Foto:UnSplash
Iako ruska ekonomija nije raširenih ruku dočekala sankcije 2014. godine, njihov uticaj bio je ograničen. Isto se ne može reći za sankcije uvedene 2022. godine koje prete da ponište godine ekonomskog razvoja i stvore veliki talas migracije ruskih građana.
Na koje sve načine su SAD i EU sankcionisale Rusiju? Spisak uključuje zabranu novih američkih investicija u Rusiju, sankcionisanje velikih ruskih banki poput Alfa banke i Sberbanke, kao i zabranu poslovanja sa nekolicinom državnih firmi. Pojedine ruske banke su takođe isključene iz SWIFT sistema koji omogućava bankama razmenjivanje poruka o plaćanjima i trgovini. Zabranjeni su letovi ruskih avio kompanija ka SAD, UK, EU i Kanadi.
Uprkos velikom insistiranju Italije, zabranjen je i izvoz luksuznih dobara u Rusiju, a Ujedinjeno Kraljevstvo je uspostavilo i carinu od 35% na uvoz ruske vodke. Ruske banke ne mogu ni da pristupe finansijskom tržištu Evropske unije, a gotovo sve sankcije uvedene 2014. godine su i dalje na snazi. Dodatna mera uključuje i odluku Nemačke da stopira sertifikovanje projekta Severni tok 2 koji bi značajno povećao uvoz ruskog gasa. Problem je i pad vrednosti deonica brojnih ruskih kompanija.
Pored ekonomskih sankcija, uvedene su i sankcije usmerene ka političkom vrhu Rusije (npr. sankcionisani su članovi porodice Sergeja Lavrova, ministra spoljnih poslova) i krugu super bogatih ruskih oligarha. Preko 1000 lica je sankcionisano, uključujući i Romana Abramoviča, koji je usled sankcija prinuđen da proda britanski fudbalski klub Čelzi. Interesantna mera odnosi se na luksuzne jahte koje su u posedstvu brojnih ruskih bogataša. Neke jahte su zaplenjene u evopskih lukama, a u brojnim lukama ove jahte više nisu dobrodošle. Tako je, na primer, Romanovičeva jahta My Solaris morala da napusti luku Bodrum i trenutno se nalazi u Tivtu.
Sve ove sankcije verovatno nisu naročito iznenadile zvaničnike u Moskvu. Ono što ih verovatno jeste šokiralo je zamrzavanje deviznih rezervi Centralne banke Rusije (CBR). SAD i EU su zamrzle oko 300 milijardi deviznih rezervzi CBR, što predstavlja oko 60% ukupnih deviznih rezervi Rusije. Ne samo da su devizne rezerve zamrznute, već postoji i nedostatak spremnosti čak i neutralnih zemalja da vrše transakcije sa CBR.
Koliko dobro je ruska ekonomija podnela ekonomski rat u kojem se našla? Za sad se čini da uprkos tome što krvari, ruska ekonomija podnosi ekonomske udarce stojeći. Rublja je inicijalno izgubila oko 40% svoje vrednosti u odnosu na američki dolar, da bi se nešto kasnije deo vrednosti povratio. Kako bi zaustavila pad rublje i nadomestila povećani rizik od inflacije, CBR je povećala referentnu kamatnu stopu stopu na 20%. Ruske kompanije koje izvoze su u obavezi da 80% svojih prihoda konvertuju u rublje, što je takođe pozitivno uticalo na rast vrednosti rublje. Obustavljena je i trgovina na ruskoj berzi, uvedene su strože kontrole kapitala, pa tako na primer ruski građani ne mogu da šalju novac u inostranstvo.
Ipak, nakon inicijalnog šoka ruska ekonomija je uspela da se delimično adaptira. Rublja se gotovo pa vratila na nivo pre početka rata, a oporavile su se i deonice pojedinih ruskih kompanija. Kako navodi Economist, prestala je i inicijalna žurba Rusa da povuku novac sa svojih bankovnih računa (povučeno je oko 31 milijarde rublji), a deo novca je vraćen u bankovni sistem.
Cene osnovnih dobara nisu porasle drastično (oko 5% od početka rata), a drugi znaci ekonomske aktivnosti, poput potrošnje struje, su na sličnom nivou kao i 2021. godine. Prema procenama Evropske banke za obnovu i razvoj, ruska ekonomija će biti manja za oko 10% na kraju ove godine, ali neće ući u duboku recesiju. Ruski GDP neće porasti na kraju godine, a rusku ekonomiju verovatno očekuju godine niskih stopa ekonomskog rasta usled manje potražnje za energentima iz Rusije i migracije edukovanih Rusa u druge zapadne zemlje.
Zašto je ruska ekonomija otpornija nego što se očekivalo? Pored dobre reakcije Centralne banke, bitno je i to što su ruske firme već nekoliko godina naviknute na nedostatak pojedinih proizvoda sa Zapada. Rusija dodatno puni državnu kasu prodajom energenata koja i dalje nije obustavljena sa evropskim zemljama, iako je upitno da li će se ovo možda promeniti ako se rat i optužbe za ratne zločine nastave.
Rusija sasvim sigurno neće ekonomski napredovati usled rat u Ukrajini, ali čak i negativan ekonomski efekat rata nije moguće u potpunosti svesti na sankcije. Debata o uspehu sankcija često previđaju da izoluju uticaj sankcija od drugih negativnih ekonomskih podsticaja poput geopolitičke nestabilnosti. Sama činjenica da se ruske trupe nalaze u blizini Kijeva dovoljna je da investitori izgube poverenje u ruske kompanije, rublja izgubi na vrednosti i da ruski građani pokupe keš iz obližnje banke.
Ko će zaista biti gubitnik sankcija prema Rusiji?
Uprkos opširnim sankcijama, njihov efekat je kao što smo videli ograničen. Ovo ipak ne znači da sankcije ne predstavljaju negativan uticaj na svetsku ekonomiju.
Zemlje poput Turske i Egipta zavise od izvoza žitarica iz Rusije. Građani Rusije su takođe ti koji usled sankcija gube poslove. Kompanije širom sveta moraju da promene lance snabdevanja i potroše značajne resurse na advokate koji ih savetuju kako da ne budu slučajno optuženi za nepoštovanje sankcija. Zbog veličine ruske ekonomije (tj. činjenice da je slična veličini ekonomiji Teksasa) i asimetrije u količini trgovinske saradnje sa EU i SAD, Rusija će gotovo izvesno izvući deblji kraj sankcija, ali je ovo diplomatsko oružje mač sa dve oštrice i pogađa i stranu koje ih uvede. Pošto se čini da inflacija i prekidi u lancu proizvodnje nisu prolazne pandemijske boljke, svetska ekonomija ne može nasmejano dočekati sankcije.
Na primeru Rusije možemo videti i koliko su sankcije postale glavni alat u spoljnopolitičkim naporima i pokušajima uticaja. Puno je različitih studija koje pokušavaju da odgovore na večno pitanje o njihovoj efikasnosti, a čest je i stav da su one gotovo beskorisne u postizanju diplomatskih ciljeva. U samoj teoriji međunarodnih odnosa moguće je razlilkovati 3 pristupa o uticaju ekonomskog pritiska (uključujući i sankcije) na druge države. Ekonomski liberalizam očekuje direktnu vezu između ekonomskog državništva i ostvarivanja uticaja na ciljanu državu.
Ekonomski liberali ipak implicitno priznaju da ostvarivanje uticaja nije automatsko, već je posledica računice o troškovima i koristima države koja je meta uticaja. S druge strane, realisti navode da ekonomsko državništvo uglavnom ne postiže zadate ciljeve zato što politički i strateški ciljevi imaju primat u odnosu na ekonomsku situaciju i blagostanje. U sredini ova dva pristupa se nalazi i uslovni pristup koji ističe da uslovi kao što su domaće političke prilike i međunarodno okruženje utiču na to koliko će ekonomsko državništvo ostvariti zadate ciljeve. Ukratko: komplikovano je jasno utvrditi da li mere poput sankcija uniformno donose uspeh ili samo nanose štetu građanima zemlja koja je njima pogođena.
Usled nedostatka volje za upotrebom vojne sile i slabosti diplomatskih napora, deluje da Beloj Kući i Briselu jedino ostaju na raspolaganju ekonomska oružja. Upotreba sankcija retko dolazi uz ogromnu uverenost u njihovu efikanost, ali se one sve više vide kao zlatna sredina između dve pojednako neprihvatljive situacije: intervenisati vojno ili ne činiti ništa.
Iako debata još traje o efikasnosti sankcija, sa većom sigurnošću znamo da ćemo se sa sankcijama prema Rusiji nositi još dugo, bez obzira na to šta se zapravo dogodi na ratištu u Ukrajini. Od trenutka kada se sankcije uvedu, uvek će biti politički nepopularno ukinuti ih, dok višegodišnje produžavanja sankcija, kao što smo videli sa sankcijama iz 2014. godine, ide dosta lakše. Bez obzira na to kolika bude njihova efikasnost u zaustavljanju rata u Ukrajini, jedno je sigurno: svetska ekonomija je već izgubila.
Deo teksta preuzet je iz master rada odbranjenog 2021. godine na Fakultetu političkih nauka pod nazivom: EKONOMSKE SANKCIJE KAO INSTRUMENT EKONOMSKOG DRŽAVNIŠTVA – STUDIJA SLUČAJA EKONOMSKIH SANKCIJA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA I EVROPSKE UNIJE PREMA RUSIJI U PERIODU 2014-2019. GODINE.