Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Canva 

 

Kada god pomislim kako su političari gadan soj setim se da ima jedan mnogo gadniji – intelektualci.

Prvi su po pravilu oportunisti pa su zbog toga skloni da uvažavaju realnost, kakva god ona bila.

Drugi, pak, nemaju nikakve dodirne tačke sa realnošću. Oni  žive u svetu ideja koje razvijaju iz ugodnih fotelja. Oni se hrane kompleksom nepriznate veličine. Oni žele da oblikuju svet po svojim zamislima bez ikakvih posledica po sebe i sa potencijalno ogromnim posledicama ukoliko neko od političara počne da ih sluša.

U zavisnosti od konteksta, delim ih u dve vrste.

Jednu, koju čine oni koji oblikuju svoje melodije po ukusu diktatorovog uha. Najpoznatiji je primer kremljinskog  “filozofa” Aleksandra Dugina ili nekada Miloševićeve sluge, praksisovca Mihaila Markovića. To su “dvorski intelektualci”, plaćene intelektualne prostitutke.

Druga vrsta je možda interesantnija. Reč je na prvi pogled o bezopasnim pojavama, zaludnim skribomanima i isfrustriranim osobama. U stabilnom poretku u kome je sloboda čvrsto zagarantovana i nije plen moćnika, ovakvi ljudi ne predstavljaju posebnu pretnju. Tavore na obodima sistema, neshvaćeni i nesrećni ali ipak preživljavaju jer uvek ima onih koji su spremni da kupuju njihovu robu.

 

 

Tek u slabom i moralno dezorijentisanom društvu ove sitne štetočine dobijaju na značaju. Ovde mogu da zagađuju intelektualni prostor koliko hoće. U čuvenoj raspravi o totalitarizmu Hana Arent je opisala kako se ovaj intelektualni lumpen proleterijat uzdigao do “komandnih visina”  nemačkog društva omogućavajući uspon ideologije Trećeg rajha.

Još ranije, slično se desilo sa prodorom boljševizma čiji predvodnici nisu bili intelektualne  gromade već ljudi zadojeni mržnjom prema liberalnom kapitalizmu. Bili su to propali intelektualci ali uspešni revolucionari poput Lenjina, Trockog  i ostalih “usrećitelja” čovečanstva.

Od početka višestranačja, a zapravo i pre njega, ova druga kategorija intelektualaca odgovorna je za većinu političkih lutanja i katastrofa kroz koje je prolazilo i još prolazi srpsko društvo. Njihovo delovanje ostaje neprekinuto i danas, u vremenu peticija protiv “političkog Zapada”, baš kao što su u vremenu kada je čitava istočna Evropa prelazila na višestranačje i politički pluralizam mutili vodu idejom “nepartijskog pluralizma” ili “velike Srbije”.

Po svom duhu, ako ne uvek i po slovu, intelektualna potka njihovih ideja je nacionalsocijalistička. U političkom smislu, ekstremno nacionalistička, u ekonomskom, ne manje ekstremno socijalistička. U naciji vide vrhovnu vrednost, iako se retorički zalažu za građansko društvo. U ekonomiji podržavaju protekcionizam i snažnu državnu ulogu – potpuno u skladu sa socijalizmom.

Njihovo intelektualno delovanje je stalna pretnja –  stalna “kost u grlu” srpskom društvu koja mu ne dozvoljava da realizuje svoje unutrašnje potencijale, da krene putem razvoja, uspeha, sreće, ljubavi, putem jedne optimistične ali i odgovorne nacije kakva Srbija po svojoj prirodi jeste, i treba da bude.

Zauzvrat, ovi mračnjaci nude viziju depresivne (“mučeničke”) i pesimističke, uvek zabrinute, Srbije. Oni žive od stvaranja “grča na licu”. Oni forsiraju megalomanske zamisli čiju realizaciju treba da plate nevini i zavedeni njihovim lažima, baš kao što hiljade mladih Rusa nestaje u ukrajinskom blatu sprovodeći u delo Duginovu nihilističku kvazifilozofiju. Jer njih i ne interesuje to kako društvo zaista funkcioniše i šta obični ljudi u stvari žele. Individualan život i njegova stremljenja nemaju gotovo nikakav značaj za njih. Oni su iznad svega toga.

To je ista ona grupacija koja se nikada nije pomirila sa padom Berlinskog zida koji je doživela kao pucanje staklenog zvona pod kojim su bili zaštićeni oni i njihov pogled na svet. Njihov tipičan predstavnik želi sigurnost i izvesnost starog sveta – sveta u kome se najbolje oseća, jer je u osnovi poslušnik.

Iako se retorički zalaže za demokratiju u srcu priželjkuje komandu – glas moćnog vođe kog će slušati. On samo čezne da se ušuška u skute Velikog brata iza neke nove Gvozdene zavese.

Ovi intelektualci su se iz sveg srca radovali Putinovom političkom usponu jer je to značilo hvatanje kopče sa svetom  koji jedino razumeju –  svetom kontrole i neslobode u kome bi oni nastavili da se klanjaju političkim idolima, baš kao što su se klanjali Titu, Miloševiću i sada Putinu.

 

 

Njihov osnovni cilj je – da im se čuje glas (da budu uvaženi) ali i da sami slušaju (da budu pokorni). San svih naših “nacionalnih intelektualaca”, od ekipe nekadašnje perjanice socijalističke omladine okupljene oko časopisa Student do istoričara pomiritelja partizanskih i četničkih tradicija, jeste da se izdignu iz ove “nesamoskrivljene” pozicije bukača sa oboda sistema i postanu punopravni dvorski trubači, baš kao Dugin, Marković i slični komedijaši.

Odnosno, želja im je da pređu (najzad) u onu prvu kategoriju.

Nemojte se zavaravati njihovim nazovi disidenstvom – ono postoji samo dok se ne avanzuje u višu kategoriju. Tada disidenstvo postaje slugeranstvo.

Njihov najveći strah je da im je istorijski sat već otkucao – i to odavno. Ne mislim pri tom samo na pad Berlinskog zida. Srbija je jedna mala, siromašna i u osnovi ne tako važna zemlja, dok se oni još uvek hrane ostacima sa stola jugoslovenske grandomanije.

Sanjaju neke velike borbe i obračune, neke nove klisurine, Neretve i partizanske epopeje, postignuća i “podvižništva” kojima  će kumovati. Istorijski bilans kraha velikih balkanskih projekata od njih je napravilo generale bez vojske. Zaodenuti ozbiljnim izrazom lica koje večno bdi nad sudbinom nacije, oni su zapravo tužne pojave koje svoje frustracije mogu da leče još samo peticijama. Eh, da je samo geografski Rusija bliža – sve bi bilo mnogo lakše!

Stalno čujemo, oni su protiv Zapada jer nas je Zapad bombardovao. Pogrešno! Oni su bili protiv Zapada i pre nego što nas je on bombardovao. Oni su bili protiv Zapada i 1989. I ranije. Oni su se uvek divili sovjetskoj (ruskoj) vojnoj sili a prezirali “dekadentni” i “licemerni” Zapad gde “svako radi po svome ćefu”.

Oni jesu deca komunizma, ona rankovićevska, ćosićevska, nacionalboljševička, koja je izvornoj srpskoj političkoj tradiciji privržena samo folklorno. Istovremeno gaje duboki prezir prema ideji društva koju je mukotrpno  gradila podjednako kneževina i kraljevina Srbija, društva ukotvljenog u zapadni pogled na svet.

Njihovo antizapadnjaštvo razotkriva njihovu traumu i kompleks. Plaše se Zapada jer on znači slobodu, individualnu slobodu najpre, a ova znači nepostojanje monopola na istinu. A oni znaju samo za monopol, u ekonomiji, životu, u politici. Oni su za ruski svet, kao što su bili za Miloševićevu borbu protiv “Novog svetskog poretka”.

Kažu, nismo mi protiv Zapada kao takvog, i mi cenimo demokratiju i druge lepe stvari koje otuda dolaze. Mi smo samo protiv “političkog Zapada”. Mnogo su se namučili oko ove kovanice – ali uzalud. Ta sintagma namenjena da zavara i prikrije zapravo sve razotkriva. Oni su za “razvoj”, “modernizaciju”, “tehnologiju” i sve ostalo što je doneo Zapad od Industrijske revolucije do danas ali – bez slobode. Oni su za kineski model, oni žele da od političkog Zapada naprave politički Istok. To im je cilj.

 

Podrži Talas donacijom

 

Tragikomična je činjenica, sa istorijskog i ideološkog aspekta, da su u svom zastranjivanju uspeli da nadmaše i svoju najveću konkurenciju – (ne)reformisane titoiste. Neokomunisti, iako i sami preziru naciju i nacionalizam, nisu otišli toliko daleko da interese tuđe nacije pretpostave interesima svoje – tj. da se u činu kolektivnog nacionalnog samoukidanja konvertiraju u drugu naciju (rusku). U Srbiji, nažalost, kao da je još uvek u toku neka uvrnuta verzija sukoba ibeovca (današnjih rusofila) i titoista.

Nemojte pomisliti da ukazivanjem na sličnosti sa ibeovcima zagovaram, ne daj Bože, titoističke metode obračuna sa neistomišljenicima. Klasični liberali poput mene osuđuju podjednako Staljinove gulage i Titove kazamate i masovna pogubljenja. Razlika između putinista i zagriženih titoista je samo u stepenu, ali ne u metodi obračuna sa drugačijim mišljenjem.

Ljudi poput mene rešenje mnogih problema vide u više a ne u manje slobode. Upravo je nedostatak političke i ekonomske slobode uz medijsku scenu koja već više od decenije podgreva panegirike o “ruskom uspehu” dovela do poraznog stanja u kome se nalazi dobar deo našeg društva. Takva situacija je omogućila sistematsko trovanje mozgova koji su postali plen destruktivne intelektualne klike. Vučićev režim sistematski je napravio medijsko vašarište u kome je sve podložno relativizaciji služeći tako interesima velemajstora relativizovanja – centrima širenja ruske “meke moći”. Srbija je možda jedina zemlja u Evropi u kojoj se u jednim novinama pojavila informacija da je Ukrajina, zamislite, napala Rusiju.

Srećom po Srbiju, rat u Ukrajini je razvejao sve dileme oko opcija koje stoje na raspolaganju onima koji žele da žive u slobodnom društvu. Jer bitka koja se upravo vodi nije samo rat između jedne nadmoćne vojne sile i jednog naroda koji joj se grčevito suprotstavlja. Bitka koja se danas vodi je borba između slobode i tlačenja. Intelektualci, potpisnici deklaracija protiv “političkog Zapada” stavili su se na ovu drugu stranu. Gde im je, uostalom i mesto.

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.