Foto: UnSplash
Zamislimo sledeću, za čitaoce ovog portala ne toliko nemoguću situaciju. Kolega sa posla je dobio unapređenje i povodom toga je pozvao Vas i par drugih kolega kod njega na večeru. Do sada se niste družili van posla, ali ste imali prijatne razgovore na pauzi pa ipak odlučujete da odete. Kada dođete, tamo vidite poznata lica sa posla, kao i neka nepoznata, tu je čak i jedna devojka (ili muškarac u zavisnosti od pola i/ili seksualne orijentacije) koja Vam se sviđa. Polako počinjete da se socijalizujete sa drugim gostima.
U početku, veče Vam je prijatno, ostali gosti su po mnogo čemu slični Vama i uživate u razgovoru. U ovim ljudima vidite buduće prijatelje. Međutim, kako veče odmiče, neizbežno se pokreće neka politička tema i ubrzo slušate domaćina kako priča o neophodnosti socijalizma, o genijalnim idejama mlade i odvažne Okasio-Kortez itd…
Smatrate sebe libertarijancem, poznate su Vam fatalne posledice socijalizma, a šta mislite o Okasio-Kortez bolje je ni ne spominjati. Pre nego što išta kažete, primećujete kako ostatak gostiju daje znake odobravanja, takođe primećujete da i ona devojka koja Vam se sviđa i sa kojom ste do malopre imali prijatan razgovor isto klima glavom u znak odobravanja.
Do sada ste uživali u ovom društvu, ljudi iz njega su Vam i dalje simpatični, a pored toga ste svesni da sve što govore, ma koliko bilo neupućeno, je iz dobrih namera. Ne želeći da izgubite novostečene prijatelje, odlučujete ne samo da ništa ne kažete, već i obraćate posebnu pažnju da i vaše facijalne ekspresije ne probude u drugima sumnju u podudaranje vaših stavova. Veče prolazi mirno, polako odlazite kući i dogovarate se da ponovite ovo druženje.
Upravo ste počinili falsifikaciju preferencija.
Falsifikacija preferencija se odnosi na situaciju kada svesno odlučite da javno iznesete stav koji se ne podudara sa onim u šta zapravo verujete. Odnosno, Vaš javni stav odstupa od stava koji bi ste izneli kada bi Vam potpuna anonimnost bila zagarantovana. Zbog čega se ovo dešava? Zašto prosto ne biste rekli šta zaista mislite o socijalizmu i Okasio-Kortez?
Po Timur Kuranu, tri faktora utiču na to koji stav smo spremni javno da iznesemo. Svaki javno iskazani stav nam donosi neku korist. Ova korist, nazovimo je ukupna korisnost, se sastoji iz tri zasebne korisnosti, a to su intrinzična korisnost, reputaciona korisnost i ekspresivna korisnost.
Intrinzična korisnost je benefit koji dobijamo od argumentovanja u korist stava koji zapravo zastupamo u nadi da će imati efekta na dešavanja u svetu. Ona je uvek najveća za stav u koji zaista verujemo, ono što bi smo uvek iskazali kada bi nam potpuna anonimnost bila zagarantovana.
Reputaciona korisnost je ono što dobijamo ili gubimo u zavisnosti od stava koji smo izneli, ako iznesemo stav koji je u skladu sa statusom quo u datoj grupi možemo očekivati da naša popularnost unutar te grupe raste ili u suprotnom slučaju da opadne. Poreklo ove korisnosti se nalazi u ljudskoj potrebi za pripadnošću i zadovoljstva koje dobijamo iz nje.
I poslednja, ekspresivna korisnost je zadovoljstvo koje dobijamo kada kažemo ono što zapravo mislimo nezavisno od posledica, ovde se radi o zadovoljstvu koji nam donosi osećaj samopoštovanja i autonomije koji dobijemo kada se odupremo socijalnim pritiscima.
Na to koji stav ćemo izabrati da javno iznesemo ulaze sva tri faktora i ako procenimo da postoji neki stav drugačiji od našeg koji poseduje veću ukupnu korisnost, učinićemo falsifikaciju preferencija. Ovakav „modelistički“ pristup ljudskom ponašanju nam je intuitivno odbojan i na prvi pogled zvuči pogrešno, ali vratimo se sada, sa ovim novostečenim analitičkim oruđem, na naš primer.
U datoj situaciji verovatnoća da će protivljenje socijalizmu i Okasio-Kortezovoj imati posledice na stvarni svet su ravne nuli, te intrinzičnu korisnost možemo zanemariti. Ostavljeni smo sa izborom šta će nam doneti više korisnosti, da kažemo šta zaista mislimo o Okasio-Kortez i socijalizmu zarad mirne savesti i pretrpimo reputacioni trošak ili da u pozadini dajemo suptilne znake slaganja i budemo opet pozvani na večeru, koja Vam je sa izuzetkom političke diskusije zapravo bila jako prijatna. Izuzev retkih slučajeva antikonformizma ili diskusija čija nam je tema bliska srcu, odluka da se ipak složimo sa većinom je sasvim racionalna.
Sve što smo do sad videli nam govori o pozitivnim posledicama falsifikacije preferencija. Iako možda na momente osetite blagu nelagodu i krivicu što ipak niste rekli šta zaista mislite, uzmite u obzir sve i videćete da ste ispravno postupeli. Ipak ste stekli neke nove prijatelje, dobru reputaciju na poslu, a možda čak i odete na piće sa onom devojkom.
Međutim, na šta nam je još Bastijat skrenuo pažnju, bilo koji čin, navika ili institucija tvori mnoštvo posledica, gde su nam samo one prve i pozitivne lako vidljive. Dok neplaniranih posledica, koje dolaze tek kasnije, nismo svesni ili su dovoljno udaljene da nam više odnos između uzroka i posledice nije tako očigledan. Koje su to onda neplanirane posledice falsifikacije preferencija?
Prva posledica falsifikacija preferencija je precenjivanju popularnosti ili podcenjivanju nepopularnosti nekog stava.
Zamislimo sad da nismo bili jedini koji smo falsifikovali svoje preferencije, već naprotiv, većina gostiju je uradila isto, a možda i svi. Našim individualnim aktom falsifikovanja preferencija doprineli smo stvaranju utiska o opštoj prihvaćenosti nekih ideja. Na isti način kao što smo mi gledali da se orijentišemo na osnovu reakcija drugih, tako su i oni koristili nas kao orijentir.
Neka ideja može postati nepopularna među većinom članova društva, ali još uvek niko nije spreman da javno iskaže svoje nezadovoljstvo iz straha da bi tako urušio svoju reputaciju. Svaki pojedinac svojim konformizmom samo pojačava utisak popularnosti date ideje kod drugih ljudi i smanjuje verovatnoću da će drugi biti spremni da se usprotive statusu quo.
Umesto da dođe do promene u pravcu u kome većina ljudi želi, nastavlja se po starom, zato što svaki pojedinac misli da drugi tako žele i da bi ga, u suprotnom, osudili. Ako je neka ideja dovoljno rasprostranjena, pre ili kasnije će se proširiti i do promene će ipak doći, ali falsifikacija preferencija će odužiti taj proces, i ceo period koji je ideja tajno bila popularna je period u kome je nepotrebno trpljen status quo.
Druga posledica je nešto kompleksnija i u vezi je sa heuristikom društvenog dokaza.
Čovek ne može biti informisan u vezi svake moguće teme, te se oslanjanje na mišljenje drugih pokazuje kao dobra strategija da se nadopune intelektualni nedostaci. Bazira se na logici “dve glave su pametnije od jedne“. Ako značajan broj ljudi misli na određeni način najverovatnije je da poseduju neka znanja koja nama nisu dostupna. Ova heuristika nije ograničena samo na teme o kojima nismo informisani. Na primer, u situaciji gde se naše informacije ne poklapaju sa informacijama kojim barata ostatak grupe, možemo doći do zaključka da su naše informacije pogrešne.
U našem primeru, odlukom da se složimo sa ostatkom grupe uskratili smo informacije neinformisanim članovima. Umesto da čuju više različitih argumenata, čuli su samo jedan i dobili utisak da se svi slažu sa njim. Iz njihove perspektive bi bilo potpuno iracionalno da ne poveruju u ono što su čuli.
Falsifikacijom preferencija zapravo skrivamo korisne informacije od ostalih i alternativa im ostaje nepoznata. Mase ljudi na ovaj način mogu postati ubeđene u istinitost nekog potpuno pogrešnog stava tvoreći sistem povratne sprege. Što više ljudi veruje u neku informaciju putem heuristike društvenog dokaza njena istinitost će biti očiglednija.
Da bi se razumele posledice falsifikacije preferencija u stvarnom svetu, ne treba ići dalje od genijalne knjige Česlava Miloša, pod nazivom “Zatočeni um“, u kojoj opisuje intelektualni život u Poljskoj pod okupacijom Sovjeta. Pričajući o svakodnevnom životu u okupiranoj Poljskoj on kaže:
„Teško je drugačije odrediti vrstu odnosa koji tamo vladaju između ljudi, nego rečju gluma, s tom razlikom što mesto gde se igra nije pozorišna scena, nego ulica, kancelarija, fabrika, dvorana za skupove, čak i soba u kojoj se stanuje. To je visoka veština, koja zahteva budnost uma. Ne samo što svaka reč, koja se izgovara, treba brzo da se oceni, pre nego što izađe iz usta, s tačke gledišta posledica kakve može da izazove. Osmeh koji se pojavljuje u neodgovarajućem trenutku, pogled koji ne izražava ono što bi treba da izražava, mogu da budu uzrok sumnji i pretnji.“
Staljinističku politiku u Poljskoj istinski je podržavao jako mali broj ljudi, ali zbog posledica falsifikacije preferencija ona je postala opšteprihvaćena. U ovome se ogleda istinska tragedija falsifikacije preferencija. Pojedinci u isto vreme mogu da podržavaju i pate pod istim režimom, ne znajući da pripadaju većini koja bi mogla da se usprotivi trenutnom stanju stvari i promeni ga na bolje.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.