Vuko Vlahović

Politikolog

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Unsplash

 

“Da puteve moćnog Dnjepra
I vidim i čujem,
Niz široke pole polja
Kako bučno huje.”


Taras Ševčenko

 

Bečkim kongresom 1815. godine započela je u međunarodnim odnosima era ravnoteže snaga, koja će potrajati sve do Prvog svjetskog rata. Završetkom rata okončano je postojanje nekoliko evropskih carstava, ali međuratni period nije dao adekvatan odgovor na pitanje kako redefinisati evropsku političku arhitekturu. Tek nakon tragedija Drugog svjetskog rata Evropa uspijeva da nađe odgovor kroz proces integracija, prvo ekonomskih, a potom i političkih. 

Današnja putinovska Rusija jedina odgovor vidi u vraćanju točka istorije i uspostavi novog carstva i nove ere ravnoteže snaga. 

 

Predvidljivost diktatora 

Zaumna Putinova ideja o ukrajinskoj naciji i državi kao vještačkim pojavama poslužili su kao inspiracija za invaziju. Mimo tih fantazija, u razmatranju uzroka invazije ne treba zanemariti ni jedan sasvim lični, Putinov sebični motiv. Njegov, naime, strah da bi Rusi na ukrajinskom primjeru mogli da nauče da je demokratija moguća i dovedu u pitanje njegovu moć. Ako Ukrajinci mogu imati demokratiju, zašto ne bi mogli i Rusi? 

 

 

Svoje fantazije o nepostojanju ukrajinske nacije kremljovski samodržac pokušaće nasilno da utisne u realnost, agresijom na Ukrajinu 24. februara, sa teritorije druge države. Simbolično, to je uradio u gluvo doba noći, gotovo u isto vrijeme i na isti način (bez suštinske objave rata) kao i Hitler osamdeset jednu godinu ranije. 

Nakon što je bila centar dva prethodna evropska totalitarizma – Hitlerovog i Staljinovog – Ukrajini je istorija očito dodijela zlokobnu sudbinu da bude u centru i trećeg – Putinovog. Njegova osvajačka ambicija da pokori okolne države bila je supstitut za neuspjeh da izgradi funkcionalnu demokratiju i tržišnu ekonomiju, odnosno da Rusima omogući dobar život u slobodnoj zemlji.

Ovaj destruktivan, ali lako predvidljiv “recept” su primjenjivali mnogi diktatori prije njega. Hana Arent u Izvorima totalitarizma govori o mogućnosti ljudske vrste da bude kreativna. U tom smislu, Putin je odveć predvidljiv i dosadan. Zelenski, na drugoj strani, predstavlja svjež dah demokratije, koja nam uvijek ostavlja mogućnost da budemo iznenađeni. Bivši se glumac izvanredno snašao u ulozi ratnog lidera i u čerčilovskom maniru predvodi napore za odbranu svoje zemlje. Ukrajincima svakako može imponovati cjelokupno političko i vojno vođstvo, jer su izuzetnu razinu kompetencije pokazali i Oleksij Arestovič, Mihailo Podoljak, Oleh Reznikov, Mihailo Fedorov, Irina Vereščuk, general Zalužnji…Zelenski je prilikom izbora saradnika izvjesno napravio perfektan posao. 

Dakle, možemo govoriti o dvostrukojj motivaciji za agresiju na Ukrijinu – uništenje ukrajinske nacije i demokratije i opstanak Putinovog režima.

 

Propast blickriga 

Plan o brzom upadu u Kijev i eliminaciji političkog vođstva Ukrajine je osujećen od strane ukrajinske armije. Sve što je uslijedilo nakon toga bila je manifestacija nemoći Kremlja. Okruživanje gradova i neselektivno uništavanje civilnih ciljeva govori o frustraciji i bijesu kremljovskog diktatora jer njegova korupcijom nagrižena i nedovoljno profesionalizovana armija ne može zauzeti veće ukrajinske gradove. Putinov problem je tipičan problem diktatora – okružen ulizicama izgubi kontakt sa realnošću. Sa druge strane, kad napravi grešku nema saradnika, javnosti, medija, civilnog društva koji mogu da mu ukažu da griješi. Žestok i odlučan otpor Ukrajinaca, te spremnost da se uhvate u koštac sa brojnijim i bolje naoružanim okupatorima pokazao je da je u ključnom segmentu Putin već poražen – svaki sljedeći dan otpora značiće i jačanje ukrajinske nacije.

 

 

U decenijama koje dolaze Ukrajinci će sebično čuvati svoj identitet, između ostalog i manifestacijom mržnje prema ruskom imperijalizmu. Mržnja prema zajedničkom neprijatelju predstavlja snažan kohezivni faktor za svaku naciju. Tokom sovjetskog razdoblja Rusi i Ukrajinci se možda nijesu voljeli, ali svakako nijesu bili neprijatelji. Putin je uspio da posadi sjeme neprijateljstva između dva naroda, koje će vjerovatno trajati dugo u budućnosti. 

Otpor je u prvoj fazi sukoba bio toliko žestok da su se okupatori u žurbi i podvijenog repa povukli sa sjevernog fronta. Preostalo im je da oližu rane i pokušaju da se pregrupišu kako bi okupirali još neko parče ukrajinske teritorije na istoku zemlje. Tako bi lobotomiranoj ruskoj javnosti mogli servirati perverzan narativ o “pobjedi nad ukrajinskim nacistima”.

 

Fukujamovska zabluda 

Invazija putinovskih osvajačkih hordi na Ukrajinu još jednom je dokazala ispraznost Fukujamine teze o “kraju istorije”. Nakon pada Željezne zavjese Kina i Rusija su pokazale da pobjeda liberalne demokratije nije konačna, te da još uvijek postoje snage koje vjeruju u mogućnost zaustavljanja točka istorije. Tokom poslednje decenije revizionistički resantimani u Ruskoj Federaciji postali su sveprisutni. Putin je pad Sovjetskog Saveza označio geopolitičkom katastrofom, pa su svi resursi Kremlja upregnuti u nastojanje da se obnovi makar surogat ove tvorevine.

Podrži Talas donacijom

 

Pošto je očigledno nemoguće oživjeti komunizam kao ideološku osnovu, upotrijebljena je kombinacija militantnog ruskog nacionalizma i pseudopravoslavlja. Time je stvoren zapaljiv ideološki amalgam, kojim je profanisana religija, a sakralizovano rusko velikodržavlje. Očigledno je da ove pojave na Zapadu, uljuljkanom fukujamovskom zabludom, nijesu dovoljno ozbiljno shvaćene. Naročito je u iluzijama prednjačila SR Njemačka, koja je čak i nakon okupacije Krima nastavila da gradi snažne ekonomske veze sa Rusijom, i pored ozbiljnih upozorenja iz Vašingtona da bi energetska zavisnost od Moskve mogla biti veoma opasna.

 

Otrježnjenje 

Dobra vijest je što su u Berlinu konačno shvatili razmjere samoobmane i odmah počeli da rade na smanjenju zavisnosti od ruskih energenata, te zabranili Sjeverni tok 2. Već je definisano ulganje od 100 milijardi eura u reformu Bundeswehra, a čak je i poslato naoružanje Kijevu, što je do prije samo dva mjeseca djelovalo nezamislivo. Takođe, Velika Britanija je reagovala mnogo odlučnije nego ranije kad su protivnici ruskog režima trovani na njenoj teritoriji. Da se radi o tektonskim promjenama zapadnih politika možda najuvjerljivije govore primjeri tradicionalno neutralne Švajcarske, koja je uvela oštre sankcije Rusiji, ili pak vojno neutralne Finske koja je odmah uputila naoružanje u Ukrajinu i počela ozbiljno da razmatra mogućnost ulaska u NATO. 

Ruska je agresija, dakle, postigla potpuno suprotan efekat od onog na koji su računali. Umjesto svađe i sukoba viđen je gotovo iznenađujući nivo saglasnosti i jedinstva na Zapadu. Takođe, pozitivno je i to što bi ovo mogao biti uvod u veliku energetsku transformaciju i drastično smanjenje zavisnosti od nafte i gasa kao ključnih energenata (Green Manhattan). Agresija Putinovog režima mogla bi biti i podsticaj za prestanak kulturnih ratova na Zapadu, prvenstveno na liniji liberali-konzervativci, jer je jasno da se i jedni i drugi susrijeću na pitanju odbrane slobode i da imaju zajedničkog neprijatelja u Putinu i njegovoj mračnoj ideologiji.

 

Dugoročni efekti invazije 

U nastojanju da sagledamo efekte ruske invazije po budućnost čovječanstva, prvi zaključak koji se nameće jeste da će ovaj događaj i razmjere ruskih zločina u Ukrajini dugoročno uticati na kvalitet života gotovo svakog pojedinca na planeti. Izdvajanja za odbranu, koja su dosad u većini razvijenih zemalja bila na nivou 2-3% godišnjeg budžeta biće značajno uvećana. Što implicira umanjenje budžetskih sredstava prvenstveno za obrazovanje i zdravstvo, kao dvije oblasti koje najneposrednije utiču na kvalitet života svakog čovjeka.

U kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i nepokolebljivog otpora Ukrajinaca ima smisla razmišljati o istorijskom determinizmu, odnosno u kojoj mjeri prošlost jedne nacije utiče na njenu budućnost. Ukrajinci su živjeli pod carističkom i komunističkom diktaturom, a ipak su odabrali demokratiju. Slično su učinili i Njemci nakon Wilhelmove avanture u Prvom, odnosno Hitlerove u Drugom svjetskom ratu. 

U skladu sa tim zaključujemo da istorija jeste važna i utiče na sadašnjost, ali nije odlučujuća – uvijek imamo mogućnost da izaberemo bolju alternativu. Ukrajinska borba predstavljaće inspiraciju za otpor tiraniji i na drugim mjestima, te opomenu da slobodu i demokratiju, kada se jednom postignu, treba ljubomorno čuvati. 

Ukrajinci svojom odlučnom borbom i zadivljujućom hrabrošću ulivaju optimizam cijelom svijetu da je moguće i da ima smisla boriti se za vrijednosti slobode i demokratije.

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *