Foto: WIkipedia
Rat u Ukrajini, bez obzira na njegov ishod, već sada je iskristalisao perspektivu Srbije u nekoliko važnih segmenata njenog razvoja. Tokom dvadesetak godina neuspešne tranzicije ova perspektiva je sistematski zamagljivana narativom o srpskom trećem putu. Sada smo ponovo u situaciji rekalibriranja “političkog kompasa“, ali bez nataloženog mulja koji je mnoge pametne glave zavodio na pogrešan put.
Na spoljnopolitičkom planu, ovaj iznenadni događaj obesmislio je inače veoma štetnu poziciju “nesvrstavanja“ koju je još predsednik Tadić inaugurisao. U nju može da veruje samo radikalna levica ali i desničari koji se nikada nisu pomirili sa padom Berlinskog zida. Ali, ako će hladni rat, barem kratkoročno, biti sudbina sveta u kome živimo – onda više nema dileme kojim putem Srbija mora da ide. Oni koji su se prerano obradovali blitzkrieg osvajanjem Ukrajine moraće brzinom svetlosti da se suoče sa novim konsenzusom u delu sveta u kome Srbija ne samo geografski, već i po svojim težnjama, pripada – svetu liberalnih demokratija, tj. Zapadu.
Tako će barem po sili nužde, ako ne po zahtevima mudrosti, biti rešen temeljni paradoks naše politike: zagovaranje slobode i demokratije u zemlji uz istovremeno podržavanje režima koji su antipod jednog i drugog (Rusija, Belorusija, Sirija, Kina, itd.). Odnosno, zvanična politika moraće da reši taj paradoks, iako će i dalje mnogi u njemu videti osnov ne samo smislenog već i moralno opravdanog stanovišta.
U ekonomskom pogledu, ovaj rat razvejao je mitove o mogućnosti ekonomske autarhije, protekcionističkog raja ili nekog novog merkantilizma zajednice “zatvorenih trgovačkih država“.
Globalizacija, ili ekonomsko povezivanje, igra je od koje svi imaju koristi, ali koju za neko vreme neće igrati Rusija, zbog oštrih sankcija Zapada. Ovo je opomena i za Srbiju, da se okrene unutrašnjem razvoju i vladavini prava koji jedino mogu da stvore konkurentni ambijent koji će biti primamljiv za spoljna ulaganja ali i za plasman sopstvenih proizvoda napolje.
Naravoučenije: nema napretka bez “neoliberalizma“, nema alternative učešću u domaćoj, regionalnoj i svetskoj podeli rada. Što pre to shvatimo to će nam biti bolje.
Ali to bi moglo da znači i kraj prakse kriminalnih poslovnih aranžmana sa Rusijom i Kinom (ali i Italijom, setimo se Fijata!) koji su ozbiljno narušili suverenitet zemlje i njen kredibilitet. Jedna je stvar otvoriti zemlju ekonomski, a potpuno druga sklapati tajne međudržavne ugovore kojim se vrši subverzija vladavine prava i Srbija pretvara u balkansku ispostavu belosvetskih država parija. Jer pravo pitanje nije zašto Kina ili Rusija posluju u Srbiji, već zašto posluju na način na koji posluju, kao države u državi – od robovske radne snage do upravnika naftne kompanije koji ne polaže računa nikome i nizašta u Srbiji, čak ni svom šefu stranke. O špijunskim centrima, ne treba trošiti reči (Niš, naravno).
Na vrednosnom planu, rat je pokazao da postoji samo jedna dilema – život u slobodi ili život pod jarmom. Ako nam je demokratija ideal – ne možemo slediti Putinovu Rusiju. Oni koji veruju u ovu intelektualnu papazjaniju moraju da se opredele, radi konzistentnosti, ali i psihičkog zdravlja. Slediti Putinovu Rusiju danas, isto je kao i slediti Miloševićevu Srbiju nekada.
Česta je teza naših ali i ruskih “geopolitičara“ da je Zapad pobedio u hladnom ratu zbog toga što mu nema ravnom u lukavosti. Zapad je bio toliko prepreden, kažu neki, da su Sovjeti zajedno sa zapadnjacima radili na propasti SSSR-a. Istina je zapravo, da je Zapad, iako ne bez podlosti i lukavosti, nudio daleko nadmoćniji društveni model, slobodu u ekonomskom i političkom smislu. SSSR nije imao ni jedno ni drugo, i zato je bio osuđen na propast. Toliko prosto, a ipak nedokučivo srpskom (čitaj: ruskom) geopolitičkom umu. Putinova Rusija napredovala je samo u fazama kada je bila slobodnija – kako je počela da gasi političku i ekonomsku slobodu, tako joj je ostao samo još jedan put, put rata. Tako će u novom hladnom ratu, ako do njega zaista dođe, sudbina ove zemlje biti slična sovjetskoj.
Tragikomično je kako se domaći intelektualci, od ekonomiste Katića, analitičara Vukadinovića do književnika Vladušića i mnogih drugih, uspinju da izgrade intelektualne kule od karata da bi prikrili najočigledniju istinu. Toliko mudrovanja ni oko čega. Car je go. Rusija je diktatura, Putin je diktator. Berlinski zid je pao (odavno). Zajedno sa svojim idolom, i oni smatraju da je najveća geopolitička tragedija savremene istorije krah Sovjetskog saveza. Drugim rečima, nestanak komunizma i posvemašne društvene kontrole, siromaštva i bede, pre svega ljudske koji je taj sistem oličavao za njih je civilizacijski poraz. Na taj način oni, ali ne samo oni, legitimišu zločinački sistem koji je postojao u sopstvenoj zemlji skoro pedeset godina.
Slobodan Milošević bezuspešno je pokušao da produži rok jednom nakaradnom sistemu. Slično radi i Putin kada učvršćuje stege lične vlasti u Rusiji. Rat u Ukrajini samo je dodatno raskrinkao lažne ljubitelje slobode (ima ih puno u opozicionim redovima).
Na polju politike, diktatori, ”populistički lideri“ ali i figure bez stava poput nekadašnje nemačke kancelarke postaju demode. Umesto njih, ljudi sa stavom i iskrenošću, obični ljudi, čak komičari poput Zelenskog, postaju model jer sopstvenim ponašanjem pokazuju da ideali na kojima počiva zapadno društvo nisu mrtvi, bez obzira što su na njih odavno zaboravili zapadni političari.
Francuska komična epizoda od pre neki dan u režiji predsednika Makrona koji se pred kamerama pojavio sa šik bradom starom par dana, u duksu i džemperu, preumornog lica ali sa žarom strastvene posvećenosti zajedničkom cilju – neka uvrnuta verzija mirnodopskog Zelenskog – nagoveštava promenu političkog trenda. Ideali požrtvovanog demokratskog političara, zahvaljujući Ukrajini, ponovo su u modi. Kada već razvijeni Zapad ne može da iznedri snažne lidere poput Ronalda Regana i Margaret Tačer, možda će mu neki zapećak Evrope održati motivacionu lekciju iz odbrane demokratije. Vreme je.
Ukrajinski vetar je, ipak, veoma snažan i duva u svim pravcima i čisti takođe ustajali vazduh u progresivističkim redovima. On je razobličio ne samo gotovo sramotnu nemoć Putinove Rusije koju su godinama prikrivale pompezne parade na Crvenom trgu, već i slabost Zapada kome već odavno levičarski akademski i medijski trend seteri diktiraju uvrnute političke agende. Od klimatskog alarmizma (čitaj: histerije) zbog čega su se gasile nuklearke po Evropi i jačala zavisnost od ruskog gasa, političke korektnosti poduprte “woke“ ideologijom koja kaže da u svetu nema većeg problema od psihičke nelagode koje transdžender osobe osećaju u sistemu “dubokog patrijarhata“ do kovid tiranije – Zapadu je potpuno utrnuo osećaj za uočavanje opasnosti i preživljavanje.
Zato ni naši levičari i levi-liberali (progresivci) ne treba preterano da se raduju. Otpor koji Ukrajina trenutno pruža nije nikakva zasluga Zapada koji se “probudio iz mrtvih“. Zapravo, ona je egzistencijalna reakcija zemlje koju su politike udovoljavanja Putinu i lukrativnih shema evropskih lidera gurnuli na ivicu propasti.
Rat u Ukrajini je posledica zapadnjačke pasivnosti i dugogodišnje nezainteresovanosti za ključne bezbednosne izazove. Bez obzira na skoro neminovan krah Putinove vojne avanture – Zapad plaća ceh sopstvenom hibrisu i koristoljublju. To treba imati na umu kada se govori o ”Srbiji na Zapadu“.
Ali i dve važne stvari. Evropska unija se neće uspešno reformisati jer pati od sistematske krize koju otuđena birokratija iz Brisela ne može da reši, sve i da hoće. Niti će NATO preko noći postati funkcionalna vojna alijansa – kakav je nekad bio.
Pred nama je vrlo sumoran period suočavanja sa grehovima ere zanošenja brzom promenom sveta, vojnih intervencija i ideološkog sunovrata Zapada, čiji su ideali postali toliko neprivlačni običnom svetu, da ovaj okreće oči ka Putinovoj Rusiji i Si Đinpingovoj Kini.
Zato je i za Srbiju važno da prihvati nužnost presecanja malignih veza koje je drže u mafijaškoj šaci režima sa kojima ne deli iste vrednosti, ali i da u svom dvorištu počne ozbiljno da radi na ostvarivanju ideala slobodnog sveta. Okrenuti se sopstvenom razvoju bez zanošenja da će uređeni sistem doneti neko sa strane i na tacni, to je važna pouka koju moramo prihvatiti u ovom novom geopolitičkom prestrojavanju.