Foto: UnSplash
Ruska invazija ukrajinske teritorije sa sobom nosi visoke troškove. Postoji anegdota prema kojoj je Napoleon rekao da je za rat potrebno imati tri stvari: novac, onda novac i na kraju, novac. To su direktni troškovi vezani za finansiranje vojnih operacija. Ali one sa sobom nose i indirektne troškove. Tu su troškovi propuštenih prilika, sav materijal i drugi resursi potrošeni u ratu mogli bi da se iskoriste za neke druge namere da rata nije bilo.
Ovi troškovi su bili neizmerni u slučaju totalnog rata, kao što su bili Prvi ili Drugi svetski rat, kada su celokupna privreda i najveći deo stanovnika bili direktno upućeni ili na vojna dejstva ili u njihovo omogućavanje proizvodnjom ratnih materijala, ali su znatno manji u modernim uslovima kada ratuju samo manje profesionalne vojne jedinice koristeći često opremu visoke tehnologije.
Ali zato su tu ekonomski i politički troškovi od strane neutralnih zemalja koje ne uzimaju učešća u sukobu. U slučaju ruske vojne agresije na Ukrajinu, u pitanju su političke i ekonomske sankcije koje će veliki deo zapadnih zemalja uvesti prema Rusiji.
Međusobne sankcije Rusije i Zapada
SAD i EU su uvele sankcije Rusiji još kao odgovor na vojna dejstva na istoku Ukrajine i na rusku vojnu okupaciju Krima. Dok na samom početku nije bilo jasno ko čini lokalne snage pobunjenika i da li oni samo dobijaju podršku iz Rusije u vojnoj opremi; nešto kasnije je postalo jasno da je ova vojna podrška bila mnogo direktnija, kao i da je ruska vojska direktno učestvovala u borbama.
Ove sankcije Zapada bile su usmerene prvenstveno na vladajući režim u Rusiji, a ne na celokupnu privredu, kao što je to bio slučaj sa sankcijama prema SRJ 1990-ih. Visokim zvaničnicima Rusije bilo je zabranjeno putovanje u ove zemlje, bili su im zamrznuti bankovni računi, a na udaru su se našla i pojedina preduzeća u državnom vlasništvu, kao što su na primer Rosnjeft i Novatek iz energetskog sektora, ili državne banke kao Vnešekonombank ili Gazprombank, sa kojima je zapadnim preduzećima zabranjeno vršiti poslovne transakcije.
Rusija je na ovakve sankcije odgovorila svojim kontrasankcijama, ali one su bile usmerene prvenstveno na sektor poljoprivrede, time što je zabranila uvoz hrane i poljoprivrednih proizvoda iz EU, SAD i drugih zemalja koje su prethodno uvele sankcije njoj.
Ovo je najviše pogodilo EU, kao najvećeg pojedinačnog izvoznika hrane na evropsko tržište.Različite su procene koliko su ove sankcije negativno uticale na privrede uključenih zemalja: procene idu do štete od čak 100 milijardi dolara godišnje za privredu EU, ali ni Rusija nije prošla ništa bolje jer su ove sankcije imale dodatni uticaj na devalvaciju rublje i rast inflacije preko povećanja cena hrane, što je pogodilo najšire slojeve stanovništva. Ruska privreda je već 2015. ušla u recesiju, sa tim da su sankcije imale negativan efekat na privredu veličine od 0,5% pa do čak 3% BDP-a.
Smanjenje ekonomskog oslanjanja na Zapad
Rusija je od 2014. započela sa državnim programima smanjenja ekonomskih veza sa zapadnim zemljama. Ovako nešto bi trebalo da rusku privredu učini otpornijom na moguće pogoršanje političkih odnosa sa ključnim zapadnim zemljama.
Prvi odeljak ovog procesa odnosio se na poljoprivredu: nakon što je 2014. uvela sankcije na uvoz hrane i poljoprivrednih proizvoda, Rusija je morala da potraži nova tržišta odakle da uvozi hranu. Rusija je jedan od najvećih svetskih izvoznika pšenice, i veliki proizvođač kukuruza, uljane repice i šećerne repe, ali je zato bila veliki uvoznik mesa, mesnih prerađevina i mlečnih proizvoda.
Mogućnost izvoza svinjskog mesa iz Srbije u ovu zemlju bilo je u pojedinim medijima kod nas najavljivano kao moguća šansa za naše stočarstvo. Ali vrlo brzo je Rusija uvela visoke subvencije za stočarstvo da bi podstakla domaću proizvodnju mesa i mleka, koja je bila slabo razvijena.
Za ovo je bilo potrebno nekoliko godina i puno novca, ali se rezultati sada vide: Rusija je smanjila uvoz a povećala izvoz hrane i prehrambenih proizvoda. Dok je izvoz 2014. iznosio 28,4 milijarde USD, dotle je 2019. on iznosio 39,2 milijarde. Istovremeno je uvoz tih proizvoda smanjen sa 45,7 milijardi USD 2013. na 34,2 milijarde 2019. Ovo je naravno bilo plaćeno rastom cena hrane u prodavnicama, i velikim državnim rashodima kroz subvencije, ali je Rusiji pružilo značajno veću sigurnost u domenu snabdevanja hranom nego što je to ranije bio slučaj.
Drugi korak bila je diverzifikacija snabdevanja energentima. Dok je u Evropi još od ranije postojao jasan plan zaobilaženja već postojećih gasovoda koji idu preko teritorije Ukrajine izgradnjom novih ispod Severnog i Crnog mora (Severni tok i neuspeli Južni tok koga je zamenio Turski tok), sada je došlo do izgradnje i novih kapaciteta prema Kini.
Ovde nisu ležala samo geopolitička razmatranja, već i čisto ekonomska: rastućoj kineskoj privredi potrebni su energenti, naročito nakon odluke kineskog rukovodstva da započne energetsku tranziciju i smanji proizvodnju struje iz uglja. A ovo je ruskoj strani dalo veću nezavisnost od evropskog tržišta energenata. Koliko god energenti bili neophodni Evropi, koja 40% svog gasa nabavlja iz Rusije, toliko je njihova prodaja neophodna i Rusiji, pošto oni čine preko polovine ukupnog njenog izvoza.
Ali ovde se nije stalo. U okviru kineske i ruske trgovinske razmene došlo je do zaobilaženja američkog dolara kao transakcione valute: ovo je započeto 2014. kada je potpisan sporazum o deviznom kliringu, oročen na tri godine; njime su ruska i kineska centralna banka međusobno menjale rublje i juane bez posrednika u vidu američkog dolara. Ovi sporazumi su produženi 2017. na još tri godine, da bi već 2019. obe države izbacile dolar iz međusobnih trgovinskih transakcija, mada je njegovo mesto uglavnom zauzeo evro, a ne rublja ili juan. Dok je 2013. oko 80% ruske trgovine bilo vezano za dolar, danas je to otpilike 50%. To je i dalje veoma značajan procenat, ali ukazuje na jasan trend dedolarizacije.
Treći korak bila su tektonske promene u deviznim rezervama. Sa jedne strane, nivo deviznih rezervi Rusije je na istorijskom nivou od gotovo 640 milijardi dolara koji je viši čak i od prethodnog vrhunca dostignutog 2008. pred finansijsku krizu, nakog stabilnog rasta još od 2015. kada su iznosile tek oko 350 milijardi dolara. Ali ovako veliki rast deviznih rezervi nije bila jedina promena. Tokom 2018. Rusija je praktično rasprodala kratkoročne obveznice američkog Ministarstva finansija, u kojima je prethodno držala i celih 100 milijardi dolara.
Došlo je i do promene kompozicije deviznih rezervi: Rusija je kupovala prvenstveno zlato i juane, a rasprodavala dolare i u manjoj meri, evre. Dok je ranije držala po 40% imovine u dolarima i evrima, i po 10% u funtama i zlatu, sada je odnos znatno drugačiji: u evrima je sada oko 30%, u dolarima tek ispod 20%, koliko je u zlatu, dok je oko 15% u juanima. Ali promene su bile i geografske: dok je ranijih godina najveći deo deviznih rezervi bio držan fizički u Francuskoj, SAD i Nemačkoj (oko 80% ukupnih deviznih rezervi), danas je veliki deo tih sredstava prebačen u Kinu, Japan i druge zemlje, dok je u prethodno navedenim zemljama ostalo samo 30% ruskih deviznih rezervi.
Dugotrajne pripreme za rat?
Ovakvi ekonomski potezi upućuju na to da se ruski režim ozbiljno godinama pripremao za novu rundu zaoštrenih odnosa sa Zapadom, i pojavu novih ekonomskih sankcija koje bi to sa sobom donelo. Sa mnogo manjom izloženošću dolaru, promenjenom strukturom deviznih rezervi i njihovim višim iznosom, ruska država i njena privreda manje su izložene pritiscima sa Zapada. To je verovatno bio važan element odluke da se izvrši invazija na Ukrajinu.
Ruska privreda prilično je slaba u poređenju sa vojnom moći ruske države: njen BDP u dolarima iznosio je 1,483 milijarde 2020. godine, što je veoma impozantno u odnosu na srpskih 53 milijarde, ali nije posebno ubedljivo pored italijanskih 1,886 milijardi. Još važnije, ruska privreda je od 2013. u veoma lošoj situaciji sa privrednom stagnacijom, recesijom ili niskim stopama rasta na šta se dodatno situacija zakomplikovala pandemijom korona virusa.
Koliko god da se ruski režim trudio da smanji uticaj novih ekonomskih sankcija sa Zapada na svoju ekonomiju (a one su već najavljene i u skladu sa političkim očekivanjima biće i mnogo oštrije i sveobuhvatnije nego prethodne) ove sankcije će ipak imati veliki veliki negativni uticaj na rusku privredu i građane.
Ovo se već vidi na kursu rublje – od prošle nedelje je kurs otišao gore, sa 86 na 95 rubalja za jedan evro. Ovaj pad nije dramatičan, ali videćemo kako će izgledati dalja kretanja, jer će on po svemu sudeći da se nastavi. Za sada je najgore prošla berza u Moskvi, čiji je berzanski indeks izgubio polovinu svoje vrednosti samo tokom jednog dana. Svaki rat je veoma skup, a punu cenu uvek plati običan narod.