Istraživač na Institutu za političke studije

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: UnSplash

Nešto više od dve nedelje ostalo je od momenta pisanja ovog teksta do predsedničkih, vanrednih parlamentarnih i beogradskih izbora, kao i lokalnih izbora u nekoliko manjih opština u Srbiji – stoga je pravo vreme za kratak pregled proglašenih lista i kandidata.

Činilo se da ćemo po prvi put posle više godina moći da vidimo pravu kampanju i, bar donekle, takmičenje kandidata i posebno izbornih programa, ponuda i poruka, kao i da će, bar u nekim segmentima izbora, biti malo neizvesnosti.

 

 

I dok smo očekivali da predsednički izbori “pojedu“ ostale nivoe glasanja i da sva pažnja bude usmerena na njih, što svakako najviše odgovara vladajućoj stranci, budući da nju predvodi aktuelni predsednik/predsednički kandidat koji je ujedno i najpopularniji političar u zemlji i iza čijeg legitimiteta će se “sakriti“ liste na svim drugim nivoima, u međuvremenu se desila još jedna stvar: izbore i kampanju je “pojela“ Ukrajina.

Glavna vest praktično u celom svetu nije zaobišla ni Srbiju: osim prirodnog interesa za prvi veliki vojni sukob u Evropi u ovom milenijumu, i dalje postoje brojne implikacije tog konflikta za našu državu: od spoljnopolitičkog prestrojavanja i pritisaka, do mogućnosti uticaja na svakodnevni život građana, u pogledu snabdevanja i cena prehrambenih proizvoda i energenata.

 

Predsednički kandidati – manipulativno iskorišćavanje potražnje za sigurnošću

Sve to je izazvalo veliku zabrinutost u biračkom telu, i po običaju, tu zabrinutost je među prvima prepoznala (pročitala) SNS, koja je odmah usmerila i izbornu kampanju da odgovori na potražnju. A potražnja je, kao i uvek u slučaju dolazeće krize, sigurnost. Stoga je SNS vrlo brzo usmerila svoje slogane: od reklamiranja razvoja (Srbija trči napred, Dela govore, Zajedno možemo sve) ka rudimentarnom povezivanju aktuelnog predsednika sa stabilnim kursom u turbulentnim vremenima (Mir, stabilnost, Vučić). 

Na ruku Vučićevoj kandidaturi, osim medijske i institucionalne dominacije koja omogućava da ove poruke iskoče iz frižidera u svakom domu u Srbiji, ide i to što se građani prirodno u kriznim situacijama okreću ka autoritarnim liderima koji mogu da obezbede red i sigurnost, pod uslovom da budu izbegnute šire ekonomske negativne posledice. A za sada nema indikacija da nam, bar na kraći rok, preti nagli krah koji bi mogao da uzdrma njegovu popularnost.

 

 

Pored toga, čini se da mu spoljnopolitička situacija ide na ruku: da, Srbija se puzeći približava poziciji EU u pogledu sankcija Rusiji, ali pre izbora niko ne očekuje radikalne poteze. Uprkos lobiranju određenih krugova u regionu i na (mogućnošću ruske ekspanzije zaplašenom) evropskom istoku, da se režim u Srbiji pritegne, nedavna poseta nemačke ministarke spoljnih poslova pokazala je da to pred izbore neće biti slučaj. U prevodu, Vučić ima otvoreno polje za igru. 

Šta rade ostali kandidati, a na predsedničkim izborima ih ima još sedam? Mnogo se očekivalo od Zdravka Ponoša, ali za sada slaba i neubedljiva kampanja ne ostavlja utisak da se radi o nekome ko je izvestan izazivač za drugi krug. Desnica je rascepkana između pet kandidata i samim tim ne predstavlja značajnu pretnju, te njihove kandidature (Boško Obradović, Milica Đurđević, Miloš Jovanović, Branka Stamenković) više služe da pomognu da se liste ova četiri kandidata na parlamentarnim izborima preguraju preko cenzusa i samim tim omoguće funkcionisanje njihovim strankama u narednom periodu. 

Izuzetak na desnici je pomalo bizarna kandidatura Miše Vacića, od koje ne treba očekivati mnogo na samim izborima. Kandidat zelene koalicije Moramo je Biljana Stojković, što je pomalo iznenađenje budući da se u javnosti sticao utisak da su Nebojša Zelenović ili Aleksandar Jovanović Ćuta dosta prepoznatljivije ličnosti. To donekle pokazuje i određenu usmerenost ove koalicije na uspeh na beogradskim i parlamentarnim izborima, eventualno i želju da se pošalje određeni vrednosni signal kandidaturom žene za predsednika, ali možda i zabrinjavajuću tendenciju donošenja političkih odluka u balonu u kome Skupština slobodne Srbije (a Stojković je kandidovana kao pripadnik te grupacije intelektualaca) ima bilo kakvu političku težinu.

 

Bivši predsednički kandidati – prikupljanje potpisa kao nedostižan cilj

Na ovim izborima uočljiv je i fenomen najavljenih, pa povučenih kandidatura. Čini se da je granica od deset hiljada potpisa predstavljala nepremostivu prepreku za mnoge. Koalicija oko SDS je, nakon meseci i meseci latentnih najava Borisa Tadića da bi se mogao (hteo, želeo, morao) kandidovati, na kraju iznenađujuće ipak istakla bivšeg ministra Dragoslava Šumarca, ali su uskoro odustali i od njegove kandidature. Čini se da je Tadić ipak pročitao istraživanja koja su mu predviđala skroman procenat glasova, a za Šumarca jednostavno nije bilo podrške među građanima. Kako bilo, to će ovoj listi značiti popriličan hendikep u borbi za parlament. Šešelj i Dačić su se očekivano povukli u “korist“ Aleksandra Vučića, pomažući projektovani cilj naprednjaka: pobedu u prvom krugu predsedničkih izbora. 

Prvi samoproglašeni opozicioni kandidat Srđan Škoro je odustao samostalno, pošteno priznajući javnosti da nema sredstava za finansiranje kandidature. Politička zvezda u usponu, kontroverzni doktor Branimir Nestorović takođe je odustao, navodeći “mnoge prepreke“ koje su stavljane pred kandidaturu. 

Čini se ipak da je Nestorović promašio tajming i da mu je prošao momentum, uprkos velikoj popularnosti u jednom trenutku: nećkao se, pregovarao sa raznim strankama, pa se jedno vreme nije oglašavao i na kraju ponudio rešenje u kome će predvoditi samostalnu parlamentarnu listu (nelogično), a kandidat za predsednika će biti bivši poslanik Dveri, Miladin Ševarlić. I to je na kraju propalo. Najzad, vredi pomenuti i performans lidera pokreta Oslobođenje Mlađana Đorđevića, koji je šokirao javnost najavom da predaje kandidaturu, da bi posetu RIK-u iskoristio za performans u kojem je osporio legitimitet izbora.

 

Prave i lažne manjine

Glasanje za Narodnu skupštinu će svakako biti neizvesnije, bar u pogledu toga koje liste mogu da dođu do mandata. Na sve gorenavedene, treba dodati i brojne manjinske liste: za sada su proglašene SVM, Stranka pravde i pomirenja, SDA, Romska partija i dve albanske liste. Zanimljiv slučaj je Zajedno za Vojvodinu – Vojvođani, formalno koalicija hrvatske (DSHV) i rusinske stranke (ZZV). 

Podrži Talas donacijom

Uzevši u obzir očajno političko organizovanje hrvatske manjine u Vojvodini, u kombinaciji sa činjenicom da je rusinska manjina izuzetno mala (oko 14 hiljada pripadnika po popisu 2011. godine, znači danas još manje), upitno je šta ova lista traži na izborima. Odgovor se nalazi u tome da je ZZV praktično podružnica LSV (koja ne učestvuje na izborima), te će Liga verovatno mobilisati neku desetinu hiljada svojih članova i tako očuvati uticaj kroz 2, 3 ili 4 osvojena mandata ove liste.

Olakšani uslovi za manjine (pet hiljada potpisa za kandidaturu, uz dodatno spušten cenzus koji znači da se već sa desetak hiljada glasova može doći do jednog mandata) privukli su i brojne entuzijaste, te su se kao manjinske liste prijavile razne lažne ruske, vlaške i slovačke stranke, kojima je RIK osporio manjinski status i odbio ih, bar u momentu pisanja ovog teksta. Od proglašenih lista, entuzijaste predvodi kandidatura vrlo specifičnog imena „Otete bebe Ana Pejić“, koja se niotkud pojavila u RIK sa validnim potpisima za kandidaturu.

Zaista ostaje žaljenje što na ovim izborima, pored šarolike ponude, nećemo gledati nove avanture Čedomira Jovanovića. 

 

Za pobedu u prestonici važna ujedinjenost opozicije nakon izbora

Na sve to, dolaze i izbori u Beogradu. U medijima, lideri najveće opozicione koalicije iznose entuzijastične procene o mogućnosti pobede u prestonici, što je njihovo legitimno pravo u pogledu motivacije birača. Međutim, veliki broj lista koje učestvuju na ovim izborima (za sada je proglašeno 11, od toga su osamformalno opozicione) može dovesti do paradoksalne situacije ostanka velikog broja opozicionih glasova ispod cenzusa i samim tim osvajanja presudnog broja mandata od strane dve već aktuelne vladajuće stranke: SNS i SPS. 

Uostalom, 2018. godine je gotovo 20% glasova Beograđana ostalo ispod cenzusa. Stoga je za opoziciju u ovoj situaciji ključno da što više lista uspe da osvoji više od 3% glasova, a zatim i da te liste uspeju da se, uprkos ideološkim razlikama, dogovore o eventualnom zajedničkom nastupu posle izbora – a sve to pod uslovom (a to je veliki uslov) da SNS i SPS zajedno ne osvoje preko 50%. Prošli put su osvojili.