Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: UnSplash

Liberalni stav je da osudiš podjednako crni i crveni totalitarizam, zapravo, bilo koji totalitarizam. Kada u Moskvi defiluju kolone vojnika i tenkova na kojima se vijore crvene zastave sa petokrakom liberal oseća nelagodu, jer se takvom proslavom simbolički legitimizuje komunizam ali i sovjetska okupacija Evrope. Liberali ne mogu da pređu preko zamenjivanja jednog totalitarizma, Hitlerovog, drugim – Staljinovim, Maovim ili onim Crvenih Kmera. Liberali slave pobedu nad Hitlerom svim srcem, kao što su punih pluća dočekali pad Berlinskog zida i slamanje imperije zla. Bogu hvala. 

Liberalni stav je da ne koristiš retoriku bilo jednog ili drugog sveta naopakih ideologija, jer ako je koristiš čak i nesvesno, radiš za snage zla.  

 

 

Čuven je primer “antifašizma“, termina zgotovljenog u Staljinovoj agitprop kuhinji da se zabašuri kolaboracija boljševika sa hitlerizmom. Naime, da bi izbegli korišćenje termina “nacizam/hitlerizam“ ili fraze “borba protiv nacizma/hitlerizma“, staljinisti su insistirali na terminu “fašizam“ i “borba protiv fašizma“. Sve koji nisu bili “antifašisti“ u njihovom smislu proglašavali su moralno i politički nepodobnim. Liberali u ovakvom etiketiranju vide samo još, kako kaže Slobodan Radosavljević, poslednje utočište nitkova

Ipak, za razliku od komunizma i nacizma, fašizam u istorijskom smislu nije posedovao totalitarni kapacitet o čemu je pisala Hana Arent. A upravo su oni koji su razvili puni totalitarizam u svojoj kući dali sebi za pravo da čak i liberalni Zapad nazivaju fašističkim, jer je hitlerizam, u njihovim očima, neželjeno čedo kapitalizma. 

Ovakvo shvatanje je još uvek rasprostranjeno i kod nas, iako je nobelovac Fridrih fon Hajek u analizi civilizacijskog puta u ropstvo dokazao da je intelektualna matrica komunizma i nacizma ista. Naime, obe baštine ideju posvemašne kontrole društvenog života, ekonomskog, kao i političkog: što više kontrole u svim aspektima života, to više socijalizma a manje liberalizma. 

Liberalni stav je, opet, da osuđuješ zločine i jednih i drugih, crnih i crvenih ali i “svojih“ – svih koji ih čine. Pravi liberal se skameni kada neko osuđuje Srebrenicu ali prećutkuje ili čak slavi masovna streljanja sprovođena od strane Titovih partizana. Za pravog liberala nema suštinske razlike između Mladića i Broza jer on veruje da je ljudski život svetinja, ma čiji bio, i zalaže se za društvo koje će tu vrednost prihvatiti kao osnovnu i njome neće bagatelisati ni po koju cenu. 

Liberalni stav je da odbacuješ etatizam u bilo kom obliku. Ono što spaja nacionaliste i socijaliste jeste njihov etatizam, verovanje u svemoć države i njeno obogotvorenje. U mom prethodnom tekstu skiciranje fenomena radikalnog etatizma naišlo je u nekim krugovima na negativni odijum.  

 

 

Ipak, upotreba ovih termina nije bila originalna, ona je odomaćena kod liberala, od Hajeka i Mizesa do Hansa Hermana Hopea. Ovaj poslednji je, kritikujući bjukenenovski proleterski konzervativizam ukazao na destruktivnu simbiozu ekonomskog levičarenja i nacionalizma. Kad se služi ovom terminologijom, liberalna društvena teorija često ne referira na istorijski nacizam već na etatističku misaonu matricu koja usvaja kombinaciju ekonomskog socijalizma (planiranja i kontrole) i tradicionalizma koga ekskluzivno štiti i promoviše jaka država. Po Hopeu, a i po mom shvatanju, takva kombinacija vodi nestanku kako tradicionalnih vrednosti tako i produktivnog ekonomskog života. To je jednostavno isti stari put u (socijalističko) ropstvo, jedno opšte osiromašenje duha i tela. 

Liberalni stav je da poštuješ tradiciju i iskustvo, i učiš iz njih, ali ne slepo i uvek. Liberali razlikuju produktivne od neproduktivnih tradicija, nešto što je puno godina funkcionisalo besprekorno može se pokazati destruktivnim u promenjenom kontekstu. Liberali ne veruju u okamenjena društva ali ni u revolucionarnu promenu koja briše osnove bez kojih nema smislenog života. 

Komunistička revolucija uništavala je privatno vlasništvo i religiju praveći od svetovnih vladara bogove, a ciljala je da uništi i porodicu. Institucije porodice, privatnog vlasništva i religije su u temelju naše civilizacije ali se i one neumitnim hodom vremena i epohalnih promena menjaju. Liberalizam, za razliku od konzervativizma je benevolentan prema svakoj promeni koja ne remeti bazičnu vrednost – individualnu slobodu.  Liberalizam nije ni revolucionarna ali ni status quo filozofija. 

Liberalni stav je da veruješ u spontane društvene snage a ne u socijalni inženjering i plan odozgo. Liberal će prihvatiti ama baš sve što je proizvod spontanog društvenog dogovaranja odraslih (uračunljivih) osoba. Ako mu je stalo do tradicionalnih vrednosti on će biti liberal-konzervativac, ali to neće nametati drugima. Ako mu je stalo do progresivnih vrednosti, biće liberal-levičar pod uslovom da od države ne traži da mu obezbedi ono što mu treba. 

Podrži Talas donacijom

Ako to čini onda prestaje da bude liberal i ostaje samo – levičar. Liberalna strategija je, dakle, strategija ubeđivanja, dogovaranja i razgovaranja – nikako nametanja i prisiljavanja. Iznad svega, liberalna strategija je da budeš vernik, ateista, progresivac ili tradicionalista u svom dvorištu.

Liberalni stav je da ne odobravaš i ne potpomažeš rast državne moći. Pravi liberal u potpunosti podržava pravo svakoga da bira svoj životni stil, religiju ili političku pripadnost. Pravi liberal može da prezire nečiji životni stil, shvatanja pa čak i izgled. Međutim, on će tuđi izbor braniti “krvlju“, baš kao što je to tokom jedne predratne kafanske epizode učinio general Mihailović kada je svojom oficirskom čašću (pozivom na dvoboj) ustao da odbrani pravo na drugačije opredeljenje čoveka sa kojim se uopšte nije slagao. 

Danas, kada se nazovi liberali udružuju sa državom u promociji prava ugroženih grupa, oni zapravo čine liberalizmu lošu uslugu, jer uvećavanje državne moći preko institucionalizacije kolektivnih prava znači dugoročno smanjenje individualne slobode čak i za grupu koja se navodno “štiti“.  Ne zaboravimo, svaka grupa se sastoji od pojedinaca, a liberalizam kaže da su – i tu nema spora – individualna prava starija od kolektivnih. 

Država, koliko god moćna ipak ne može da proizvede toliko kolektivnih prava a da ne povredi već postojeća. Za ovaj paradoks “države negovateljice“ ne žele da čuju oni koji gorljivo traže ekskluzivitet samo za svoju grupu, svoj identitet.  O tome koliko je institucionalizacija kolektivnih prava besmislena mera u zemljama u kojima se ne poštuju bazična individualna prava ne treba trošiti reči.

Liberalni stav je da to isto ne činiš u svim drugim oblastima

Liberalni stav je iznad svega da poštuješ legitimno stečeno vlasništvo i vladavinu prava. Liberalni stav nije da zagovaraš liberalizam samo za sebe dok svima ostalima priželjkuješ okove na nogama. Liberalizam nije burazerski kapitalizam koji stvara oligarhijske režime, niti se može svesti na šićardžijsko hvatanje krivina u nefunkcionalnom sistemu u kome se snalaze samo „hitri i okretni“. Ni jedno ni drugo nema veze sa liberalizmom. 

Prvo, liberalizam je socijalno učenje a ne opis ponašanja individualnih aktera na tržištu, koji mogu biti ovakvi ili onakvi, dobri, loši, moralni i nemoralni. Drugo, liberalizam podrazumeva striktno poštovanje vlasničkih prava i ideju zakonitosti. Jedan od najvažnijih činilaca koji je doprineo razvoju zapadne civilizacije sastoji se prosto u upornom poštovanju vlasničkih prava. Kažem „prosto“ jer upravo taj minimum na ovom području nije nikada dostignut. Tamo gde njega nema vlada bezakonje, korupcija i kriminal. 

Liberalni stav je da veruješ u liberalizam čak i onda kada ga trendovi vremena i ljudska glupost odbacuju. Činjenica da liberalizam više nije živa politička ideologija u smislu u kome su to populističke ideologije levice i desnice, da on nema svoje političke predvodnike niti “masu“ koja ih sledi, ne umanjuje njegov značaj za civilizaciju koja svoj procvat i blagostanje duguje velikim delom liberalnom shvatanju života i njegovim institucijama. 

Kada je Hajek pisao Put u ropstvo čovečanstvo je slamalo nacizam. Knjiga je predstavljala upozorenje “pobednicima“ da ne ponavljaju greške gubitnika. Naime, put u ropstvo bio je postepen i dugotrajno pripreman, iako se neukom oku može učiniti da su nacističko preuzimanje vlasti i boljševička revolucija pojavili sami od sebe. Svet tridesetih godina prošlog veka zanosio se opasnim socijalnim eksperimentima odbacujući zdrav razum, logiku ali i ekonomske zakonitosti. O tim trendovima gubljenja razuma i masovne histerije proizvedene zanosnim a opasnim idejama govorio je Hajek, trendovima koji su vrlo jaki i danas.

Liberalni stav je, najzad, da čvrsto veruješ u liberalne principe ali i da istom merom uvažavaš njegova praktična dostignuća. Odnosno, da shvataš koliko malo fali da se sloboda koju danas uživaš izgubi. Jedna od trenutno najmalignijih intelektualnih pojava jeste strategija relativizacije  koja kaže da u pogledu slobode, više nema suštinske razlike između Istoka i Zapada, Kine i Amerike. I zaista, mnogi neprijatelji slobode jedva su dočekali panične reakcije zapadnih vlada u borbi protiv koronavirusa, kada su se neke uzorne demokratije zaključavale po kineskom modelu, urušavajući ustavom zagarantovana prava svojim građanima.

Od te relativizacije nisu imuni ni mnogi liberalni entuzijasti, naročito “libertarijanci“ koji u svom žaru potrage za “boljim svetom“ veličaju savremene režime zla i njihove lidere jer ovi, navodno, raskrinkavaju svetsko licemerstvo. Njihov idealizam bi momentalno nestao samo kada bi zaista, na svom primeru, osetili “slobodu“ jednog Kineza ili Rusa. Uostalom, ovi liberalni poštovaoci “alternativnih režima istine“ kritikuju liberalizam i Zapad iz svih oružja, dok žive na Zapadu i ubiraju plodove liberalizma. To je, takođe, strašno licemerje.  

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.