Urednik ekonomije u Danasu

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Flickr.com

Srbija je opet pred parlamentarnim izborima, devetim za nepune 22 godine, koliko je prošlo od petooktobarskih promena. Po jedni izbori na svake 2,4 godine i manje.

Tada, kada smo u decembru 2000. bezmalo dvotrećinskom većinom izabrali DOS-ovu vladu predvođenu Zoranom Đinđićem da preuzme kormilo razrušene zemlje, prosečna plata u Srbiji zvanično je bila 4.061 dinar. Mesec dana ranije bila je 3.304 dinara. U pitanju je skok sa 55,5 na 68,4 evra, (preračunato u valutu koja tad još nije postojala) – ništa neobično za decembar, a još manje za decembar u kom se održavaju izbori, u vreme koje sa današnjim inače ima malo sličnosti.

 

 

Dvadeset i jednu godinu kasnije i Srbija u novembru 2021. ima prosečnu platu od 588 evra. Sav trud, sav rad, sva odricanja, svi gubitnici i svi dobitnici tranzicije, sve naše reforme, privatizacije, svi pokušaji održanja demokratije, sve kosovske podele, sva evropska stremljenja i svi ti silni izbori – sve staje u tu razliku između 68 evra koje su SPS i Radikali ostavili DOS-u i 588 evra koje Naprednjaci i SPS ostavljaju sledećoj vladi.

Za 21 godinu, je li dovoljno?

S jedne strane, život u Srbiji danas je toliko bolji da je lako zaboraviti koliko je onda bio loš. Na stranu brojke, ali tada nismo mogli ni da izađemo iz zemlje kao ljudi. Država je još bila pod međunarodnim sankcijama. Gorivo se točilo u kantama – u druge kante koje su se nekako kotrljale po asfaltu za koji niko nije ni tražio da bude zakrpljen. Rad na crno bio je norma. Plate su kasnile redovno. Korupcija, najbanalnija. “Devize, devize” zujalo je u prolazu ispod beogradskog Zelenog venca – poziv prolaznicima koji naši mlađi čitaoci (a i oni su sada već na završnim godinama studija) možda neće ni razumeti, ako im stariji nisu pričali “kako je nekad bilo”.

Onima koji su tada gledali u vedriju budućnost svoje još nerođene dece u nekoj dalekoj 2022. godini, ovo deluje kao juče da je bilo, ali toliko vremena je prošlo.

Da li je ta vedrija budućnost stigla?

Radujemo li se plati od 588 evra? Jesmo li srećni što benzin sipamo na pumpi u auto koji ipak može da prođe tehnički pregled? Što se iznerviramo kad udarimo u rupu na putu i očekujemo da bude zakrpljena? Što platu primamo na račun, plaćamo karticom, a evre kupujemo u menjačnici da imamo keša dok smo na moru u Grčkoj?

Treba li da budemo srećni što nam je inflacija od 7,9 odsto visoka, umesto da sa ravnodušnošću gledamo na rast cena od 71 odsto kao 2000-te? Ili da sa ponosom posmatramo kretanje BDP-a po glavi stanovnika od 915 dolara u 2000. do 7.720 dolara u 2020? Ili, ako ćemo realnije, da taj BDP korigujemo za razliku u cenama (takozvani paritet kupovne moći), pa da vidimo skok sa 6.019 na 19.107 internacionalnih dolara.

Ova mera se najčešće uzima kao pokazatelj životnog standarda u međunarodnim poređenjima i po njoj je naš standard za 20 godina skočio 3,17 puta.

 

 

Nasumično prebiranje po statističkim arhivama daje nam razloga da verujemo da je ovo dosta blisko stvarnosti, koja je verovatno i bolja od ove brojke: za prosečnu platu sada možemo da kupimo 2,2 puta više hleba nego onda, ali 4,2 puta više makarona i 5,8 puta više krompira. Šest puta više svinjetine, skoro osam puta više piletine i pet puta više šarana.

“Neka jedu kolače” više nije tako nedostižno kao nekad, jer imamo za 3,3 puta više maslaca i 6,5 puta više jaja.

Tehnika je pojeftinila u celom svetu, ali koliko je nama te 2000-te bila skupa možda najbolje pokazuje to da smo za jedan jugo morali da izdvojimo 83 plate, što je jednako autu koji danas košta više od 48.000 evra.

Veš mašina nam je tada bila toliko nedostupna kao kad bi danas koštala 3.600 evra. Struju smo plaćali po pandanu današnjih 21 dinar po kilovatsatu, a benzin nam je bio toliko skup kao da danas košta 680 dinara za litar.

Zanimljivo, ali bioskopske karte nisu bile tako skupe, jedna je koštala kao danas 650 dinara, samo što bi sad u taj bioskop mogli i da odemo, a onda nam je taj novac trebao za hleb i mleko. Inače, u 2019. prosečna cena karte za bioskop bila je 322 dinara, te nam je tako i formalno dva puta dostupnija nego pre, a u stvarnosti i mnogo više.

I onda opet pitanje: Jesmo li zadovoljni?

Hrvatska je 1997. imala isti bruto nacionalni proizvod kao Srbija. U 2020, najgoroj godini za svetski turizam, hrvatski BDP – a Hrvatska je turistička zemlja, i dalje je bio veći nego naš.

Štaviše, njihov BDP po glavi stanovnika je skoro duplo veći od našeg, a mereno paritetom kupovne moći 50 odsto veći, što će reći da se tamo toliko bolje živi. U Sloveniji se živi tačno duplo bolje.

 

Podrži Talas donacijom

 

Ili kako ljudi ovde ipak više vole: dok je u Srbiji prosečna plata 588 evra, u Hrvatskoj je 973 evra, a u Sloveniji 1.336 evra. Tih magičnih 1.000 evra koliko su Hrvati praktično već dostigli, srpskim glasačima obećavaju za 2026. Ekonomisti na to odmahuju glavom, ali politika se ovde retko kad obazire na ekonomiju.

Verovatno nam zato i jeste ovako.

*Stavovi izneti u ovom tekstu su lični stav autora i ne predstavljaju stavove dnevnog lista Danas. 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.