnogo na distinkciju liberalno-konzervativno. Ako bi se striktno držali teksta ustava, kao što to zahtevaju tekstualisti, u tekstu četrnaestog, a bogme i pomalo u ovoj raspravi zaboravljenog devetog amandmana, nigde se doslovce ne spominje abortus, niti nešto što plauzibilno liči na njega. To je, razume se, jasno i evolucionistima, i zato su oni dugo zagovarali rešenje prema kom pravo na abortus ni ne treba temeljiti na tekstu ustava, nego na vrednostima kojima taj ustav odiše. Dometi takvog rešenja vide se kroz samu istoriju presude “Rou protiv Vejda“, kao i njenog neslavnog kraja. Šta bi, onda, ti, danas više hipotetički nego stvarni, liberalni tekstualisti  trebalo da rade? Da prihvate tekstualističku logiku, prema kojoj aktuelni tekst ustava zaista ne garantuje ženama pravo na abortus, ali da to ne prihvataju, poput evolucionista, kao razlog za defetizam, već, naprotiv, kao razlog za aktivizam političkog dela liberalne struje.

Ustav Sjedinjenih Američkih Država, kao i mnogi drugi ustavi na svetu, poseduje oruđe, koje su još očevi osnivači imali na umu, koje predstavlja jedino validno sredstvo njegove izmene – donošenje amandmana. To, razume se, nije lako, jer zahteva dvotrećinsku podršku oba doma američkog Kongresa, ali ta činjenica treba da predstavlja teret za liberalne političke a ne pravne elite. Od 1992. do danas, republikanci su na predsedničkim izborima, kojih je u datom vremenskom periodu bilo osam, samo jednom dobili veći broj glasova. Ostatak republikanskih izbornih pobeda bio je pre svega izboksovan boljim rasporedom glasača, dovoljnim da broj elektora preokrene u pravcu republikanske pobede. Ni sa izborima za Kongres stvar ne stoji bitno drukčije, ali je to, umesto aktivistima, kod liberalnih elita Demokratske partije uglavnom pobuđivalo izvestan pesimistički konformizam, koji bi se mogao sažeti u stav da demokrate treba da brane ono što su na izborima dobile i da ne maštaju mnogo dalje od toga. Trijumf populizma na desnici, oličenog u Donaldu Trampu, rezultovao je ili još dubljim pesimizmom umerenih liberalnih elita, ili srljanjem u levi populizam kod levih ideoloških puritanaca. Bilo kako bilo, preinačenje “Rou protiv Vejda“ moglo bi da za demokrate, koje trenutno opterećuje visoka stopa inflacije, na novembarskim izborima za Kongres bude jedno od ključnih pitanja, pitanje koje bi moglo da veliki broj neodlučnih žena među biračkim telom odgurne u pravcu glasanja za demokrate.

Ono što demokrate ne treba da obećavaju jeste ideološko krstašenje zarad novog “Rou protiv Vejda“, jednako mršavo utemeljenog na neubedljivim pozivanjima na neplauzibilne dvosmislenosti u tekstu ustava, sve pod parolom plemenitih vrednosti. Vrednosti, bez sumnje, jesu plemenite, ali u post-skalijanskom sudu predsedavajućeg Džona Robertsa nisu dovoljne da bi se na njima temeljilo jedno tako važno ustavno određenje. Pravo na abortus, to veliko dostignuće civilizacije u dvadesetom veku, zaslužuje da bude kodifikovano na pouzdaniji i konkretniji način – bilo putem ustavnog amandmana, ili, ako se nema strpljenja, putem znatno verovatnijeg ishoda, a to su zakoni doneti na nivou saveznih država. Sve je to bolje i plodotvornije od natezanja trenutnog teksta ustava, svojevrsne zloupotrebe zarad dobrih ciljeva kojoj se, u konačnici, moralo stati na put, čak i za dobrobit samih liberala. Usuđujem se reći – pogotovo za njih.

Da za nekakvu renesansu liberalnog pravosuđa nema budućnosti bez usvajanja tekstualizma kao dominantne filozofije, jasno je i na osnovu već spomenutog stanja stvari na univerzitetima. Upravo tu se i krije velika šansa. Praveći zaokret od uniformnog obrazovanja počivajućeg na tradiciji evolucionizma, ono sa čim se nije računalo jeste da smrt evolucionizma za sobom ne povlači i smrt liberalizma. Bila bi, uostalom, prilično jaka optužba smatrati da je neko s tim računao. Kao što decenije dominacije evolucionizma nisu zatrle konzervativnu tradiciju među američkim sudijama, tako ni predstojeći period tekstualističke dominacije neće moći (niti bi trebalo) da zatre liberalnu tradiciju. Upravo u tom pogledu, što pre liberalne sudije krenu da se u donošenju presuda rukovode tekstualističkim kanonima, to će pre pravna borba oko nekih od ključnih društvenih i kulturoloških pitanja moći da bude vođena na jedan zreo i produktivan način.

Što se pre odustane od pokušaja da se pravo na abortus zasnuje na trenutnom tekstu ustava, a prihvati tekstualistička alternativa da se ustav menja ili putem političkih institucija u pravcu toga da novi tekst prilično jasno zaštiti to pravo, ili da se to pitanje reguliše na nivou saveznih država, to će pre nesrećna epizoda višedecenijskog održavanja “Rou protiv Vejda“ u životu iz straha prema promeni orijentacije biti gotova. Starije sudije, sudije poput Rut Bejder Ginsberg i Stivena Brejera, imali su opravdanje što takvu promenu orijentacije među liberalima nisu mogli da iniciraju – ono se, naime, ticalo činjenice da su obrazovani u evolucionističkoj tradiciji. Mlađe sudije, sudije obrazovane onako kako je sudija Antonin Skalija maštao o tome, takvo opravdanje nemaju i njihova je dužnost da prihvate novu realnost tekstualističke paradigme i loptu vrate u političku arenu, u kojoj će se demokratskim putem odlučivati o sudbini prava na abortus. 

Na kraju, postavlja se legitimno pitanje: u čemu se, uopšte, sastoji relevantnost ovog teksta, pisanog pre svega za publiku koja na događaje oko preinačenja “Rou protiv Vejda“ gleda sa bezbedne udaljenosti? Relevantnost ovog teksta za takvu publiku tiče se pre svega činjenice da živimo u visoko globalizovanom svetu, svetu pokretnih trendova koji u onom delu sveta koji se najčešće naziva “zapad“ uglavnom počinju svoj put iz Amerike i šire se dalje, ka zapadnom delu Evrope i nama koji prebivamo na periferiji tog sveta, ipak, kulturološki bez sumnje kao njegov integralni deo. U tom smislu, svi ovi problemi, sve rasprave, dileme i podele s kojima se danas suočava američko društvo, mnogo bi brže nego što se čini mogli da postanu realnost kako razvijenih evropskih država, tako i nas na periferiji zapada. Ne treba, zato, čekati skrštenih ruku i imati dileme oko toga kakve bi ovo veze moglo da ima sa nama. Abortus je abortus, i u Los Anđelesu, i u Kelnu, i u Čačku.

Naš kontekst jeste specifičan, kao i kontekst svake pojedinačne države, ali, iako će to mnogima u postojećoj kulturološkoj konstelaciji stvari zvučati gotovo neverovatno, nije izuzetan. Globalizacija je doprla dovoljno daleko da su mnogi trendovi postali suštinski globalni, a da to, ipak, nije razorilo među sobom isprepletani mozaik kultura, kakav je, recimo, evropski kontinent. Ne treba, međutim, gajiti iluzije kako je bilo koji deo tog mozaika svet za sebe, kako njega ne dodiruju strujanja koja pulsiraju ostalim delovima, pogotovo onim, politički gledano, najrelevantnijim. Najlakše bi, razume se, bilo, zariti glavu u pesak i tvrditi da se to sve nas ne tiče. To će, međutim, kroz možda deceniju ili dve, kada se problem “niotkuda“ pojavi i na našim vratima, samo rezultovati istom onom moralnom panikom, kakvom sada odiše odeljak za kolumne Vašington Posta.