Stručnjak za komunikacije i politikolog

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto:Flickr

Beograd ima novog gradonačelnika. Legendu srpskog vaterpola, legendu Demokratske stranke tokom Tadićevog mandata i legendu Novog Beograda, najveće opštine u Srbiji koju je vodio deset godina – šampiona Aleksandra Šapića. 

 

 

Koliko će trajati njegov mandat nije jasno nikome, jer nas izvesno ubrzo čekaju novi beogradski izbori zbog podbačaja SNS-a u Beogradu, ali tu smo gde smo, i poštovaćemo ga kao da će ceo mandat voditi glavni grad. Prva politika koju je predložio nakon izbora za gradonačelnika je izuzetno nepopularna, sasvim izvesno nedelotvorna, a u praksi i nesprovodiva – zabrana vožnje manje od dve osobe u jednom vozilu tokom špica.

Sigurno je da je Šapićeva namera bila dobra. Da se rastereti izuzetno zagušen saobraćaj u Beogradu, po uzoru na neke gradove u svetu. Iako automobili čine jednocifren postotak među uzročnicima zagađenja vazduha. Ali ne klonimo duhom – ovo nije originalna, a daleko od toga da je najbesmislenija ideja koju lokalne vlasti širom sveta donose. Evo par primera.

 

Džakarta – 3u1 u špicu regulativa

Glavni grad Indonezije ima preko deset miliona stanovnika i preko 4,5 miliona automobila uz 13 miliona motocikala. Uz to, gustina stanovništva je oko četiri puta veća nego u drastično razvijenijem Beogradu. Sve to, nateralo je gradsku vlast na ingenioznu ideju kako smanjiti broj vozila na ulicama. Pravilo 3u1 podrazumevalo je da u jednom vozilu, tokom špica, mora da se vozi barem troje ljudi.

Foto: Pixabay

Iako je u početku primene dalo rezultata, ovo pravilo je povučeno vrlo brzo, osim ostalog, i iz jednog neizgovorenog, ali jako očiglednog i lokalnom stanovništvu jasnog razloga. Siromašni su iznajmljivali svoju decu da budu “+2” onima koji su želeli da ispoštuju regulativu, ali nisu imali dovoljno osoba u svom vozilu. 

Trenutno je u tom gradu na snazi pravilo par-nepar, prema kome na najprometnijim saobraćajnicama u špicevima mogu da se naizmenično kreću vozila sa parnim, odnosno neparnim registarskim brojem. Ovaj model ne otvara priliku za rentiranje dece.

 

 

Planska gradnja i gradovi duhova

Velika Kina ima oko 700 gradova. I u njima čak petina nekretnina (konkretno, neverovatnih 65 miliona stambenih jedinica) potpuno prazno! U nekim slučajevima, u pitanju su i bukvalno gradovi duhova, u kojima nema nikoga, ili skoro nikoga. Uzrok eksplozije ovih prostora nalazi se u čudesnom miksu ideologije i profita prijatelja vladajuće komunističke partije.

Foto: Pixabay

Naime, sa rastom standarda kineskih građana, došlo je do povećane tražnje, pa i cene stambenih jedinica. Za partijsku vrhušku, to je značilo prodaju državne zemlje ortacima, ali i veliku naplatu poreza od ovih transakcija. Za Kinu, to je značilo iskorišćenje količine betona u periodu od tri godine (2010-2013.), koliko je SAD iskoristila ukupno u 20. veku. I, ko bi rekao – gradove duhova u kojima ne živi niko, ili skoro niko.

 

Pametni gradovi i ne baš toliko pametna gradnja pametnih gradova

Još jedan tip poduhvata koji se činio kao dobar plan, ali, kako bi Pekić napisao, događaji ga se iz nekog razloga nisu držali, jesu, veštačkom potrebom izazvani, pametni gradovi. Jedan od takvih je Lavasa u Indiji – lažni Portofino, čiju je gradnju inicirao milioner Ajut Gulabčand. Ideja je bila da grad bude izgrađen od nule, da bude smart, i da izgleda kao italijansko mondensko ribarsko selo, samo u Indiji. I to dosta daleko od svih bitnih puteva, centara i razuma uopšte.

Foto: Pixabay

Za ovaj poduhvat, njegova kompanija je dobila svesrdnu pomoć države, kredite, svu infrastrukturnu i političku podršku. Namenjena za život 250.000 ljudi, Lavasa je naletela na problem – u njemu skoro niko nije želeo da živi i danas ima oko 10.000 stanovnika. Cenu ovog poduhvata i bankrota Gulabčandove kompanije platiće, naravno, poreski obveznici Indije. Pametno, što se njega tiče.

Podrži Talas donacijom

Beskonačan je niz glupih zakona, glupljih inicijativa i najglupljih modela finansiranja različitih državnih, ili državno podržanih poduhvata. Jedno je zajedničko za sve – cenu plaća narod.