Novinarka dnevnog lista "Danas"

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto:UnSplash

 

Da li će se desnica takmičiti međusobno; da li će se ujediniti; ili “sa Vučićem rujno vino (opet) piti“?

Izbori koji su za nama – na predsedničkom, parlamentarnom i lokalnom nivou – nisu ni blizu završeni, jasni ili konačni. Neizvesnost i pretnja političke krize vise u vazduhu – ponajviše na nivou grada Beograda, ali i republičkom, a posebno bi se mogla razmatrati potencijalna ekonomska kriza. Ali u takom kontekstu dve stvari, ili dva nivoa – su izvesna.

Predsednik Srbije u narednih pet godina biće Aleksandar Vučić i jedino je njegova izborna pobeda neupitna i sa maksimalnim rezultatom, a druga izvesnost jeste jačanje “desnice“ – one klasične, tradicionalne, nacionalne, proruske i za sada “ljuto“ opozicione.

 

 

I ovaj prvi, izvesno predsednik – sam je potvrdio u izbornoj noći, da je ova druga izvesnost tu. 

Zašto je to jedna od prvih stvari koju je pomenuo u svom “pobedničkom“ obraćanju? Da li se Aleksandar Vučić zaista plaši narastajućeg ekstremizma i desničarske ideologije? I kako će se on nositi sa tim? 

U aktuelnom kontekstu, važno je sagledati ko je ta buduća “udarna“ desnica, i kako će se ona odnositi prema vlasti? Koja će biti njena (o)pozicija? 

 

Do “srpstva“ tri putića 

Na svim nivoima izbora, za pojedine iznenađujuće, dobar rezultat zabeležili su desno orijentisani kandidati. I to nije neka moderna evropska desnica – ekonomski liberalna i tržišna, čiji bi uspeh u ovakvoj Srbiji zapravo bio stvarno iznenađenje. 

To je ona stara, a pojedine od tih opcija su i nove, desnica koja vraća u neke ranije godine, kada je bauk nacionalizma, “srpstva“ i “junaštva“ kružio Srbijom. (Pa i celim regionom bivše Jugoslavije). 

Pred ove izbore tu su se iskristalisale čak tri snage, približne jačine – dovoljne da svaka opcija pređe cenzus, nedovoljno ujednačene da se udruže i zapravo predstave pretnju po dosadašnji sklop vlasti u Srbiji. 

Koalicija NADA okupljena oko Demoratske stranke Srbije, sa jednom frakcijom Pokreta za obnovu kraljevine Jugoslavije (POKS), pa zatim koalicija “Patriotski blok“ koju čine Srpski pokret Dveri i druga frakcija pomenutog POKS-a, i na kraju Srpska stranka Zavetnici. 

Da li će se takmičiti međusobno – i u čemu to tačno? Ili će naći tačke zajedničkog delovanja, kao onomad kad su sve ove opcije obrele u međustranačkom dijalogu sa vlašću – bez stranih posrednika – na čemu su insistirali kao ljuti protivnici mešanja “stranog faktora“ u prilike “nebeske“ Srbije? Ili će nazdravljati zajedno sa Vučićem, kao onda kada su se predstavnici svih ovih opcija zadesili na skupu koji je po medijima i društvenim mrežama zapamćen kao “ispijanje vinca sa Vučićem“?

 

NADA umire poslednja 

Oživljavanje Demokratske stranke Srbije ostvarivanjem uspeha na ovim izborima u okviru koalicije NADA – možda je pokazatelj da zaista nada – umire poslednja. 

U trenutku njenog nastajanja, DSS je bila glavni stožer opozicione scene u SRJ koji je vodio petooktobarske promene u pokušaju da pomiri “prvu“ i “drugu“ Srbiju oko zajedničkog cilja – smene destruktivnog režima Slobodana Miloševića, sa tada jasnim i direktnim antirežimskim narativom i svakodnevnim obraćanjima predvodnika i protivkandidata Miloševiću – Vojislava Koštunice u kojima je taksativno secirao i kritikovao Miloševićeve političke poteze (i promašaje). 

 

 

Ti nastupi i mudro balansiranje između Istoka i Zapada, na poziciji desnog centra, u narednim godinama učinili su Koštunicu i DSS vezivnim tkivom prve srpske demokratske vlasti, u startu krhke zbog svojih unutrašnjih ideoloških razlika. U međuvremenu, DSS i njegovi tadašnji lideri razišli su se, a stranci je trebala skoro decenija da se konsoliduje do današnje pozicije koja slavi izborni rezultat pesmama posvećenim “đeneralu Draži“. Te pesme verovatno su služile da zadovolje biračko telo POKS-a, a izborni rezultat postignut je kampanjom sa potpuno suprotnim mehanizmima od one strategije koju je nekada primenjivala DSS. 

Predsednički takmac ove koalicije – Miloš Jovanović, ugledni profesor Pravnog fakulteta, jedino što deli sa svojim slavnijim prethodnikom jeste upravo profesorska titula. Jovanović se u kampanji manje (ili skoro uopšte nije) bazirao na lične kritike Vučićeve politike, i aktuelnog režima, a umesto balansa na relaciji istok-zapad, Jovanović je “skorovao“ pojavljivanjem na prozapadnoj televiziji iznoseći apsolutno proruske stavove. 

Da li ga je to vinulo u visine, malo je pitanje i korišćenja i razumevanja geopolitičkog trenutka (ruske invazije na Ukrajinu), a malo je i pitanje razumevanja potreba biračkog tela.  

Za razliku od jasnih stavova tokom kampanje, nakon održanih izbora Jovanovićeve izjave o budućem delovanju bile su potpuno nejasne – od toga da može sa SNS na republičkom nivou, do demantija ove izjave, pa onda i stajanja sa opozcionim akterima u odbrani glasova u Beogradu. Dok se činilo da bi DSS mogao da se dogovori sa ostatkom opozicije za formiranje vlasti u glavnom gradu, POKS je davao izjave da na takvu saradnju ne pristaje. 

Izvesno je samo ono što je i sam Jovanović rekao – da NADA može da bude “jezičak“ i “tas na vagi“, a na koju će stranu prevagnuti ova koalicija zavisiće od toga koje su im realne mogućnosti i ponude za ulazak u vlast (čija god da je ta vlast).  

 

“Oni“ otišli, Dveri se vratile korenima 

Srpski pokret Dveri, koji predvodi Boško Obradović, koji se ispred koalicije “Patriotski blok“ kandidovao i za predsednika Srbije, u prošlosti je “lutao“ tražeći prave političke saveznike. 

Dveri su prešle dug put, uvek u opoziciji – od samostalnih, donekle i radikalnih nastupa (setimo se samo Srđana Noga koji je postao previše radikalan čak i za Dveri) do saradnje sa, tada još uvek tržišno orjentisanim Sašom Radulovićem i pokretom “Dosta je bilo“ u epopeji pod naslovom “Da ovi odu, a da se oni ne vrate“, da bi se kasnije Dveri čak i pridružile “onima“ što ne treba da se vrate, u Savezu za Srbiju sa proevropskim Đilasom, umereno konzervativnim ali prozapadnim Jeremićem i ostalom ekipom. 

Taj izlet i “protiv-prirodni“ savez kako su ga mnogi videli, zamerao se i zamera se kao kakva bludna afera i jednima i drugima. Smatralo se da će Dveri oboriti rejting strankama oko demokratskog DS-a, i da će ove stranke oboriti rejting Dverima. A svima im je rejting digao Boško onim slavnim, pomalo ekstremnim uletom u Radio-televiziju Srbije na jednom od protesta “Jedan od pet miliona“. 

Ipak, Dveri su od svih ovih saveza i saradnji uspele da se distanciraju i nastave da vode svoju politiku – tradicionalne vrednosti, porodica u centru, Srbija i Rusija – do Tokija.

Boško je probao sa mnogima, mnogi nisu izašli na kraj sa Boškom. Jedino se “kleo“ i “kune“ se i dalje – da sa Vučićem – neće. Zbog toga bi Boško mogao da se kotira kao opozicionar Broj 1. Omiljeni ili omraženi, ostaje da se vidi. 

A uticaj njegovih novih saveznika – posebno jedne frakcije POKS-a, još je veća enigma. 

 

Milica “Zavetnica“ – prva među kandidatkinjama

Nastupajući pod nazivom “Srpska stranka Zavetnici“, ova opcija je zapravo jedina, čime se oni neretko i diče, koja je na aktuelne izbore izašla kao samostalna stranka, a ne deo šire koalicije. Jedinstvena je, pa i neobična, i po tome što je ovo jedina nacionalna opcija čiji je lider, odnosno liderka u ženskom liku. I to sa dva prezimena. Za opciju koja se zalaže za konzervativne i porodične vrednosti, po kojima je ženi mesto u kući i uz porodicu, ovo je neobičan spoj. 

Možda baš zbog toga, Milica “Zavetnica“ odnosno Milica Đurđević Stamenkovski, postala je zanimljiva kako za istraživače i njihove ispitanike – te joj je po jednom istraživanju dato čak 16,1 odsto šansi za pobedu na predsedničkim izborima, što je naljutilo veći deo opozicije, tako i za glasače koji su joj na kraju dali 4,25 odsto glasova. 

Podrži Talas donacijom

Za jednu ženu na izborima u Srbiji – ovo je zapravo prvo mesto, ubedljivo u odnosu na druge dve protivkandidatkinje. 

To je čini i prvom među ostalim pomenutim na desnom spektru s obzirom da je došla praktično iz ilegale, bez političke predistorije koju recimo imaju na nivou stranke konkurenti iz DSS, ili na nivou lidera konkurent Obradović. 

Kakva je ta ilegala i šta zapravo znamo o Zavetnicima moglo bi da krije i odgovor na pitanje s početka priče. 

Od 0,13 odsto na parlamentarnim izborima 2014. godine, do 3,7 odsto na izborima 2022. godine (prema preliminarnim podacima), Zavetnici su prešli dug ali za politički život u Srbiji neobično linearno rastući put do skupštinskih klupa. Ali pre toga, ako to iko više u Srbiji pamti, Zavetnici su se odvojili, prvo kao Srpski sabor Zavetnici, od Srpske radikalne stranke. Baš u ono vreme kada se lider SRS Vojislav Šešelj vratio iz Haga i u skupštinske klupe. Sada, izgleda, Šešelj i njegova stranka odlaze u istoriju parlamentarizma, a neke nove, radikalnije snage i naslednici te ekstremno desne politike u nju ulaze. 

 

Svi putići vode u – vlast?

Svaka opozicija oduvek je želela i želi da postane – pozicija. I to je neosporno i sasvim legitimno. Samo je na tom putu potrebno izbeći neke zamke. 

Svi zajedno, (ne)omiljeni opozicionari, posle uspeha na izborima, samo su pojačali rusofilsku politiku na maksimum, a time reskiraju da ih zadesi sudbina, pa i kritike koje sada podnosi – do sada omiljeni koalicioni partner, a u buduće možda i omiljeni opozicionar – Ivica Dačić. 

Verovatno upravo zbog pojačanog proruskog narativa, SPS je postigao veći izborni uspeh koji mu se sada, čini se, zamera. Premda je teško zamisliti da je takvu politiku, stranka koja je verni koalicioni partner vlasti već deceniju unazad, mogla da vodi bez (prećutnog) pristanka, pa čak i naloga, onoga ko ju je stavio u poziciju da bilo šta vodi. 

Moguće je da se, i jednima i drugima i trećima, desi isto što i u prethodnom sazivu Narodne skupštine umereno desnom SPAS-u Aleksandra Šapića. Da se “utope“ u SNS, da dobiju visoke funkcije, ali da svi zajedno – i SNS i “utopljeni“ na nekim narednim izborima dobiju manje glasova nego što su pojedinačno mogli da saberu. 

SNS, pa i sam Šapić koga ovih dana nema ni u naznakama, možda su i shvatili ovu lekciju pa neće dozvoliti da im se istorija ponovi. Pravo pitanje je da li su neke nove “nade“ desne politike, oni koji se u nju “zavetuju“ ili predstavljaju kapiju (“dveri“) između ovih svetova – sposobni da uče iz lekcija drugih?

 

*Stavovi izneti u ovom tekstu su lični stav autorke i ne predstavljaju stavove dnevnog lista Danas. 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.