Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 11 minuta

Foto:UnSplash

Kako bi naši stari rekli, “zadnje je vreme došlo” kad se prikaz koji čitate suštinski slaže sa prikazom objavljenim u Gardijanu. U svetlu navodne tematike filma o kojem se radi, ova stilska figura zvuči posebno prigodno. 

Netflix je svakako fenomen novog veka i milenijuma, koji zaslužuje sam po sebi detaljnu kritičku analizu. Kao i sve vodeće mega-institucije iz domena industrije zabave, on poslednjih godina ispoljava izrazitu postmodernističku politički-korektnu ideološku orijentaciju na ivici propagande. I ta ivica se vrlo često prelazi. Sa prethodnim zaletom. Ništa nije bolji primer ovoga od skorašnjeg filma Ne gledaj gore (eng. Don’t Look Up) u režiji, produkciji i ko-scenariju Adama Mekeja, sa Lionardom Di Kapriom i Dženifer Lorens u glavnim ulogama. 

 

 

U ovoj rubrici smo do sada predstavljali brojne filmove i TV serije, uključujući pojedine istinski briljantne. Nažalost, Ne gledaj gore nije ni blizu te kategorije, već pre spada u onu drugu. Svaki film kojem aplaudiraju Nejtan Robinson, Džordž Monbio, poludeli Scientific American i magazin Jacobin je u startu sumnjiv (mada, naravno, autoritet sam po sebi nije, niti može biti pravi argument, ni u pozitivnom ni – kao ovde – u negativnom smislu).

Da se razumemo: Ne gledaj gore nije toliko loš kao Ad Astra. U potonjem se narušavaju čak i elementarni prirodni zakoni, kao što je zakon očuvanja impulsa. Takvog otvorenog nasilja nad fizičkom realnošću nema u filmu Adama Mekeja. Sa druge strane, to ga čini potencijalno daleko opasnijim. Glavni problem filma Ad Astra jeste što sebe shvata previše ozbiljno; sa druge strane, Ne gledaj gore otpočinje i navodno treba da bude komedija koja se ne shvata suviše ozbiljno, nakon čega počinje sebe da shvata ekstremno ozbiljno. Takva vrsta oscilacija nikad ne ispada dobro. 

U skladu sa doktrinom da svaki loš film treba spoil-ovati, evo ukratko zapleta. Ekipa astronoma koja traga za udaljenim supernovama slučajno otkriva veliku kometu na sudarnoj putanji sa Zemljom. Doktorand Kejt Dibiaski (u tumačenju Dženifer Lorens) i njen mentor, prof. Rendal Mindi (Leonardo Di Kaprio) žure da upozore vladu i predsednicu SAD da će svet biti uništen za oko 6 meseci. Prva reakcija je, naravno, da se sačeka i ništa ne preduzima pre sledećih izbora. Meril Strip glumi predsednicu Orlian koja treba da izigrava istovremeno i Trampa i Hilari Klinton (što je u startu besmislica, mada draga ideološki najostrašćenjiim progresivističkim krugovima).

Kada vesti o kometi i predstojećoj kataklizmi izlaze u javnost, Orlian mobiliše medije za njene sopstvene planove i upozorava pristalice na nepouzdanost i histeriju naučnika, a kada se kometa dovoljno približi da ju je moguće videti golim okom, urgira svoju populističku i neinteligentnu publiku da “ne gleda gore“. Pojedine paralele sa karakterima u filmu i skorašnjom administracijom u Vašingtonu su komično specifične, sve do oblika i stila odevnih predmeta i simbola. Bizarno, predsednici koja načelno oličava “konzervativne“ vrednosti i politički stil pripisuje se puna vera u Zlog Tajkuna Iz Silicijumske Doline, uprkos činjenici da su potonji u realnosti mahom polit-korektni levičari poznati po otpuštanjima i cenzuri konzervativnih i ideološki-nepodobnih glasova na internetu.

Osnovno pitanje koje se u vezi sa Ne gledaj gore može postaviti jeste: šta je tačno poenta ovog filma? Ako je poenta da ljudi ne shvataju velike rizike, te da će se veoma teško odučiti od ustaljenih ponašanja (tipa čestitanja rođendana i praćenja selebriti raskida), to jeste validna poenta, samo svakako nije nova. U najmanju ruku stara je barem 125 godina, pošto predstavlja jednu od okosnica Velsovog Rata svetova objavljenog, gle čuda, 1897.:

Ljudi su se, beskrajno zadovoljni, kretali po ovoj planeti, baveći se svojim običnim svakodnevnim poslovima, mirni i uvereni u svoju vlast nad materijom. Verovatno da i infuzorije pod mikroskopom rade isto. Niko nije ni pomišljao na starije svetove u prostoru kao na nešto odakle bi mogla doći opasnost za čoveka… Možda se nešto i govorilo po ulicama u selu, prepričavalo se o tome u kafanama kao o nečem novom, ovde-onde poneki čovek je donosio vesti, čak je možda i neko od očevidaca izazvao uzbuđenje, ili viku, ili trčkaranje ovamo i onamo. Ali, uglavnom je nastavljeno s navikama kako se to radilo kroz stoleća: ljudi su obavljali svoje svakodnevne poslove, provodili vreme u jelu, piću, šetnji i spavanju… A kod ostalih ljudi život je strujao isto onako kao što je tekao vekovima.

 

 

Gle, ništa novo pod Suncem. Ali ništa nije dalje od ovog filma od nekog ozbiljnog istorijskog konteksta ili uvida. 

Velika šteta je što film koji otpočinje tobožnjim poštovanjem – sve do nivoa akcionih figurica – prema Karlu Seganu ne sadrži baš ništa od njegovog shvatanja nauke i njene promocije i popularizacije. Sam Segan je dao odličan i adekvatan portret naučnika kroz lik Eli Erouvej u Kontaktu, što je Robert Zemekis izvanredno preneo na veliko platno u svom filmu iz 1997. godine, gde ovaj lik tumači briljantna Džodi Foster.

Pogledajte Zemekisov Kontakt, pa onda pogledajte ponovo Ne gledaj gore, pa samo uporedite tretman nauke, dakle ne samo naučnika kao ličnosti, već i naučne istine, naučnih uređaja, naučne metodologije u ova dva holivudska ostvarenja. (Možete, naravno, pogledati i Vilnevov Dolazak, koji je još jedna varijacija te teme, ali svakako film u kojem su dvoje glavnih naučnih protagonista – mada pate od slične vrste alijenacije u susretu sa državističko-vojnim kompleksom kao i protagonisti Ne gledaj gore – prikazani na suštinski pošteni i dostojanstveni način koji u Mekejevom filmu odsustvuje.)

Najpre par donekle tehničkih detalja. Postulirani impaktor nije “dvaput veći od Ćikšulub“ impaktora, kako se eksplicitno navodi; ako ni zbog čeg drugog ono zbog toga što tačnu veličinu Ćikšulub impaktora nije moguće utvrditi do nivoa koji bi odgovarao preciznosti značajno većoj od faktora dva. Slučajno otkriće komete velikim teleskopom kakav je Subaru unutar njegovog relativno malog vidnog polja (mada i dalje znatno većeg nego drugi uporedivi teleskopi poput Keka ili Džeminija) samo po sebi je malo verovatno. Naravno, drugi programi, uključujući one specifično pokrenute sa ciljem traganja za potencijalnim impaktorima (Spaceguard Survey, ATLAS, NEOshield, i drugi) su odavno realnost; na kraju krajeva, Kancelarija za planetarnu odbranu – na koju se u filmu ambivalentno referiše – je osnovana i solidno finansirana upravo sa ovim ciljem.

Ovo je važno zbog toga što je, nasuprot onome što se u filmu ponovljeno implicira, rizik od sudara sa malim telima Sunčevog sistema, a posebno kometama, poznat već doslovce vekovima (o tome je diskutovao Edmund Halej – da, isti po kojem se zove najpoznatija kratkoperiodična kometa – još 1694. godine!). U savremeno doba, pad malog meteorita u Sibiru 1908. godine, kao i razumevanje (početkom 1980-tih) da je izumiranje na kraju mezozoika bilo izazvano sudarom sa kometom ili asteroidom koji je stvorio Ćikšulub krater na dnu Meksičkog zaliva učinili su da sudarni rizik postane široko diskutovana tema i u nauci, ali i u pop-kulturi.

U leto 1994. godine – nedavno, ali sigurno pre rođenja Ariana Grande/Greta Tunberg konzumenata Mekejeve vrste humora – astronomi iz celog sveta, kao i u to doba relativno malobrojna internet publika, su posmatrali dramatični sudar komete Šumejker-Levi 9 sa Jupiterom. Ovaj događaj imao je daleko veći intenzitet od bilo čega što se desilo čak i u geološkoj prošlosti Zemlje, veći od sudara koji je stvorio Ćikšulub krater i izazvao izumiranje dinosaura, amonita i drugih vrsta na kraju mezozoika. Čak i u domenu pop-kulture, sudarni rizik je relativno poznata i prisutna priča: filmovi kao što su Armageddon, Deep Impact, Greenland, Polar Storm, Without Warning, i mnogi, mnogi drugi to dokazuju.

Sve ovo nam jasno govori da nije u pitanju nikakva nebulozna, bizarna i neočekivana opasnost, već rizik koji je možda najbolje proučeni i najviše studirani globalni katastrofički rizik iz prirode. I, gle čuda, rizik koji i političari, posebno u SAD, shvataju veoma ozbiljno: još 2005. američki Kongres je doneo zakonski akt kojim se NASA obavezuje da otkrije i prati sva mala tela koja seku Zemljinu orbitu – čime su nosioci sudarnog rizika – veća od 140 metara. Pretendovati, kao što se u Ne gledaj gore čini od prvog do poslednjeg minuta, da je u pitanju nekakva “fantomska pretnja“ o kojoj donosioci odluka ništa ne znaju, niti mogu znati jer to podrazumeva Ozbiljnu Nauku, je istorijski netačno i intelektualno nepošteno.

Podrži Talas donacijom

Dr Ejmi Mejncer navedena kao “tehnički savetnik za astronomiju“ (na IMDB full credits listi navedena na 357. mestu po redu, iza savetnika za prava životinja i sedmog asistenta trećeg koordinatora šminke) uradila je loš posao, očigledno. Naročito je zanimljivo da je, iako zaposlena u Nasi, aminovala sprdanje na račun ove agencije na verovatno najmanje opravdanoj tački: profesionalnom profilu NASA administratora.

Sećate li se lansiranja novog svemirskog teleskopa, po svemu najboljeg posmatračkog uređaja koji je čovečanstvo ikada izgradilo, krajem prošle godine? Sećate se njegovog imena? E pa, Džejms Veb je bio – prema konsenzusu poznavalaca – najuspešniji administrator Nase otkad agencija postoji. Pitanje: šta je Džejms Veb bio po profesiji? Odgovor: oficir u marincima i advokat. Anesteziologija ima više veze sa naukom od toga i anesteziolog verovatno više zna o naučnom metodu nego advokat – tako da je Mekejeva “šala“ da je fiktivna administratorka Nase anesteziolog jednostavno promašena. Baš kao i većina njegovih drugih šala ovo prikazuje krajnju površnost i nevoljnost da se u stvari malo dublje uđe, u skladu sa milenijalskom prirodom humora koji se ovde promoviše.

Kad smo već kod teleskopa i površnog humora, uočimo sprdanje sa šefom kabineta koji izjavljuje “Nisam znao da Subaru proizvodi i teleskope.“ Ha ha ha. Malo upućeniji gledalac će, međutim, uočiti da iako Fudži teška industrija, čija je Subaru robna marka automobila, odista ne proizvodi teleskope, sama reč “Subaru“ na japanskom označava jedan astronomski pojam, otvoreno zvezdano jato Plejade (Vlašići), odakle potiče i amblem Subaru automobila (poznatih šest zvezdica), baš kao i naziv teleskopa japanske Nacionalne astronomske opservatorije Japana na Havajima. Dakle, šala realno i nije preterano smešna. Uzgred, ni posmatranje na velikom teleskopu kakav je Subaru ne izgleda onako kako je predstavljeno na početku filma, gde se radni sto Kejt Dibiaski sa sve kesicama čaja i akcionim figurama praktično nalazi ispod tubusa 8-metarskog teleskopa, što je potpuna besmislica.

Za razliku od brojnih loših šala, istinski smešna stvar u ovom filmu jeste ideja da film treba shvatiti kao “društvenu kritiku“. Kao što je znao još Platon, preduslov kritike poretka jeste logička koherentnost koju Mekejevo ostvarenje ne poseduje. Kritika tehnoloških mogula iz Silicijumske doline bi imala smisla – samo kad ne bi bilo “sitnice“ da su u pitanju upravo donori progresivističkih ideja i najveći promoteri woke ludila koji su otpustili heroja Džejmsa deMora samo zato što je u svom “gugl memorandumu“ naveo… naučnu istinu.

Kritika medija bi imala smisla – samo da mediji upravo nisu stvorili klimatski alarmistički lobi na čelu sa Alom Gorom i Gretom Tunberg. Kao što kaže Kajl Smit u inače umerenom i prilično smaračkom prikazu u National Review: “Ovaj scenario je bitka između lenjosti i nesposobnosti u kojoj, nekako, obe strane pobeđuju.“

Verovatno najgora odlika ovog filma jeste što se kao interpretacija neprekidno provlači nakazni postmodernistički fukoovski diskurs “to su sve odnosi moći“. Ovo se nasilno uvlači i u odnose u nauci, kao i na šire društvo. Insistiranje na “stručnoj recenziji“, ma koliko samo po sebi opravdano, nije spojivo sa implikacijom da Harvard i drugi Ivy League univerziteti dominiraju akademijom na osnovu političke zloupotrebe odnosa moći, a ne istinske kompetentnosti.

Ista ideja se, bizarno, provlači u vezi sa Nobelovim nagradama. Ideja da nesposobni polu-moroni dolaze na čelo najvećih IT kompanija lepo zvuči u fukoovskoj paralelnoj realnosti, ali to nije naša realnost. U tom kontekstu, povremeno opravdano sprdanje filma sa najnižim i naočiglednijim manifestacijama postmodernističkog woke podzemlja kao što su “sigurni prostori“, „osetljivost u automobilu“ i twitch handles zapravo ne deluje ubedljivo. Kao kad doktrinarni marksisti kritikuju Staljina, Čaušeskua i Pol Pota u duhu, “načelno ste u pravu, ali ne radi se to tako“. 

Film je mamac za ekstremiste, kako politički korektne “kritičke“ levičare na jednoj (koje fanatik kakav je ko-scenarista Dejvid Sirota otvoreno podržava), tako i nacional-boljševike na drugoj strani. Među svetskim fanovima verovatno preovlađuju prvi, a na domaćoj sceni svakako drugi. Prvima se sigurno dopada “inkluzivnost“ filma, među nominalno pozitivnim likovima su crnac, žena, queer, među negativcima svi su belci i azijski-amerikanci (“počasni belci“, odnosno white-adjacent). Nacional-boljševici su sasvim sigurno erotski uzbuđeni nihilističkim prikazivanjem američkog društva.

Takođe su im mile same scene pada komete i globalnog uništenja, jer njihova logički kontradiktorna ideologija podrazumeva da se moderni svet koji ne zadovoljava njihove ideološke fantazme mora uništiti. Ni jedni ni drugi nisu, naravno, nikakvi prijatelji i fanovi nauke, što se može dokazati na doslovce stotinama primera negiranja empirijskih činjenica i rezultata iz prizemnih ideoloških razloga na obe strane, od darvinističke evolucije bihejvioralnih karaktera do psihometrije IQ-a, od veštačke inteligencije i robotizacije do matematičkih modela ekonomske nauke.

Još jedno karakteristično “odavanje šale“ je neočekivano visok respekt koji Mekej u filmu pokazuje prema religiji (i to onoj od najmalignije antinaučne vrste, evangelističkoj). Da bi ovo stavili u odgovarajuću perspektivu, razmotrimo odnos prema drugoj autonomnoj sferi ljudske delatnosti: sportu. Sport je meta podsmeha i satire u više segmenata filma, recimo nezaboravno u naslovnoj strani sportskog magazina koji se pita: “Kraj je blizu – hoće li biti Superbola?“ Nasuprot tome, šta imamo od religijskog sadržaja – koji je u realnom univerzumu sasvim sigurno najbolji “provodnik“ neutemeljenog apokaliptičnog sadržaja? Imamo scenu dostojanstvene molitve u impresivnoj katedrali koja proleti na trenutak, ali imamo i daleko ozbiljnije ulepšavanje religije u liku Jula (kog tumači Timoti Šalamej) koji je, iako tinejdžerski džeparoš i lezilebović, zapravo duboko religiozan na nadasve dirljiv način.

Plus, imamo patetičnu verziju Poslednje Večere kao Vrhunac Ozbiljnosti, ali i prozirnu hrišćansku alegoriju. Šta nam ovo govori, sem nedoslednosti i kukavičluka autora koji bi da kritikuje američki konzervativizam, ali ne bi da dira u religijsku zadrtost koja leži u temeljima tog istog konzervativizma? I naravno da se ne usuđuje da prikaže, recimo, reakcije na predstojeću kataklizmu u islamskim zemljama, tvrđavama savremenog apokaliptičkog milenarizma, da bi izbegao optužbe za “islamofobiju“ i slične progresivističke bauke? Ili je ideolozima klimatske apokalipse taktički pogodno da u dobu pape Franje prikrivaju sve religijski motivisane zločine nad naukom i istinom od Galileja i Bruna nadalje?

Drugi najgori aspekt jeste što ubacivanje kadrova iz prirode – kolibri, zmije, simpatični nilski konji, pčele, itd. isl. – kao i brojni drugi detalji sugerišu naivnu i pogubnu tendenciju idolatrije “prirodnog“ nasuprot navodno “veštačkog“, “tehnološkog“ i sl. Kao prvo i najvažnije za samu navodnu temu filma: sudari Zemlje sa asteroidima i kometama su savršeno prirodna stvar! To se dešavalo mnogo, mnogo puta tokom istorije naše planete. I u ponekim od njih dolazilo je do masovnih izumiranja vrsta daleko, daleko većih nego bilo šta što bi ljudska civilizacija mogla da izazove. Druge kosmičke katastrofe, kao što su eksplozije bliskih supernovih ili gama-bleskova su se takođe dešavale i oštećivale zemaljsku biosferu. Ništa nije prirodnije – u bukvalnom značenju te reči – od toga.

Da je operacija skretanja komete u filmu bila uspešna, to bi bio upravo trijumf veštačkog nad prirodnim. Odnosno “igranje boga“, kako bi sa gnušanjem rekli religijski konzervativci (ali i nacional-boljševici). Ali o tome se mora mudro ćutati, jer religija = DOBRO, bar dok nam je pape Franje. Kad opet dođe neki Benedikt, onda ćemo da, golootočkim rečnikom, “revidiramo“.

Naravno, ideološki (bes)korisni idiot poput Nejtana Robinsona će nepogrešivo pronaći originalnu budalaštinu, ovaj put da je skretanje komete sa putanje – nuklearnim oružjem! – umetnički ekvivalent Green New Deal-a. Što je dodatno idiotski kad potiče iz istog izvora koji napada i ismeva Elona Maska, dakle nekog ko je najviše od svih žitelja planete učinio za njeno ozelenjavanje i realnu borbu protiv klimatskih promena. Ili onog čiji politički guru i vođa, senator i milioner Sanders, nastavlja sa pseudonaučnim odbijanjem da čak uzme u razmatranje nuklearnu energiju kao jedino istinsko rešenje za klimatske promene. Koliko je i kako to antinuklearno ludilo “stručno recenzirano“, g. Mekej?

Nerazumevanje šta je “prirodno“, a šta “veštačko“ nadovezuje se na ključno odsustvo razumevanja odnosa između osnovnih nauka i tehnologije koje provejava kroz čitav film. Ne može nauka biti “dobra“, a tehnologija “loša“. Ne može Mičigenski državni univerzitet biti “dobar“, a Redvud Siti, Kalifornija, “loš“.

Nauka i tehnologija su nerazmrsivo spletene, to su bile doslovce od antičkog sveta, to je jedan entitet i ideja o tome da je moguće razdvojiti naučni uvid od tehnološke primene je neznalačka naivnost. Veštačka inteligencija, razvijena dobrim delom u Silicijumskoj dolini od strane “tajkuna“ poput Džobsa, Gejtsa i Maska, okosnica je, između ostalog, i algoritama korišćenih za analizu informacija dobijenih astronomskim teleskopima – kao i za klimatske modele. Karl Segan nikad – ali baš nikad – nije bulaznio o “zloj tehnologiji“ i uvek je bio pobornik razumnog preduzimanja tehnoloških rizika zarad napretka.

Sve u svemu, kad dođe vreme za neizbežno podvlačenje crte, šta imamo u ovom bućkurišu od filma? “Nauka“, religija, nilski konji, kolibri, pčelice, Gen Z, porodične vrednosti, Berni Sanders, stručna recenzija = DOBRO. Politika, tehnologija, mala tela Sunčevog sistema, kapitalistička ekonomija, mediji glavnog toka, anesteziolozi, selebriti, vojska, Nobelova nagrada, FBI, nuklearna energija = LOŠE. Sport, pop-zvezde, mim-kultura, sovjetski kosmički program, društvene mreže = OSREDNJE LOŠE

Kad tako lako izdelite svet, dostupno i neinteligentnoj masovnoj publici, šta može poći po zlu? Jedna od retkih istinski mudrih replika dolazi pri kraju filma, kad Di Kapriov lik zaključi “Zaista smo sve imali, zar ne?“ Tačno, profesore. Duboka istina (nepodnošljiva za ideološka laprdala): i Di Kaprio i ostale holivudske zvezde, ali i čitaoci ovih redova žive u najboljim uslovima za život od evolucije ljudske vrste na planeti pre oko 300 hiljada godina. Nezahvalnost ostrašćenih levičarskih ideologa u vezi te činjenice je duboko nemoralna i tera na povraćanje.

Konačno, Ne gledaj gore nema ama baš nikakve veze sa svojim nominalnim i proklamovanim ciljem: klimatskim promenama. Rizik od klimatskih promena je veoma različit od rizika od sudara sa malim telima Sunčevog sistema, pre svega – visoko ironično – zbog ljudske uloge u njegovom kreiranju. Takođe: vremenske skale su različite, energetski nivoi procesa su različiti, abiotički i biotički efekti su drastično različiti. Histerija ne nudi nikakvo rešenje, ni klimatskih promena, ni sudarnog rizika, a ni mnogo trivijalnijih svakodnevnih problema, bez obzira da li potiče od tinejdžera ili “stručno recenziranih“ profesora.

Očekivati od Mekeja i Sirote da razumeju etičku poentu da nečinjenje nije simetrično sa činjenjem koje stvara negativnu vrednost bilo bi intelektualno preambiciozno. Ono što bi, međutim, trebalo da bude sasvim očigledno jeste da neko ko o nauci i menadžmentu rizika zna isto koliko i Aleks Džons (ili Branimir Nestorović) ne bi trebalo da pravi filmove na te teme u kojima se pojavljuje i Aleks Džons; ili bar ne da očekuje da oni budu shvaćeni ozbiljno. Što bi rekao Borhes, u zagonetki čije je rešenje šah, zabranjeno je pomenuti reč “šah“.

Ali, u ovo postmoderno doba “performativnosti teorije“ i ta “prosvetiteljska represivna dogma“ se ima smatrati srušenom. Tako smo dobili Ne gledaj gore – antivakserski film o nauci, površnu komediju koja izvrgava ruglu intelektualno poštenje na koje pretenduje, litaniju alarmističkih parola bez trunke ozbiljnog uvida u stvarnu analizu i menadžment rizika.