Politikolog, Predavač na Webster Univerzitetu

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto:UnSplash

Dok se deo tvitera pre neki dan oduševljavao Danilom Mandićem i njegovom vatrenom kritikom Putinove agresije na Ukrajinu, meni je zapalo za uho još nešto. On nije samo pozivao na radikalnu promenu srpskog većinskog odnosa prema tom ratu, već je taj odnos uzeo i kao pokazatelj duboke bolesti srpske kulture koja svoje “traume leči tako što navija za tuđe kolektivne traume“.

Danilo je dodao i da sociolozi znaju kako, duboko ispod delovanja institucija, deluju kulturni obrasci koji u stvari presudno utiču na to da li će institucije uopšte i delovati ili ne. Ovo je stara tematika i medju politikolozima, tj. njihovom podvrstom koju nazivamo “komparativisti“. Oni metodom poređenja raznih država pokušavaju otkriti uzroke, tokove i posledice raznih procesa, na primer nacionalnog identiteta, demokratije, raznih vidova unutrašnjih nestabilnosti (protesti, građanski ratovi), nejednakosti, i slično. 

 

 

Ovi komparativisti se tako kolju decenijama oko toga šta je glavni pokretač političkih procesa. Da li je to kultura, to jest naše vrednosti, odnosno uverenja o sebi i drugima i tome šta je ispravno, a šta ne, šta je suština, a šta površina? Taj pogled prepoznajemo kad god čujemo “ma mi smo ti takav narod, ne može kod nas demokratija, nama treba samo čvrsta ruka“. 

Ili je politika posledica “društvenih struktura“ koje samo naziremo? Na primer, kada čujemo “džaba mi glasamo, na vlast se dolazi i sa vlasti se odlazi voljom stranih ambasada i krupnog kapitala“).

Ili je politika “racionalni izbor“, odraz međusobnih uticaja pojedinačnih proračunatih odluka miliona pojedinaca, od najmoćnijih do najnemoćnijih? Na primer, reći „moramo promeniti izborni sistem, jer kad promenimo pravila igre igrači će se preračunati i promeniti ponašanje“ je tvrdnja da je stanje politike kod nas rezultat međusobnih uticaja svih nas i naših odluka.

Naravno, svi ovi mogući uzroci se međusobno prepliću: ono što računamo da je naš interes je i delo naših uverenja koja dobijamo kroz kulturu (na primer, “kad razmislim, bolje je da nastavimo da se borimo za Kosovo, nego da u zamenu za Kosovo uđemo u Evropsku Uniju i živimo kao bubrezi u loju, jer džaba ti pare, ako prodaš dušu“). Takođe, moja računica je drugim delom proizvod onoga što mi struktura omogućava ili onemogućava (na primer, “za sada smo slabiji od NATO-a koji je samo batina svetskog kapitala, pa računam da je bolje da trpimo i čekamo povoljnu priliku da vratimo Kosovo pod naš suverenitet“).

 

 

Vratimo se, dakle, kulturi. Već sam za Talas pisao o upotrebi filmova radi širenja demokratske političke kulture, ali ovde želim da istaknem nešto još dublje: nedostatak samopouzdanja kao osnovni problem naše političke kulture na kojoj stoje naše institucije i javne politike, ali i nedostatak samopouzdanja kao fabriku ličnih frustracija koje se ne leče veličanjem demokratskih ideala i institucija i ekranizacijom njihovih autohtonih korena u srpskoj kulturi. 

Taj nedostatak samopouzdanja se u politici ogleda kroz opsesivnu vezanost za spoljne i unutrašnje sile. Cinična prebacivanja između pro-ruski i pro-zapadno okrenutih struja u Srbiji otkrivaju da se i kod jednih i kod drugih zapatio strah od prepoznavanja tih spoljnih idola kao sebičnih imperijalnih centara. Suprotno gledište bi neminovno zbližilo pro-rusku i pro-zapadnu struju, jer bi se obe morale odreći iluzije da se okretanjem Zapadu ili Istoku “jednom za svagda“ rešavaju naši spoljnopolitički problemi. 

Samopouzdanje u spoljnoj politici zahteva ukorenjenost u nacionalnom istorijskom iskustvu, inače se merilo ispravnosti spoljne politike svodi samo na tapšanje po ramenu od strane spoljnopolitičkog idola ili na razmenu pretnji sa Neprijateljem. Dugoročne posledice tapšanja po ramenu i razmene pretnji se opasno zanemaruju. I pretnje i tapšanja su neizostavni deo diplomatije, ali ne smeju biti njen cilj. 

Podrži Talas donacijom

Ukorenjenost u nacionalnom istorijskom iskustvu nalaže ne samo poznavanje sopstvene istorije, već i osećanje njene tragedije kroz sagledavanje sopstvenog delovanja kao jedne istorijske epizode ili barem kao ugovorni odnos sa sledećom generacijom kojoj se obavezujemo da joj ostavimo bolji spoljnopolitički položaj. 

Ta ukorenjenost je suprotnost parohijalnom kompleksu, bio on niže ili više vrednosti u odnosu na strane sile i susedne konkurentske nacionalizme. U tom smislu ukorenjenost u nacionalnom iskustvu, osećanje pripadnosti i prvenstvene odanosti svojim sugrađanima, je nemoguća bez određene doze kosmopolitizma, odnosno osećanja da se istovremeno pripada i opštem ljudskom iskustvu. Samim tim se stiče osećaj ravnopravnosti koji daje psihološki osnov borbi za nacionalne interese, a da istovremeno ne upada u zamku obožavanja ili preziranja tuđih interesa, kultura i života. 

Na primer, poštujući rusku i američku kulturu, poštujući njihovu snagu koja podupire njihove interese izražene rečima njihovih vođa, mi smo dužni da uspeh sopstvene spoljne politike, sve dok je jedan od njenih glavnih ciljeva definisan konsenzusom naše javne rasprave kao povratak suvereniteta na Kosovu, merimo brojem “otpriznavanja“ nezavisnosti ili brojem stanovnika Kosova koji Srbiju smatraju svojom državom. 

U tom smislu često pomislim na izjavu britanskog državnika Vilijema Ormsbi-Gora: “Uvek smo tvrdili ‘bolje samouprava nego čak i dobra uprava’.“ Logika je zadivljujuće prosta – samoupravom se može naći put ka dobroj upravi, ali tuđa uprava uvek preti promenom u lošem pravcu. 

Pružena korak dalje, od spoljnoj ka unutrašnjoj politici, ova logika nalaže građanima da osete samopouzdanje i kad se radi o silama u domaćoj politici. Pravo na pitanje i učešće u odlučivanju se ne može svesti na rezignirano glasanje “protiv“ ili ushićeno “za“ svake četiri godine (ili kad god predsednik odluči da se glasa). Od lokalne do najviše državne politike, građani trpe najužasnije posledice odsustva samopouzdanja koje se manifestuje u dva oblika: jedni nemaju samopouzdanja da se aktivno uključe u politiku, a drugi nemaju samopouzdanja da posumnjaju u zvaničnu verziju istine koju im komanduje autoritet predsednika države. 

Samopouzdanje ne sme i ne može doći iz osećanja intelektualne, finansijske ili čak i fizičke moći, Imamo i obrazovanih i pametnih i bogatih i fizički jakih koji apstiniraju ili služe zaslepljeno autoritetima. Samopouzdanje dolazi iz priznavanja sopstvene ljudskosti i prirode kao jednake onima koji uživaju moć. Iz svesti o istoj prirodi raste osećaj prava na samoupravu, na postavljanje pitanja i obavezu vršilaca vlasti da na njih odgovore. 

Izgradnja tog samopouzdanja je temeljni zadatak kulturne politike, bilo da je gradi književnica svojim romanima, političar svojim govorima, glumica i režiser svojim filmovima, aktivisti svojim akcijama, istoričari isticanjem istorijskih primera… 

U protivnom, izgrađuje se kultura koju je Dostojevski opisao u “Zlim dusima“: “Ni u jednom društvu se sama policija ne može boriti. Kod nas, svaki ko ulazi traži da mu se odredi naročiti policijski organ koji će ga čuvati. Ne razume ovde društvo da svako sam sebe ima da čuva. A šta u takvim prilikama rade naši očevi porodice, ugledni činovnici, žene, devojke? Ćute i dure se. Nema ni toliko društvene inicijative u njima da spreče kojekakve protuve…“

Kultura odsustva samopouzdanja, to jest kultura durenja i obožavanja, to je svejedno kultura prepuštanja uprave drugima, onima koji “bolje znaju“ ili protiv kojih se “ne vredi boriti“, ta kultura je koren problema, kiseonik koji raspaljuje autokratiju i tako se zatvara začarani krug koji vodi ka daljem gubljenju slobode.