Programski direktor Novog trećeg puta

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto:UnSplash

“Moji saradnici su izračunali da sam do sada dao preko 400 intervjua o ulasku Finske u NATO“ rekao mi je bivši finski premijer Aleksandar Stub na ovogodišnjem EPP kongresu u Roterdamu. Pre samo pola godine ova rečenica bila je gotovo nemoguća.

Razlog za to nije bilo to što je bivši lider ove nordijske države nedovoljno profilisana ličnost za međunarodnu publiku, jer jeste već godinama. Prvenstveni razlog za to je što je takav potez u anketama podržavalo samo oko 15% Finaca i njegova stranka Nacionalna koalicija, dok je većinsko mišljenje bilo suprotno.

 

 

Pre nepune tri godine, na sličnom događaju u Zagrebu sam upoznao gospodina Stuba i tada je govorio o potencijalnom ulasku njegove države u NATO, kao mogućem, ali ne izvesnom rešenju za bezbednosne izazove sa kojima se Finska suočava u ruskom komšiluku. Nakon pandemije i naravno ruske invazije na Ukrajinu, to moguće rešenje postalo je pitanje nacionalnog konsenzusa i napravljeni su gotovo svi važni koraci da do članstva dođe.

U susednoj Švedskoj, lider opozicione Partije umerenih Ulf Kristerson, bio je jedan od retkih zagovornika ulaska ove tradicionalno neutralne države u NATO. Iako je javno mnjenje bilo više raspoloženo za ovaj potez nego u Finskoj (mahom odnos 40% prema 30% u korist ulaska), vladajuće socijaldemokrate nisu percipirale takvu orijentaciju kao najbolje rešenje. Na zajedničkoj konferenciji 16. maja u Stokholmu ove godine, socijaldemokratska premijerka Anderson i lider opozicije Kristerson, javno su izrazili jedinstvo i želju da i ova država postane članica NATO-a.

Poslednje dve neutralne nordijske države vrlo izvesno će ove godine postati i dve nove članice NATO-a, menjajući kontinuitet svoje spoljne politike izbegavanja članstva u vojnim savezima. Brzina ove odluke i efikasnost sprovođenja u delo jeste vanredno zbivanje koje će imati značajne posledice i za naš region.

 

Švedska i Finska i odnos prema NATO-u

Kao što sam u jednoj od prethodnih kolumni za Talas.rs već pisao, ove dve države su u prethodnim godinama napravile važne korake da se približe NATO-u na različite načine. U Švedskoj se javno mnjenje kroz prethodne tri decenije postepeno pomeralo od vrlo niske podrške za učlanjenje od desetak procenata, do relativne većine krajem prošle decenije.

Parlamentarna većina je prošle godine ukinula legislativne barijere za potencijalno članstvo. Ruska aneksija Krima, sumnjiva kretanja ruske mornarice i ruske vojne vežbe koje su simulirale napade na Švedsku, među švedskom elitom povećavale su simpatije prema NATO-u kao najsigurnijoj bezbednosnoj garanciji.

 

 

Na drugoj strani, Finska je održavala nizak nivo podrške za članstvo u NATO-u u kontinuitetu, ali je u praksi napravila važne korake da se NATO-u približi. U Helsinkiju je od 2017. smešten evropski centar za borbu protiv hibridnih (ruskih) pretnji. Tokom 2018. pripadnici finske vojske su učestvovali u vojnoj vežbi NATO-a zvanoj “Trident Juncture 18“ na teritoriji Norveške. Iako finski građani i leva politička elita nisu imali poverenja prema NATO-u, Severnoatlanska alijansa je imala poverenja u Finsku. 

Ipak, kao što sam i u svom tadašnjem tekstu pisao, članstvo nije delovalo kao moguće kratkoročno zbog stavova javnog mnjenja u obe države. Ulazak Švedske, gde je NATO bio popularniji, mogao bi tek tada da dovede do ulaska lančano i Finske. Međutim, nakon ruske vojne invazije na Ukrajinu, uloge su se obrnule i finski zaokret ka učlanjenju pogurao je Švedsku da učini isti korak. Ukoliko dve države uspeju da sa Turskom nađu kompromisno rešenje oko kurdskog pitanja, gde postoji neslaganje, Švedska i Finska će ove godine postati dve nove članice ovog vojnog saveza. Ono što je važno je to što će navedenom savezu biti možda i najvažnije nove članice.

 

Švedska i Finska kao nove članice

Pre ruske invazije na Ukrajinu, Vladimir Putin slao je nekoliko ultimatuma zapadnim državama, sa naglaskom ka Sjedinjenim Državama. U navedenim ultimatumima traženo je povlačenje NATO-a na granice iz 1997, jer je iz ugla Moskve učlanjivanje novih istočnih država u ovaj vojni savez bezbednosna pretnja.

Iako Ukrajina nije zvanično podnela zahtev za članstvo u NATO-u, niti je NATO pozvao Ukrajinu da se učlani, potencijalno članstvo Kijeva u Alijansi bio je jedan od javno deklarisanih povoda za intervenciju. Po navodima Moskve, ulazak ove susedne države bi predstavljao direktnu pretnju po bezbednost Rusije i da je ruska intervencija iz tog ugla neizbežna, preventivna mera i legitiman casus belli.

Podrži Talas donacijom

Nakon što su i Finska i Švedska formalno podnele zahteve za članstvo, takvih agresivnih reakcija nije bilo. Iako je granica Finske i Rusije preko 1000 kilometara i udaljenost finske granice od Sankt Peterburga manje od 200 km, preventivna invazija ne deluje kao izvesna mogućnost. Jedan od razloga su odbrambeni kapaciteti Finske, ali i Švedske, koji će biti značajan dodatak NATO-u, a ne teret kolektivne bezbednosti.

Dok je Ukrajina jedna od najsiromašnijih država u Evropi, Finska i Švedska su jedne od najbogatijih država na svetu kada se gleda BDP po glavi stanovnika. Švedska već nekoliko godina rapidno povećava svoju vojnu potrošnju, dok Finska već danas troši oko 2% BDP-a na odbranu, koliko ne troši ogromna većina NATO članica. Finska ima infrastrukturu adaptiranu za dugi ratni sukob, 900 000 rezervista, nemačke tenkove Leopard 2, moderne američke F/A-18 Hornet avione lovce,  a uskoro će u svom arsenalu imati i američki najnoviji višenamenski borbeni avion pete generacije F-35.  

Ukrajina se pre invazija najvećim delom oslanjala na remontovanu sovjetsku opremu i nešto doniranog defanzivnog lakog arsenala od NATO država. Protiv takve države Rusija nakon 100 dana kontroliše manje teritorije nego u prvim nedeljama sukoba. Finska i Švedska bi sa svojim armijama, opremljenošću, finansijama i pripremljenošću za sukob bile u gornjoj polovini NATO članica.

Kao takve bi i bez NATO članstva bile sposobne za samoodbranu, ali švedska i finska politička elita nemaju nameru da se kockaju. Na drugoj strani, za SAD takvi saveznici su prekopotrebni u Evropi. Pored pouzdanog saveznika u vidu Ujedinjenog Kraljevstva i vojno sve jače i lojalne Poljske, Finska i Švedska biće adekvatan dodatak.

 

Evropska bezbednost, Švedska i Finska

Jedna od glavnih strategija spoljne politike nacionalističkog dela političke elite u Srbiji je da bi naša država trebalo da trpi privremene gubitke i čeka svoje vreme. To vreme je neki hipotetički momenat u budućnosti kada će Evropska unija i NATO implodirati, a Rusija i druge sile ojačati, te bi se na taj način situacija promenila u “srpsku korist“. Nova događanja pokazuju da to vreme neće doći.

Nakon 30 godina zagovaranja takve politike, NATO nije implodirao, već se samo širio ka istoku i jugu uvećavajući broj članica. Osim Finske i Švedske ove godine, čak i za mandata Donalda Trampa NATO je dobio dve nove članice u našem regionu. Ovaj vojni savez danas će biti jači nego pre deset godina i iz ugla broja članica i iz ugla unutrašnje kohezije, ali i vojnih kapaciteta.

Sa druge strane, Rusija će iz ovog sukoba (bez obzira na ishod) izaći slabijeg uticaja u našem regionu, ali i u svom komšiluku. Osim što će se sve države iz regiona postepeno odaljavati od Moskve i u svom komšiluku imaće nove dve države NATO članice. Ukoliko se i sam rat završi sa ishodom negativnim po Rusiju, spoljna politika Srbije bi trebalo da bude predmet ozbiljne i rapidne revizije, sa jasnom diskreditacijom dela elite koja je predviđala kolaps Zapada u bliskoj budućnosti i oslanjanje na Rusiju. 

Ulazak Finske i Švedske u NATO simbol je promena političke situacije u celoj Evropi i podizanja novih zidova, a u takvom novom vremenu potrebna je i nova strategija i za Srbiju, i to veoma brzo.