Foto:Canva
Dok je svet skoncentrisan na pitanje da li je i kako Rusija pronašla opravdanje za upotrebu sile i drže se “opela“ međunarodnom pravu, propušta se ozbiljnije pitanje – šta je sa međunarodnim humanitarnim pravom?
Sa svakim novim ukrajinskim gradom kroz koji prođe ruska vojska, svet je sve više šokiran zverskim slikama, zabrinut nad optužbama za ratne zločine, a sve glasnije se čuje reč “genocid”.
Poslednjih dana, ime grada Buča, severno od Kijeva, postalo je poznato svetskoj javnosti, nažalost ne po dobrome, ni po “pobedi” bilo koje strane ni po ikakvim naznakama mira, već po nenadoknadivim ljudskim gubicima i navodima o ratnim zločinima nad više od 400 civilnih žrtava.
Buča je još jedan u nizu, verovatno ne i poslednji, lokalitet na kome će Ujedinjene nacije sprovesti istragu i utvrđivati da li je bio teren ratnih zločina i da li je Buča, ili možda neki drugi grad u Ukrajini – “nova Srebrenica” – kako se već piše u zapadnim medijima.
Ukoliko međunarodna zajednica ne pronađe mehanizme da privoli Rusiju poštovanju međunarodnog humanitarnog prava (a očigledno da nove sankcije, kao što je isključivanje Rusije iz Saveta za ljudska prava UN, upravo zbog sumnji za teška kršenja ljudskih prava u Ukrajini, to ne uspevaju), materijala za istrage o ratnim i zločinima protiv čovečnosti moglo bi da bude sve više.
U jeku rata u Ukrajini, odnosno ruske agresije na Ukrajinu i stručnog preispitivanja različitih aspekata – pre svega međunarodno pravnih, političkih i humanitarnih – najveći fokus i dalje je na ispitivanju argumentacije Rusije za otpočinjanje ovog napada.
Dok je svet skoncentrisan na pitanje da li je i kako Rusija pronašla opravdanje za upotrebu sile i drže se opela međunarodnom pravu, propušta se ozbiljnije pitanje – šta je sa međunarodnim humanitarnim pravom?
Kada se već govori o kršenju i posrnuću međunarodnog prava, koje je trenutno nemoćno da spreči ono što nije ni smelo da se desi, i koje će morati da traži nove načine da sankcioniše i reguliše poljuljani mir i narušene odnose svetskih sila, može li makar međunarodno humanitarno pravo da drži rat u okvirima manjih razaranja i spreči masovno stradanje nevinih žrtava?
Iza teme “ko je bacio prvi kamen“, odnosno ko je započeo rat, stoji kompleksan sukob u kome su i do sada pljuštale unakrsne optužbe za pokušaj genocida, istrebljenja, stravične zločine iz mržnje na etničkoj osnovi… Sve to moglo se čuti i pre nego su poletele prve bombe.
Imala Rusija pravo ili ne, ona je rat započela i na svetu je sada da, ako već ne može taj rat da zaustavi, pokuša da smanji broj nevinih žrtava na minimum. I ne dozvoli da se ponove zločini protiv čovečnosti kakvima smo u istoriji nemo svedočili, ili neki pak još gori od toga. Jer ako nas je nešto naučila istorija zločina, to je da su oni postajali sve svirepiji i neverovatniji.
Od toga ko je u pravu, možda bi malo važnije trebalo da bude – ko umire, ko je žrtva sukoba, koliko civila je stradalo i da li je to baš moralo tako? Kako se obe strane ophode prema ratnim zarobljenicima, da li neko siluje žene, ubija decu?
U krajnoj liniji, ako se baš želi i mora ispitati da li je Rusija imala pravo da napadne Ukrajinu, odnosno ako je neko zapeo za traženje jačih argumenata koji osporavaju rusku intervenciju – onda se i mora napraviti taj korak dalje i ispitati ono što je Rusija iskoristila kao argument za svoju “intervenciju“.
Unakrsne optužbe i tužbe za genocid
Rusija je napad na Ukrajinu, odnosno svoju “specijalnu vojnu intervenciju“ započela uz obrazloženje da to radi sa ciljem zaštite ruskog stanovništva u oblasti Donbas od genocida koji nad njima vrši Ukrajina. Te optužbe na račun Ukrajine, Rusija je upućivala i ranije, uz etiketiranje Ukrajinaca kao “nacista“, sve do momenta potpune eskalacije koju je nazvala “denacifikacijom“.
Da li su se i kako Ukrajinci odnosili prema ruskom stanovništvu u ovoj oblasti jeste pitanje koje bi moralo da se već uveliko ispituje, ali ni Rusija koja je iznosila ove optužbe nije iskoristila ranije sve pravno raspoložive mehanizme da zatraži od međunarodne zajednice pažnju i zaštitu za ovo stanovništvo. Umesto toga, Rusija kao da je čuvala ovo za argument u trenutku kada joj bude odgovaralo da pokrene rat.
Sa druge strane, Ukrajina se, sa početkom ruske invazije, okrenula upravo ovim mehanizmima, i sama zatražila od Međunarodnog suda pravde (MSP) najvišeg suda Ujedinjenih nacija, da ispita navode o genocidu, i to one navode koje je Rusija dala. Dakle, Ukrajina traži da MSP ispita da li je ista ta Ukrajina vršila pomenute zločine.
Kad već to pitanje zvanično nije potegla Rusija, ono će se svakako ispitivati pred višim instancama.
Osim toga, Međunarodni krivični sud (MKS) pokrenuo je i istragu protiv Rusije za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti ili genocid usred porasta broja poginulih civila i uništavanja imovine tokom ruske invazije na Ukrajinu. Ova istraga pokrenuta je na zahtev desetina zemalja koje priznaju nadležnost tog suda.
MKS je već sproveo preliminarnu istragu o zločinima koji se vezuju za sukob Rusije i Ukrajine iz 2013. i 2014. godine i procenio da je u Ukrajini počinjen širok spektar ponašanja koji predstavljaju ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i to od strane proruskih snaga.
Istrage koje se trenutno vode pred najvišim međunarodnim sudovima ispitivaće da li je bilo genocida od strane Ukrajine i od strane Rusije i kakvi su sve zločini počinjeni od strane oba aktera sukoba.
Čak i da se dokaže da je Ukrajina počinila zločine protiv ruskog stanovništva koje je Rusija iskoristila kao argumentaciju za rat, u međunarodnom pravnom kontekstu to poteze Rusije i dalje ne čini legalnim jer su za takve zločine predviđene drugačije sankcije.
Civilne žrtve i pravila ratovanja
Za sada znamo i možemo da zabeležimo neke od najproblematičnijih slučajeva zločina nad civilima kao i napade u kojima su potencijalno prekršeni međunarodni standardi o pravilima ratovanja od strane ruske vojske.
Jedan od njih je vazdušni napad na dečiju bolnicu i porodilište u Mariupolju, u kome je, prema tvrdnjama ukrajinske strane, stradalo na desetine dece i civila. Mariupolj je ujedno i jedan od gradovima koji je od početka rata pretrpeo najteža razaranja i ima najviše civilnih žrtava te će se tek ispitivati svi zločini i njihove razmere.
Vazdušni napadi ruske vojske na grad Harkov, kao i napadi na grad Ohtirka, u kojima su stradali brojni civili, mogli bi biti sporni sa aspekta pravila ratovanja i zbog optužbi Ukrajine da su ruske snage u napadu na Harkov koristile kasetne bombe, a u Ohtirki vakuumske bombe. Ukoliko se ovakvo oružje koristi u napadima na civilno stanovništvo u stambenim oblastima, strana koja ih koristi može biti osuđena za ratne zločine prema Haškim konvencijama iz 1899. godine i 1907. godine.
Prema analizi Human rights watch-a, i napad na grad Irpin početkom marta bi mogao biti problematičan sa stanovišta međunarodnog humanitarnog prava jer ima obeležja nesrazmernog napada nad civilima. Takođe, HRW je nedavno upozorio da su ruske snage koristile zabranjene protivpešadijske mine u istočnoj oblasti Harkova.
Ovo su samo neki od medijski zapaženijih slučajeva, iako je i medijima teško verovati u ovako polarizovanom i spinovanom doživljaju rata, u koji je veći deo sveta upao.
Dok detaljnije istrage na terenu ne budu mogle da se izvrše, postoji i veći broj drugih mogućih načina istraživanja, kao što su satelitski snimci ili objave na društvenim mrežama, doduše i njih treba uzimati sa velikom rezervom s obzirom na zloupotrebe koje su do sada zabeležene.
Kasno MHP u Ukrajinu stiže…
Ono što jeste problem i ograničenje prava uopšte, pa i međunarodnog humanitarnog prava, jeste što neki zločini prvo moraju da se dese da bi se onda kreirali zakoni i pravila koja ih sprečavaju, odnosno da bi se izricale sankcije za učinjeno. U slučaju ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, oni se verovatno uveliko dešavaju ali da bi međunarodno humanitarno pravo “odradilo svoje“ verovatno ćemo morati da čekamo da se rat završi, da se podvuče crta, prebroje žrtve, istraže okolnosti a zatim i donesu presude.
I u praktičnom smislu, vođenje istrage je sada otežano time što MKS ne može da pošalje istražitelje na teritoriju koja je u sred ratnog sukoba. Ali istražiti neće biti toliki problem koliki će biti politička dimenzija sukoba i svrstavanje na jednu ili drugu stranu koje posledično razvrstava i žrtve, bez obzira što se radi o ljudskim životima čija vrednost ne treba i ne sme da se meri nacionalnošću ili etničkom pripadnošću.
Takvi procesi, a imali smo ih i na teritoriji bivše Jugoslavije te znamo kako izgledaju, mogu da traju i nekoliko decenija dok se ne odmeri konačna pravda.
To ipak ne znači da treba i možemo da sedimo skrštenih ruku dok se zločini dešavaju.
*Stavovi izneti u ovom tekstu su lični stav autorke i ne predstavljaju stavove dnevnog lista Danas.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.