Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto:UnSplash

Kako god da izgleda raspodela resora u Vladi Srbije posle aprila, pored nasleđenih problema, pred tim resorima naći će se i neki potpuno novi i teški izazovi. Samo političko okruženje, kako van zemlje, tako i iznutra, izgledaće bitno drugačije. 

Kako rat u Ukrajini i propratne sankcije otežavaju poziciju Srbije? Zašto je neminovno da dođe do topljenja očekivanog visokog privrednog rasta i u kakvom će stanju biti budžet i javni dug imajući u vidu fiskalne rizike? 

 

Topljenje predviđenog privrednog rasta 

Za početak jedno je izvesno – od visokog projektovanog ekonomskog rasta od 4,5% ove godine izgleda da nema ništa. Prvo je u januaru zabeležen veći pad industrijske proizvodnje nego što je to sezonski, a što je posledica pada proizvodnje električne energije od gotovo 20% usled iskakanja blokova u termoelektranama u Obrenovcu.     

 

 

U ovom periodu Srbija je morala značajno da uvozi struju i to po visokim berzanskim cenama – ovaj rast uvoza od barem 300 miliona evra smanjiće statistički BDP jer u njegovu kalkulaciju ulazi neto izvoz. 

Rast cena energenata će dodatno negativno uticati na poslovanje privrede. Posebni problemi javljaju se usled rata u Ukrajini: srpski izvoz za Ukrajinu ove godine sigurno će biti desetkovan, a izvoz u Rusiju značajno otežan jer sada veliki deo robe mora da putuje zaobilaznim putem umesto direktno kroz Ukrajinu. Slabljenje rublje poskupelo je naše proizvode.

Neke nove mogućnosti, kao što je prebacivanje kvote za izvoz čelika iz Belorusije i Rusije u EU na druge zemlje, uključujući i Srbiju, verovatno neće biti ostvarene jer je železara u Smederevu rudu gvožđa nabavljala upravo u Ukrajini što verovatno više neće moći da nastavi. 

Pored toga, na industrijsku proizvodnju uticaće i privredna kretanja u ostalim evropskim zemljama. Za početak, dobar deo naše industrije vezan je u mrežu evropskih kooperanata u nekoliko industrija. A sudeći prema IFO indeksu, nemačka industrija ima veoma loša poslovna očekivanja nakon izbijanja rata u Ukrajini. 

IFO indeks pao je sa februarskog nivoa od 98,5 na 90,8 poena. Najveći pad zabeležen je u segmentu budućih očekivanih poslovnih kretanja gde je indeks manji za čak 13,3 poena što je bio veći pad nego u martu 2020. kada se pandemija korone prelila na Nemačku i kada su bila uvedena ograničenja kretanja (pad je tada bio 11,8 poena). Nedavno je agencija Fič smanjila svoje prognoze o ekonomskom rastu evrozone sa 4,5% na 3% u ovoj godini, što znači loše vesti za industrijsku proizvodnju u Srbiji.

 

Rat u Ukrajini i nabavka energenata u kontekstu sankcija 

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Srbija više politički ne može da sedi na više stolica. Dok je do sada preveliko oslanjanje na Rusiju ili Kinu iz EU struktura bilo samo kritikovano, ono će u bližoj budućnosti verovatno dovesti do jačih pritisaka koje čekaju Vladu Srbije. Srbiji će trebati dobri odnosi sa EU, bez obzira na to da ćemo postati njen član nekada u budućnosti, ili ne.

Za početak, četvrti paket sankcija EU protiv Rusije predviđa i zabranu transporta energenata ruskih kompanija preko teritorija zemalja članica EU – što praktično Srbiju može da ostavi bez goriva i gasa. Naravno da je ovo licemerna politika EU imajući u vidu da njene zemlje i dalje nastavljaju da kupuju naftu i gas iz Rusije, ali to ne menja činjenicu da Srbija nema alternativne načine nabavljanja ovih energenata, barem za sada.    

 

 

Posebno imajući u vidu da to i nije ruska nafta, nego iračka nafta koju NIS uvozi i prerađuje u gorivo u svojoj rafineriji u Srbiji. Ali NIS se nalazi u većinskom vlasništvu ruske državne kompanije (56%) pa Srbija pokušava da dođe do nekog izuzeća kod EU, što bi NIS-u i Srbijagasu omogućilo nesmetanu nabavku energenata i normalno poslovanje.      

Moguće iznuđeno rešenje jeste i otkup dela akcija od ruskih partnera toliko da NIS opet postane većinski državna kompanija – nešto slično tome desilo se nedavno sa dokapitalizacijom avioprevoznika Air Serbia. U najgorem slučaju ovo znači značajno skuplje energente za Srbiju i visoke državne rashode za dokapitalizaciju NIS-a i odricanje dela akciza na gorivo da bi se smanjila njegova maloprodajna cena.

 

Budžetski problemi – niži javni prihodi od planiranih

Negativna ekonomska kretanja podrazumevaju i negativne posledice po budžet. Sporiji privredni rast podrazumeva i niže javne prihode nego što je to bilo planirano; ovo će delimično da popravi inflacija koja je za sada nešto viša, a sa njom idu i viši prihodi od poreza na potrošnju, prvenstveno PDV-a, ali i akciza. 

Ali inflacija sa sobom nosi i svoje troškove – u domenu javnih nabavki, jer roba postaje skuplja, do usklađivanja penzija i plata sa rastom troškova života. Dok penzije prate švajcarsku formulu i usklađuju se dva puta godišnje (u aprilu i oktobru), sa platama to nije slučaj, već one rastu prilikom usvajanja budžeta za narednu godinu ili rebalansa budžeta za tekuću godinu. Ovako visoka stopa inflacije već je pojela povećanje plata zaposlenih u javnom sektoru, pa možemo da očekujemo i jači pritisak sindikata na to da se plate vanredno povećaju tokom godine.

Loše upravljanje energetskim preduzećima ove godine će značiti i isplatu državnih subvencija. Ovo se prvenstveno odnosi na NIS, koji je i u dobrim godinama imao niske profite (oko 50 miliona evra godišnje) a ove godine je imao dodatne rashode za koje je uzeo kredit od 300 miliona evra za uvoz struje, što znači da će godinu završiti u debelom minusu.

Srbijagas je u nešto boljoj poziciji, ali rast cena energenata tokom zime je pogodio i ovo preduzeće jer je bio neophodan interventni uvoz po visokim cenama, znatno višim nego što je to konačna maloprodajna cena koja se naplaćuje potrošačima.

Rast kamata je već započet: FED je povećao kamate za 0,25%. Ovo nije veliko povećanje, ali visoka inflacija upućuje na to da će nastaviti rast kamata. Srbija mora ove godine da se zaduži kako bi pokrila predviđeni deficit od preko 1,5 milijardi evra (a usled prethodno opisanih fiskalnih rizika, ova suma će verovatno u konačnici biti veća) ali takođe moraće i da se ponovo zaduži da bi isplatila glavnicu prethodnih zaduživanja, u iznosu od preko 3,5 milijarde evra.

Podrži Talas donacijom

Svaki procentni poen rasta kamatnih stopa znači i rast rashoda za kamate od oko 35 miliona evra godišnje. Više kamate takođe znače i lošije poslovne bilanse, pa zato i nižu naplatu poreza na dobit, a u slučaju državnih kompanija i niže dividende (od npr. Telekoma) ili više subvencija (za EPS ili Srbijagas). 

Javni dug je za sada u predviđenim okvirima, što je posledica i apresijacije dinara. Ali je prilično visok, toliko da država više nema puno prostora za nova zaduživanja, i samim tim sredstava za nove programe isplata novca bilo privredi bilo građanima.

Ako se efektuiraju pomenuti fiskalni rizici, to će značiti značajan pad državnih prihoda i rast rashoda, iako za sada nije izgledna nikakva recesija i sa njom povezan porast nezaposlenosti. To će značiti razna računovodstvena dovijanja da se novac negde pronađe a da javni dug ipak ne pređe magičnu crtu od 60% BDP-a. 

 

Da li se Srbija pravi kao da virusa nema radi boljih ekonomskih rezultata?

Nakon vakcinacije i dve godine vanrednog života, veliki broj zemalja odlučio se za ukidanje većine postojećih ograničenja vezanih za pandemiju korona virusa. Ali to ne znači da je virus negde nestao, već samo da je njegova relativna opasnost sada manja jer vakcine pružaju značajnu zaštitu od pojave težih simptoma i urušavanja zdravstvenog sistema.

Srbija je odlučila još ranije da se pravi kao da virusa nema, usled čega smo zabeležili i bolje ekonomske rezultate u 2020. i 2021. godini, ali na uštrb većeg broja umrlih. Pojava novog soja virusa protiv koga vakcine ne daju tako dobru zaštitu ipak može sve da promeni: vlasti treba da nastave sa kampanjom promocije vakcinacije, naročito imajući u vidu očekivanja dela medicinske struke da će virus Sars-Cov2 postati neka vrste endemskog virusa, kao što je to grip, usled čega će vakcinacija postati sezonska. 

Pored toga treba nastaviti sa ulaganjem u zdravstveni sistem, da bi on imao kapacitete da se izbori sa mogućim sličnim pandemijama, a prvenstveno da ima kapacitete koji bi bili posvećeni pacijentima koji nisu zaraženi koronom, nego pate od drugih hroničnih bolesti. Ovo ne podrazumeva (samo) izgradnju novih bolničkih kapaciteta i ulaganje u neophodnu medicinsku opremu, ali najvažnije jeste zadržavanje postojećih ljudskih resursa i razvijanje novih. Novi bolnički zidovi nisu ti koji leče ljude, već to rade lekari, a broj lekara je u proteklih nekoliko godina značajno smanjen, a najviše u segmentu lekara specijalista.